Autorica je u knjigu uključila rezultate svih dosadašnjih istraživanja riječke industrijske baštine, nadopunivši ih vlastitim spoznajama do kojih je došla arhivskim istraživanjima izvorne nacrtne i pisane dokumentacije, kao i terenskim radom. U knjigu su uključeni i pogoni čijih tragova više nema, ali su istaknuti zbog svoga značenja, kazala je recenzentica knjige dr. Julija Lozzi Barković, podsjetivši da je Ema Aničić na riječkom Filozofskom fakultetu nedavno diplomirala povijest umjetnosti i povijest. Knjigom i izložbom R.I.P. dala je vrlo značajan doprinos programu Muzeja grada, a suradnja je bila obostrano korisna, jer je mlada autorica dobila mogućnost publicirati sjajnu autorsku knjigu i napraviti izložbu koja je privukla izniman interes javnosti. 

   Dr. Julija Lozzi Barković posebno je pohvalila Muzej grada zbog otvorenosti prema mladim stručnjacima i istraživačima, a jednako tako i Državni arhiv Rijeka, naglasivši da je takva otvorenost više iznimka nego pravilo među institucijama. Naglasila je također da Ema Aničić pripada skupini mladih stručnjaka koji su kao podmladak Udruge »Pro Torpedo«, na inicijativu starijih kolega, pokrenuli osnivanje Centra za industrijsku baštinu pri riječkom Sveučilištu. Jedan od prvih projekata Centra, koji za razliku od Udruge djeluje institucionalno, jest inventarizcija i digitalizacija riječke industrijske baštine, što se sretno poklopilo i s ovim projektom. 

   Prema riječima ravnatelja Muzeja Ervina Dubrovića, u realizaciji projekta »R.I.P.« sve je bilo drukčije od uobičajenog. Najprije se pojavio Stanislav Belička, autor sjajnih fotografija koji je došao iz Njemačke da bi pokazao fotografije bivše tvornice torpeda, a potom se prihvatio sustavnog snimanja riječke industrijske baštine i Muzeju besplatno ostavio tisuće fotografija. Ema Aničić u Muzej je došla iz školskih klupa da bi odradila jednogodišnji pripravnički staž i u tom roku realizirala vrlo zapaženu izložbu i knjigu koja prvi put ukoričuje i pregledno predstavlja ostatke stotinjak pogona riječke industrije u razdoblju od dvjesto godina. Cijeli je projekt ostvaren minimalnim sredstvima. 

   Prema riječima Eme Aničić, njezina prva zadaća u Muzeju bila je napisati legende pod Beličkine fotografije, ali se istraživanjem u Državnom arhivu priča počela širiti, a kroz to se razvila i ljubav za industrijsku baštinu. Monografiju je dizajnirala Vesna Rožman, ilustrirana je fotografijama Stanislava Beličke, uz priloge Željka Stojanovića i Kristijana Vučkovića, kao i arhivskim materijalima, a autorica je vidi kao dobar temelj za svako buduće istraživanje, te proticaj revitalizaciji industrijske baštine.