Imam osjećaj da ljudi gledaju odraz sebe u očima tog drugog, bio on čovjek ili pas. Događa se ljudima da nakon par godina shvate da uopće nisu jedni za druge i rastanu se
Spisateljica i novinarka Rujana Jeger, autorica je romana »Darkroom« te zbirki kolumni »Posve osobno«, »Opsjednuta« i »Hod po rubu«. Živi sa suprugom i tri psa u Zagrebu, a nedavno je u pulskom Rojcu, privukavši velik broj ljudi i njihovih dlakavih kućnih ljubimaca promovirala svoju novu knjigu o pisma i ljudima »Bez dlake na jeziku«.
Odraz u tuđim očima
Tvrdite da ljudi i pse, kao i svoje životne partnere, često biraju po estetskom kriteriju, a ne po karakteru i kompatibilnosti. Koliko je to za osudu, kad smo svi na neki način, bar na prvu, zarobljenici ljepote?
– To je, nažalost tako, i s psima i s ljudima. Neki se ljudi nakon dvije godine braka počnu čuditi nekim željama svog partnera. Pa mislim »kud si gledao«. Gledao je, naravno, u dekolte, ili, nemam pojma, u novčanik. Imam osjećaj da ljudi gledaju odraz sebe u očima tog drugog, bio on čovjek ili pas. To je ona prva faza zaljubljenosti koju neki ljudi doživljavaju kao ljubav, a ti se zapravo zaljubiš u način na koji te netko gleda. Zapravo nisi svjestan te druge osobe. Zaljubljenost prelazi u ljubav kad počneš voljeti tu drugu osobu zbog njenih osobina, a ne zato što ona tebe voli. To je moment zrele ljubavi do kojeg mnogi ljudi nikad ne dođu, zato jer misle da je moguće ostvariti sve jer su si super zgodni. Mi svi imamo tu sklonost da, a imam osjećaj da su tome žene mrvicu sklonije, vidimo potencijal u nekome pa ga onda još pokušavamo promijeniti, još ga doraditi, još ga učiniti boljim. A zapravo bi se u startu, kad s nekim stupamo u vezu, trebali pitati je li taj čovjek, točno takav kakav je, meni dovoljno dobar. A ne gledati kako čovjeka prilagoditi sebi. Ista je stvar kod izbora psa. Ljudi uzmu nekog specifičnog psa jer im je jako lijep, ali im poslije ne pada na pamet prilagođavati se njegovim potrebama, nego njegove potrebe pokušavaju prilagoditi svom stilu života. Zato su psi vani agresivni, neobuzdani. Bolno je gledati kako radni i sportski psi (lovački, haski, bigl, zlatni retriver…) jedinu šetnju imaju na produžnoj lajni oko bloka zgrada. A zašto su ga uzeli? Jer im je lijep. Pa ako nisi aktivna osoba nemoj uzeti psa kojemu dnevno treba 15 kilometara trčanja. Nažalost, zato između ostalog vidimo ogroman broj odbjeglih odnosno napuštenih takvih pasa.
– Da, ali tu dolazimo do toga da pisci ne mogu živjeti od pisanja romana. Mislim, svaka čast pisanju romana, ali moram nešto i jesti. Svi pisci u Hrvatskoj prisiljeni su na svojevrsnu »tezgu«. Svi pišu sa strane: ili književne kritike ili novinske tekstove, kolumne. Nije to zato što su hrvatski pisci skribomani, nego zato što ne mogu živjeti samo od pisanja svojih knjiga, pa ni oni najprevođeniji. Recimo, ova moja zadnja knjiga o psima ima dosta šanse da se objavi vani, ali tek nakon što sam iz svog džepa financirala prijevod kako bi se knjiga mogla naći na stolu njemačkog izdavača. A to je meni golema investicija.
Pravi honorarac
Od 2008. do 2013. u Hrvatskoj je bez posla ostalo oko 2.000 novinara. Nije li to tragično po javni interes budući da među njima ima puno sjajnih novinara, iskusnih urednika?
– Naravno da je tragično. I ja sam među njima, s time da ja nisam ni na burzi jer uopće nemam radnu knjižicu, ja sam pravi honorarac.
Zar ne pišete više blog Sexomat na T-portalu?
– Ne, trenutačno nemam apsolutno nikakve prihode.
Nakon višegodišnjeg iskustva s blogom, kakav je dominantni odnos prema seksualnosti? Čini mi se da je on danas više tabu tema nego 60-ih, 70-ih i 80-ih godina.
– Rekla bih da je društvo postalo konzervativnije. Svega je pet posto ljudi koji su mi se obraćali pitanjima u vezi seksa. Ostali su imali ljubavne probleme.
I to su vam se javljale uglavnom žene?
– Točno. Naravno, iz tih ljubavnih problema nastali su i neki seksualni problemi, no to su prije svega psihološki problemi vezani uz ljubav. Za sve je krivo upravo ono što sam u uvodu rekla: mi se zaljubljujemo u svoj odraz u tuđim očima. Događa se ljudima da nakon par godina shvate da uopće nisu jedni za druge i rastanu se. Super je kad shvate i kad se rastanu, a bolje je ako pritom nemaju djece. Mnogi ljudi kuže da nešto nije u redu, ali odbijaju prihvatiti realnost i odbijaju se rastati jer to doživljavaju kao vlastiti poraz, a imam dojam da se tako posebno ponašaju žene. No, to je u jednom trenutku mudro, jer ako više nemaš ništa zajednički s osobom s kojom živiš, nema nikakvog smisla prolongirati tu agoniju. Znali su mi spočitnuti da olako ljudima pametujem da se rastanu, ali, realno, bolje da se rastanu nego da se muče, tim više jer imamo jedan život. Opet, drugima je taj argument »jednog života« idealan argument za varanje, prijevaru, pravljenje kojekakvih gluposti i nanošenje boli partneru. Taj argument ne smije biti izgovor da taj život provedemo kao nepošteni ljudi. Ukratko, radite apsolutno što hoćete, ali nemojte to raditi nekome iza leđa!
– Ne znam što bi to bilo pretjerano patološki u tome da posvećuješ svoje vrijeme svojim ljubimcima. Jer, vidim da se danas ljudi patološki vežu uz automobile, motore, računala, torbice posebne marke.
– To hoću i reći. Ljudi štošta kompenziraju pa zašto onda ne i životinje. Mnogi puno rade, nemaju prijatelje i nemaju kad uživati u svom slobodnom vremenu, tim više što je liberalni kapitalizam dosta okrutan i ljudi rade 12 sati dnevno ne bi li zadržali posao. I onda svoju frustraciju iživljavaju tako da si kupuju stvari, uređaje. Ipak mi je manje patološki vezati se za živo biće nego vezivati se za TV program ili vozilo. Istina, patološki je da, a viđala sam to, ljudi voze pse u kolicima za djecu, a da nemaju ozlijeđenu kičmu ili noge.
Koga slušati?
Žene se slamaju od posla više nego ikad. Omogućeno im je ravnopravno napredovanje u karijeri, ali zbog tradicionalnog odgoja i dalje doma rintaju. Kako izaći iz tih škara?
– Vrlo jednostavno: nismo svi za sve! Ne moraš, dakle, sve. Moraš samo odabrati što hoćeš. Problem je u tome što žene misle da moraju sve, jer ih društvo uvjerava da moraju sve, jer ih porodica uvjerava da moraju sve, jer ih partner u to uvjerava ili sami sebe uvjere da neće biti kompletne ako ne rode dijete, ako nisu savršeno lijepe, ako ne rade jer neće biti dovoljno samostalne, ako ovo ili ono. I onda, hajmo, udri sve.
Nije li to vrsta suvremenog (auto)totalitarizma?
– Duboko se divim ženama koje mogu sve. Moja stara je mogla sve to, k tome i bolesna. Ali, evo, ja otvoreno priznajem: ja ne mogu sve i ja sam odlučila napraviti ono što ja mislim da radim dobro. Naravno da se pritom suočiš s osudom okoline. Meni je sve to jasno, ali svatko se mora izboriti za svoju poziciju u životu. Ključno je koga ćeš slušati: partnera, obitelj, društvo ili samog sebe?
U »Darkroomu« priznajete da ste se kao djevojka odjevali kao mama (književnica Slavenka Drakulić op. a.). u tom modnom revivalu 60-ih nosili ste iste naočale, cipele, frizuru. Koliko je izbor spisateljskog poziva bio inercija, imitacija ili, pak, unutarnji poriv?
– Nije bilo nikakvog unutarnjeg poriva. Dala sam otkaz na jednom honorarnom poslu jer mi se kuja trebala ošteniti i trebala sam s njom dežurati. Onda sam sjedila doma i zapisivala neke stvari koje su mi padale na pamet. Tada sam imala 30 godina, radila sam svakakve honorarne posliće i uopće nisam znala što ću sa sobom. Nisam mogla naći posao kao arheolog, niti sam tada mogla naći legalan posao kao strankinja u Austriji.
Neplanirana karijera
Govorimo o vašem višegodišnjem životu u Beču?
– Da, pisala sam, zapisivala i završila rukopis koji je poslije postao roman »Darkroom«. Pokazala sam ga svom prijatelju Ediju Popoviću koji je rekao: »Pa ovo ti je sjajno, ovo ti je čitav roman, ja tu ništa ne bih mijenjao, dodaj neki kraj pa ću ga ponuditi izdavaču »Moderna Vremena«. Zatim je krenuo FAK (Festival alternativne književnosti), i istovremeno sam dobila ponude da pišem za ženske časopise. I tako se ta moja karijera zarolala potpuno neplanski.
U »Darkroomu« spominjete djeda koji je tvrdio da je život najljepši od 30. do 50. godine.
– Ja sam sad u toj fazi od 30-e do 50-e, i moram reći da je od 30-e nadalje super život jer konačno znaš tko ti glavu nosi i uz malo sreće shvatiš kud ideš i ideš li nekud. No, sigurno je ljepše bilo mom djedu u njegovom poslijeratnom, nego u mom poslijeratnom društvu. Ne znam, možda se netko s nostalgijom sjeća svojih 20-ih..
