Vrhunska predstava nogometaša Rijeke. Mudro, hrabro, odgovorno, taktički besprijekorno i Dinamo je bačen na koljena u prvom poluvremenu finala Kupa Hrvatske. Nastavak je 13. svibnja na riječkoj Kantridi. Koliko je pobjeda velika najbolje svjedoči činjenica da je to tek sedmi uspjeh Rijeke u Maksimiru u 68 godina. Rijeka je stavila ruke na Rubuzinovo sunce. Bila je to najzrelija izvedba Rijeke ove sezone. Spojeni su srce i kvaliteta. Cijela je momčad djelovala kao dobro uglazbljeni orkestar. Od obrane do Krstanovića u špici napada čudesna taktička harmonika. Pojedinci ponizno u službi kolektiva, što je svakako najveća pobjeda trenera Matjaža Keka.

   Najveseliji je sigurno bio jedan od najboljih na terenu, jedini koji je prije tri godine igrao (izgubio 0:2) na ovom terenu protiv Dinama. Dakako, Ivan Močinić, jučer u bijelim rukavicama i dinamitnim kopačkama. Debitirao je zamijenivši Vukmana, u listopadu 2011. godine, i do jučer čekao tu pobjedu.

   Rijeka je jučer preplavila Zagreb. Napravila je prvi korak do osvajanja petog Kupa u povijesti u sedmom finalu.

   Pametnog, a Matjaž Kek to sigurno je, zmija ne može dvaput ugristi za istu ruku u istoj – Maksimirskoj šumi. Ona »četvorka« u prvenstvu prije 25 dana definitivno je bila »nezgoda na putu«. Kek je dobro izvagao dobre strane i slabosti šampionskog Dinama. Nije betonirao obranu, »parkirao dva autobusa« ispred vratara Vargića. Na bočnim pozicijama bila su, naime, dva »krila«, Tomečak i Leovac, ispred njih Jugović i Kvržić u rasporedu 4-2-3-1. Neutralizirali su vanjske pruge, podignuli rampe Pivariću i Haliloviću, odnosno Pintu i Soudaniju.

   Nakon dobre organizacije faze obrane, najbitnija je transformacija. Nemoguće je napraviti omlet ako ne razbijete jaje, zatresti mrežu ako ne napadnete… Nakon nekoliko pokušaja Ježina je bio na koljenima uoči odlaska na odmor. Tomečak je točno odmjerenim udarcem zaključio lijepu akciju, pogodio suprotni kut. »Bek« je zabio kako to dolikuje organiziranoj momčadi koja zna što je činiti u svakom trenutku. U fazi obrane i – napada. Svi iza lopte s nožem u zubima, odgovorno braniti svaki pedalj zemlje, ali i – hrabro napasti. Pokazale su nam to pobjedničke momčadi u polufinalima europskih kupova. Tomečak je poznat po izletima i preciznim udarcu, a bez greške je u oba mjera odigrao i Leovac, ordinirajući povremeno i kao srednji branič.

   Tamo gdje je curilo prije 25 dana, na sredini terena, jučer je sve bilo pod kontrolom. Sjajni dirigent Ivan Močinić, u oba pravca agresivan i točan, i Josip Brezovec, borac bez mane, na vrhu trokuta imali su Moisesa. Brazilac je u liniji krila i veznih, Jugovića i Kvržića, zaustavio Ademija. Dok su Močinić i Brezovec oduzeli prostor i loptu Antoliću i Brozoviću. Agresivno na »svog igrača«, ali s i dobrom rotacijom. Do odmora Vargić nije imao posla zahvaljujući presingu suigrača, na bokovima i ispred obrane, a ono što bi prošlo pokupili si stoperi »imperator« Lešković i hrabri Mitrović.

   Modri su lavovi anestezirani, a u četrdesetoj minuti Tomečak im je počeo vaditi zube. Riječani su »modrima« oduzeli posjed lopte. Zatvorili bokove i začepili sredinu terena, tako da je prvi topnik Čop, bio u potpunom mraku, kao da živi u rogu. Dok su Soudani i Halilović krenuli sami u potrazi za onim bez čega ne mogu biti opasni – lopte.

   Rijeka je u jednoj fazi nastavka dobro branila u dvije linije (4-5-1), suparnici nisu uspijevali djelovali u tom prostoru, niti probiti strane.

   Bez obzira na to što je sudac Šimčić čak dvojicu Riječana poslao u svlačionicu prije kraja utakmice. Šteta za Leovca. Fiškalna odluka, jer riječ je o drugom žutom, ali… »Žrtva« pravila igre, odnosno vlastitih napetih živaca. Napucao je loptu. A odigrao je utakmicu za pamćenje.