Internetsko novinarstvo u nas nije nešto na osobito dobrom glasu. Takav oblik bavljenja žurnalizmom mogao bi se, živa je tome istina, mirne duše poistovjećivati s lopovskim kopiendpejst tehnikama punjenja virtualnih stranica da nema ona dva, tri koliko-toliko nezavisna portala koja sustavno, dosljedno i nekonformistički propituju, ali ponajprije razotkrivaju domaću društvenu parložinu. 

  Unatoč svim kontroverzama koje se vezuju uz nabusitog i gdjekad ratobornog Matiju Babića, njegov Index.hr jedan je od tih, malobrojnih portala s težinom i važnošću, k tome koji uživa i nešto (ili dosta) ugleda u hrvatskom svijetu nadmenog novinarskog ceha. To najbolje od svega skicira ovogodišnja nagrada Hrvatskog novinarskog društva koja je prije neki dan uručena Ilku Ćimiću, novinaru-istraživaču s Babićevog Indexa. 

  Svoju nagradu Marija Jurić Zagorka za internetsko novinarstvo za, također, mučnu 2013. godinu, Ilko Ćimić dobio je zahvaljujući svom samouvjerenom pisanju odnosno raščlanjivanju i čerečenju prijepornog Zakona o predstečajnoj nagodbi, čiji je egzekutor sumnjivih pobuda bio ministar financija Slavko Linić. Od donošenja zakona kojeg je prvi raskrinkao Mislav Kolakušić, sudac Trgovačkog suda, inače tijela koje samo klimoglavo amenuju ranije dogovorene i skrojene nagodbe, Index je u zemlji svakojakih čuda bio i ostao jedini medij koji se njime sistematično bavio. Ako nešto znamo o suštini predstečajnih nagodbi, to valja zahvaliti Indexu. 

 Sramotna sprega

Takozvana srednja struja uvažene novinarske scene, sa sigurne, daleke distance manje-više nezainteresirano promatra primjenu propisa koji će tek danas (preko)brojni s puno hrabrosti, ali malo etičnosti poistovjećivati s učinkovitošću i svrsishodnošću pljačkajuće pretvorbe i privatizacije iz devedesetih godina hrvatske samobitnosti. 

  No, satisfakcija za svakojake prozivke i podmetanja, čak i hajku na Ćimića stigla je Indexu i njegovom novinaru-istraživaču na toj istoj dodjeli novinarskih nagrada; osporavani ministar financija smijenjen je samo sat-dva uoči velike svečanosti nagrađivanja u Zagrebu, što se može protumačiti i kao vještičje zlokobna podudarnost. Četrdesetak Ćimićevih tekstova o predstečajevima – koji su na Indexu kićeni s boldanom i denuncirajućom parolom Pljačka stoljeća – zapravo je pošteno načelo naizgled nedodirljivog velmožu iz Rijeke, ili s Grobnika, kako se već uzme. Prilikom objašnjenja razloga Ćimićevog nagrađivanja, pa onda neminovnog spominjanja i samog Slavka Linića, hrvatskim domom novinarstva u Zagrebu prolomio se glasan aplauz odobravanja, popraćen štoviše fućkanjem i skandiranjem. 

  To je svakako bila zanimljiva reakcija koja je neočekivano stigla iz jednog dijela ove napaćene, dezavuirane i osramoćene struke prema svježe potjeranom »čuvaru« državnog novca, s obzirom na to da dio hrvatskih medija uživa nemale beneficije povlaštenog oporezivanja. Kako god bilo, unatoč lovorikama, nagradi i pljesku, skromni istraživač Ilko Ćimić rekao je samo to da nije posve zadovoljan, očito pri tome aludirajući, možda i pledirajući, na to da bi Linića trebalo staviti u red za ulazak u neki od istražnih zatvora. 

Alibi za Spačvu

Međutim, ovaj ministar nije odlepršao iz neučinkovite i uneređene hrvatske Vlade zbog jednog zakona koji je, navodno, državu olakšao za puste milijarde kuna kojih ionako nema, već su razlozi tome puno prozaičniji, odnosno morbidniji. Milanović je s nakaradnog političkog Olimpa potjerao Linića zbog atomski sićušnog dijela prijeporne predstečajne mase opraštanja poreznih dugova. Točnije, Linić je kriv samo zato što je netko, dakle ne on, različito tumačio koliko vrijedi jedna pustopoljina od pet hektara na vratima Hrvatske. Jedini su govorili ovako, drugi onako. Na kraju će biti možda to da su za nekoga, i jedni i drugi, planirano krivo procjenjivali. Tako, naime, obično biva u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj! 

  A sva banalnost na osnovi koje se Zoran Milanović riješio još jednog svog čovjeka, tako da se sada može već sumnjati u to da naš premijer pati od nekog opsesivno-kompulzivnog poremećaja i um mu je neprestano opterećen potrebom za izdavanjem potjernica, smjenama i izbacivanjima (Ferdelji, Holy, Komadina, Kolarić, Ostojić, Bardić, Jakovčić, Linić…), leži u redcima Promemorije Spačva. Premda je ovaj dokument prvenstveno Linićev alibi za Spačvu – kojem se prema tome može vjerovati, ali i ne mora – promemorija je ujedno manifest koji objašnjava zašto je zemlja u tako dubokoj gospodarskoj recesiji i moralnoj krizi. 

Bez hijerarhijske strukture

One kronološki idu ovako: sudska vještakinja Viktorija Belec 2010. kaže da ta ista zemlja vrijedi 671,60 kuna po kvadratu. Samo godinu dana kasnije slično procjenjuju još dva sudska vještaka; Vladimir Štekl i Vlasta Ivšić kažu da polje vrijedi 636,99 kuna, odnosno 636,93 kuna. Sudski vještak Alen Miščević pred malo smatra da je vrijednost parcele, kojom je država kompenzirala porezni dug Spačve, 518,43 kuna za kvadrat. Prije dva mjeseca, međutim, cijena nekretnine dramatično pada i službenik Porezne uprave, Josip Brgles, procjenjuje da je država za zemlju, koja se po vinkovačkom GUP-u nalazi u industrijskoj zoni, mogla dati 15 eura. 

  Ovu procjenu naručila je smijenjena šefica Porezne uprave Nada Čavlović-Smiljanec, i to prvo samo usmenim dogovorom (Halo, Bing? Cijena? Prava sitnica!) što očito svjedoči o tome da Slavko Linić u svom ministarstvu ipak nije uspostavio odgovornu i učinkovitu hijerarhijsku strukturu. Još uvijek je, naime, Porezna uprava – opravdano ili neopravdano – pod ingerencijom ministarstva financija i bilo bi logičnije i pravednije da je Linić potjeran s funkcije puno ranije, zbog svih onih skandaloznih i proturječnih procjena poreznih uprava, ali prije svega skarednog opraštanja poreznih dugova izvan sustava predstečajnih nagodbi (o čemu se ovdje puno pisalo). 

Je li ovo normalno?

Tolika je naime razlika između jedne i druge grupacije sumnjivih procjena zemljišta koje su, tako se barem sada čini, vjerodostojne poput gatanja iz šalice kave ili bačenog graha, pa se u njihovu legalnost može sumnjati, ali to je posao za neke druge institucije ove države koje bi u svojoj istrazi trebale posjetiti i navedene sudske i porezne vještake, te ispitati porijeklo njihove imovine i vidjeti je li ona razmjerna s njihovim primanjima državnih namještenika. 

  No, kada neka država ni nakon 20 i toliko godina svoje samostalnosti nije sposobna uspostaviti pravovaljanu proceduru procjenjivanja običnog zemljišta, k tome na kojem, koliko znamo, nema nalazišta nafte, plina ili zlata, onda je puno lakše razumjeti i prihvatiti sve one druge, jednako tako skandalozne podatak iz Linićeve promemorije na osnovu kojih je također zaslužio otkaz. Recimo, postaje posve razumljivo da tako nemarna država uprava ne haje niti kad neki gospodarski subjekt marljivo sakupi, poput Spačve, dakle naočigled svih institucija i ministarstava, svakojake dugove koji se kumulativno približavaju cifri od 700 milijuna kuna. 

  Naime, »dana 06.02.2013. godine utvrđene tražbine s uključenim razlučnim vjerovnicima iznose 653.634.986,55 kn«. U promemoriji Linić potom objašnjava da Spačva tijelima javne uprave i trgovačkim društvima u većinskom državnom vlasništvu duguje – 101 milijun kuna. Spačva je ministarstvo financija bila dužna gotovo 29 milijuna kuna, 62,2 milijuna kuna Hrvatskim šumama, a HEP-u još sedam milijuna kuna. Premijeru, je li ovo normalno!? Hoće li letjeti i neki drugi ministri!? Koliko je ovoj državi još takvih spački? 

  Neće, naravno, jer Milanovićevo sankcioniranje Linića nema očito puno veze s njegovim navodnim nagrizanjem državnog proračuna. Da ima, možda bi premijer od svog ministra već puno ranije zatražio još neke promemorije iz ciklusa predstečajna nagodba o kojima je pisao Ćimić, a govorio Kolakušić: Taxi Cammeo, Viam, Dalekovod, TOZ Penkala, Varteks… Osim toga, Milanović je na meniju imao još najmanje milijun drugih i vjerojatno puno opravdanijih razloga da se otarasi Slavka Linića, ali je odabrao, kao uvijek dosad, onaj najbizarniji i najbedastiji, pa sve ovo skupa sliči poznatoj priči o legendarnom Al Caponeu – ubio je na tisuće, robijao je zbog utaje poreznog duga. Glave ga je naime došlo – ministarstvo financija.