Puno je restauracija, posebno namještaja, u njezinoj profesionalnoj biografiji. Nedavno je restaurirala klupe od orahova drveta sa kora u Trsatskom svetištu; u riječkim muzejima Pomorskom i povijesnom te Muzeju grada Rijeke čuvaju se i komadi namještaja koje je ona obnovila; surađivala je i s nekim splitskim ustanovama; prije više godina iz Zadra su joj na restauraciju poslali kamion namještaja. Njezin rad su i politure na starim riječkim liftovima u dvije zgrade u Ulici Ivana Grohovca, kao i obnova vrata case veneziane u Ulici Dolac. Na Krku je, među ostalim, radila sakristijski ormar samostana u Portu, Glavotoku, a kao izuzetan rad, minuciozan i zahtjevan, može se izdvojiti intarziranu propovjedaonicu iz crkve Samostana franjevaca trećoredaca u Krku. Za tu propovjedaonicu Sobota Matejčić kaže da je vjerojatno u Veneciji izrađena oko 1.600 godine i da je izgleda jedina takva u Hrvatskoj.

  Kod restauracije je riječ o poslu koji se redovito radi daleko od očiju javnosti, samozatajno, ali koji – kada je završen – starinu osvjetljava tako da kod promatrača izaziva divljenje. Tako je bar s radovima Svjetlane Dokić, jer spontano će to izraziti laici, a argumentirati stručnjaci.

Prava umjetnina

– Radili smo inventare pokretnih kulturnih dobara po cijeloj županiji i tako pronašli krasnog starog namještaja, liturgijskog namještaja koji je već bio u ozbiljnim fazama propadanja. Za mnoge smo angažirali Svjetlanu, jer radi vrhunski, po najvišim standardima struke. Pravo je čudo što znade izvući iz nekog predmeta koji je već jako propao. Početak naše suradnje bilo je klecalo iz male sakralne zbirke Vrbnika, klecalo za koje smo mislili da je riječ o rustičnom dotrajalom komadu liturgijskog namještaja. Svjetlana je procijenila da bi ga se moglo lijepo restaurirati, i stvarno, s njezinom restauracijom na vidjelo je izašla prava umjetnina. Fine politure, vrhunska obrada svih detalja, okova, brava – sve najsuptilnije metode restauracije Svjetlana poznaje i napravi izvrsno, kaže Gordana Sobota Matejčić, pročelnica Konzervatorskog odjela u Rijeci.

  Sa Svjetlanom Dokić razgovarali smo na njezinom sadašnjem terenskom poslu, u sakristiji katedrale u Krku, gdje iza zavjese obrađuje centimetar po centimetar golemog drvenog ormara.

Stari vosak

– Ovaj dio sakristijskog ormara je u prvoj fazi restauracije – u fazi čišćenja posebnom brusilicom, finom poput zubarske. S ormara smo skinuli sve što se moglo skinuti i to sam napravila u mojoj restauratorskoj radionici u Rijeci. Sve ostalo je potrebno napraviti ovdje na licu mjesta, a sav rad na ovom ormaru trajat će oko dvije godine. Ovaj posao ima više faza. Prvo čistimo skidajući naslage stare politure, voska, prljavštine; nakon toga slijedi fumigacija ili zaštita od crvotočine, a onda saniranje oštećenja. Na ovom sakristijskom ormaru npr. sve nastale male rupice, svaku posebno se zapunjava, kita, a sve djelove koji nedostaju treba napraviti, izrezbariti. Isto tako, treba riješiti i sva oštećenja, što znači da treba napraviti i neke stolarske konsolidacije. Nakon toga ide politura i impregnacija voskom kao zaštitnim završnim slojem. Politura je smola koja se topi u alkoholu – to je starinska politura ista kakvu se radilo kada je predmet napravljen. Takve starinske politure sa šelakom rade se krpicom i rade se danima – 70 – 80 slojeva na jednom predmetu da bi njegove površine bile sjajne, poput stakla. Politura se radi ovisno o predmetu, kakav bi trebao biti, pa tako neki predmeti zahtijevaju visoki, visoki sjaj, a to znači i desetke slojeva, upućuje naša sugovornica u neke tajne posla kojim se bavi dva desetljeća.

  Pitamo i kako je došla do ovog zanimanja, do ideje o njemu.

  – Volim svoj posao. Nešto me je ovome uvijek privlačilo; družila sam se s umjetnicima i umjetnošću, čak sam upisala i likovnu akademiju u Poljskoj. Dobila sam upis uz razmjenu studenata, no tada je počeo rat i razmjena se nije mogla realizirati. Ovdje sam u međuvremenu upisala drugi fakultet, studirala teologiju, i radila kao student. U obitelji sam naučila raditi intarzije i izrađivala sam razne slike u toj specifičnoj i rijetkoj tehnici. Zapravo je to i stari zanat koji je već odumro. Radila sam i u antikvarijatima, i jednu od tih slika odnijela sam u antikvarijat misleći da bi ih oni eventualno mogli prodavati. Kad su vidjeli što radim rekli su da bih, jer znam tu tehniku, jako lijepo mogla sanirati oštećenja na furniru. Tako sam posao sasvim slučajno našla preko antikvarijata. Počela sam raditi po restauratorskim radionicama, nešto poput šegrtovanja i pomalo sam učila zanat. Kasnije mi je stručno zvanje restauratora dodijelilo Ministarstvo kulture, kaže ova restauratorica licencirana od Ministarstva kulture za rad na kulturnim dobrima.

  Priča o restauracijama jednim je dijelom i priča o našoj bogatoj kulturnoj baštini, a priča o restauratorskom poslu je i priča o objedinjavanju niza specifičnih znanja i vještina.

Izazov do izazova

– U ovom poslu treba imati i likovnog talenta, treba znati i nešto izrezbariti, isklesati, popravljati stare brave; potrebno je i nešto stolarskog znanja… Tu je u jednom. To je polagan rad, posao koji traži puno strpljenja, ali u kojem treba znati i stati. Često mislim da se na nekom predmetu uvijek još malo može raditi, još nešto doraditi, i taj perfekcionizam mi je ponekad problem. U ovom poslu je velika raznolikost, svaki novi predmet je izazov, svaki put je neka nova situacija koju treba rješavati. I neki problemi zahtijevaju puno vremena i strpljenja, ali nema nerješivih situacija. Svakako nije dosadno. Uz to, meni osobno odgovaraju mir i tišina u kojima mogu raditi. Od svega u mom poslu želim naglasiti jedno: kad se namještaj restaurira, onda bi ga trebalo redovito i održavati. To znači da ga se svakih par godina pregleda, da se oštećenja saniraju dok su još mala, da se napravi još jedan sloj impregnacije voskom. Tako se stari namještaj čuva. To je bolje, nego obnoviti pa pustiti i opet obnavljati za 100 godina, poručuje Dokić.