Većina kredita odobrena je uz tu klauzulu, jer je i većina štednih depozita nominirana u eurima, pa banke moraju održavati valutnu ravnotežu između aktive i pasive. No, ti dužnici, hrvatski građani, pa i poduzeća, prihode ostvaruju najčešće u kunama, pa je dakle valutna neravnoteža prebačena u njihove budžete: izloženi su tečajnom riziku, pa svaki pomak u tečaju automatski diže njihove kreditne rate i dovodi ih u težu egzistencijalnu poziciju.

Tečaj se dakle ne dira, iako treba reći da je on sada u prosjeku nešto viši, nego što je bio u ranijim godinama: nekad se kretao oko 7,30 kuna za euro, a sada je već dulje vrijeme iznad 7,50 do 7,60 kuna za euro. Nenaplativi krediti u bilancama banaka rastu jer građani, a pogotovo tvrtke, sve teže otplaćuju obveze, ne zbog tečaja, koji je dakle ipak stabilan, već zbog opće ekonomske krize, nazaposlenosti, nedostatka prihoda i slično.

Cijena rada

Trenutno je nenaplativ svaki šest kredit odobren stanovništvu i gotovo svaki treći odobren poduzećima. To se odražava i na rezervacije, a onda i na dobit banaka koja više ipak nije onako visoka kao prije krize, iako je i dalje respektabilna (u prvom kvartalu ove godine u bruto iznosu je premašivala 800 mijuna kuna). No, eventualna deprecijacija najprije bi pogodila dužnike, koji bi još više morali izdvajati za kredite, što neki od njih vjerojatno ne bi uspjeli, pa bi nenaplativi krediti dodatno porasli i opteretili banke. Deprecijacija dakle ne odgovara ni građanima ni bankama kojima su oni dužni. Deprecijacija međutim odgovara izvoznicima jer čini njihovu robu jeftinijom na inozemnom tržištu, s tim da ipak treba vidjeti koliko su i sami izvoznici uvozno ovisni. Ona bi mogla predstavljati i svojevrsnu dopunu internoj devalvaciji, odnosno fiskalnim rezovima.

Naime, plaće iz proračuna moguće je smanjiti izravno, što dakle direktno pogađa zaposlene u javnom sektoru, no kada bi došlo do primjerice 10-postotnog pada tečaja kune, onda primjerice plaća od 5.500 kuna u eurskoj protuvrijednosti ne bi više iznosila oko 724 eura (tečaj od 7,60), već 658 eura (tečaj od 8,36 kuna za euro), što dakle indirektno snižava cijenu rada za poduzetnike, eventualne strane investitore, koje iščekujemo, a kojima bi tako možda moglo biti privlačnije otvarati radna mjesta u Hrvatskoj, jer bi naša cijena rada bila konkurentnija na međunarodnom tržištu, dok se za radnika kunska protuvrijednost njegove nominalne plaće ne bi promijenila. Ipak, deprecijacija bi poskupjela uvezena dobra, a kako smo dosta uvozno ovisni, to bi se dijelom prelilo i na cijene, pa bi kupovna moć možda pala. No, ako bi došlo do deprecijacije, isto tako bi primjerice dobit banaka, kada bi se preračunala u eure, uz jeftiniju kunu, bila niža u eurskoj protuvrijednosti, pa je jasno da ni po toj logici bankarskom sektoru deprecijacija ne odgovara.

Tečaj je sidro

Ne odgovara ona, međutim, ni državi koja također plaća svoje dugove u eurima (upravo je izdala najnoviju eursku obveznicu), pa se već deseteljećima održava status quo s tečajem: HNB ga održava deviznim intervencijama na tržištu (prije krize se borila protiv aprecijacije, a nakon što je kriza nastupila, bilo je i intervencija suprotnog smjera.

   Dakle, naša je ekonomija naprosto visoko eurizirana, tečaj je sidro, koje ako se pomakne dolazi do tekstonskih poremećaja u svim sektorima. Tečaj je i jedini parametar stabilnosti u uvjetima rastućeg duga, javnog i inozemnog. Devizne rezerve također se povećavaju ili smanjuju ovisno o obrani tečaja, u ovom ili onom pravcu. No, dok se tako čuva ta nominalna stabilnost, nezaposlenost raste, BDP pada, ekonomija je sve manje konkurentna, a budući da je fiskalna politika sada potpala pod proceduru prekomjernog deficita, u javnosti se počinje preispitivati mogućnost eventualnog aktiviranja monetarne, koja bi mogla biti onoliko ekspanzivnija, koliko bi fiskalna bila restriktivnija.