IVANA: Ja sam počela plesati u Rijeci, ali sam na studij suvremenog plesa morala otići u inozemstvo jer tada kod nas nije postojala visokoškolska ustanova za plesno obrazovanje, ona se tek prošle jeseni otvorila. Godine 2003. upisala sam SEAD (Salzburg Experimental Academy od Dance), ali sam nakon godinu dana otišla na drugu akademiju, Anton Bruckner Privatuniversitat – Institute for Dance Arts, također u Austriji, gdje sam i diplomirala. Donedavno kod nas nije postojala mogućnost formalnog obrazovanja, zbog toga su se mnogi moji kolege snalazili ili odlaskom na inozemne akademije ili intenzivnim radom u neformalnom obrazovnom sektoru. Jedan zanimljiv model je bila upravo Nomadska plesna akademija, koja je pružala mogućnost mladim plesnim umjetnicima da se kroz jedan organizirani, intenzivni tromjesečni program radionica educiraju. Mislim da se svuda, i vani i kod nas, intenzivno radi na promociji plesne umjetnosti, ali svatko se usmjerava na svoje specifičnosti. Jedna plesna scena u Austriji ima sasvim druge potrebe, probleme i prioritete nego što ih ima naša hrvatska plesna scena, pa se onda i djeluje u skladu s tim. Kod nas najveći problemi leže u nepostojanju kulturnih strategija i nemogućnosti ostvarivanja održivih i kvalitetnih suradničkih i partnerskih odnosa, a vrlo velik problem leži naravno u postojećim modelima financiranja u kulturi. Dijalog između struke i države je prioritet, jer neke stvari može struka sama riješiti, uz pozitivan poticaj, ali neke stvari su iznad same struke i samim time nama nedodirljive, te smo nužno upućeni jedni na druge u toj situaciji. 

  MARKO: Moja plesna edukacija je neformalna. Educirao sam se kroz razne plesne, kazališne programe i radionice u inozemstvu na kojima sam se susreo s nevjerovatnim plesačima i mentorima. Imao sam puno više stranih učitelja nego domaćih i rekao bih da je razlika u tome što je u dosta zemalja u Europi i šire plesna umjetnost razvijenija pa time i pristupačnija. Mislim da vani nije lako biti plesač zbog velike konkurencije, ali sigurno ima više mogućnosti za rad i odlazak na audicije.

  IVANA: Živjeti suvremeni ples u Rijeci je teško. Kratko i jasno. To je konstantna borba za preživljavanje, za stvaranje uvjeta za rad. Ples je marginaliziran, a budući da ne postoji nekakva jasna i konkretna kulturna strategija u državi, pa tako ni u Rijeci, vrlo je teško onda raditi na poboljšanju statusa neke umjetničke djelatnosti, koje god. Umjetnici se trude i rade svoj posao, ali ostaje činjenica da ukoliko želimo ozbiljnije rezultate, razvoj djelatnosti i poboljšanje kulturne ponude, moramo biti spremni i investirati u kulturu i umjetnost. Treba ulagati u razvoj i mehanizme održivosti kulture, jer se život bez kulture i umjetnosti ne da živjeti, to je život bez duha, prazan i mrtav. To nije život. 

  MARKO: Teško se razvijati kao plesač suvremenog plesa u Rijeci jer nema dostupne edukacije, a s tim ne postoji ni scena pa se ljudi ne mogu educirati gledajući predstave. Da bi se razvio interes za suvremeni ples, publici treba biti ponuđen repertoar predstava kroz koje će se onda upoznati sa suvremenim plesom. Nažalost, godišnje izađe jako malo predstava u Rijeci. 

  Majčin poticaj

Očito je ples u genima vaše obitelji. Tko je koga »zarazio« plesom? Kako to izgleda kad Ivana i Marko plešu zajedno? 

  IVANA: Budući da sam ja ipak devet godina starija, mogu reći da sam ja zarazila brata. Ali naša mama se amaterski dosta bavila glumom pa mi se čini da nas je ona odmalena senzibilizirala za umjetnost općenito i uvijek nas je poticala da se izražavamo, bez obzira koji medij izabrali. Bez njezine podrške i pomoći, Ivana i Marko ne bi nikada plesali, a kamoli tek zajedno. 

  MARKO: Kad sam imao 17 godina, prvi put sam pogledao predstavu Prostora Plus »Dobrodošli u Rijeku« u režiji Žaka Valente i Ivana je plesala u predstavi. Predstava mi je bila fantastična i zainteresirao sam se za pokret, ali nisam ništa poduzeo povodom toga. Tek negdje nakon godinu dana otišao sam na prvu plesnu radionicu Kate Foley u HKD-u i tu sam se zainteresirao za pokret. Baš u to vrijeme se Prostor Plus kao udruga selio u novi prostor pa mi je Ivana rekla da odem do njih i upoznam se malo s njima. Sjećam se kako je petnaestak nas pomagalo pri useljenju, strugalo i čistilo pod dvorane. Tada mi je ponuđeno da vodim evidenciju dolaska ljudi na satove, plaćanja i da održavam prostor čistim, a zauzvrat mogu ići na sve satove i radionice. To mi je bio pravi zgoditak i tako je počelo moje putovanje u svijet umjetnosti, u Prostoru Plus. 

  U plesnoj predstavi »Kamo sve to vodi?« čiji ste autori i izvođači, zapravo kroz ples propitujete bavljenje plesom. 

  IVANA: Da, to je naš prvi zajednički autorski rad koji propituje te neke životne odluke, ali i profesionalne, iz konkretne plesne prakse. Budući da smo vrlo bliski, često dijelimo razmišljanja i diskutiramo, propitujemo i promišljamo, tako da smo u tom radu sve to negdje povezali, te naše odnose, privatne i profesionalne. Svjesno smo iskoristili naš osobni, privatni odnos brata i sestre i pokušali učiniti da taj odnos radi za nas profesionalno, u predstavi. Bilo je vrlo zabavno, ali ponekad i naporno i frustrirajuće. U svakom slučaju, veliki izazov za nas, pogotovo što smo predstavu napravili bez budžeta, dakle s ravno 0 kuna. Ali evo, postigli smo uspjeh, čini se, i krajem mjeseca gostujemo na Tjednu suvremenog plesa u Zagrebu, pa ćemo se predstaviti i zagrebačkoj publici i kolegama. 

  MARKO:Ivana i ja nismo imali prilike plesati zajedno sve dok nismo napravili predstavu »Braća Kalc/Kamo sve to vodi?«. Dobili smo pozitivne kritike za predstavu i dosta ljudi mi je reklo kako im je bilo zanimljivo vidjeti sličnosti i različitosti među nama. 

  Odluka iz dana u dan

Odlučili ste da je ples vaš životni poziv i s obzirom na »plesnu situaciju« u Rijeci, djelujete nezavisno. Koliko je to teško i koliko je ispunjavajuće?

  IVANA: Ponekad mi se čini da svaki dan iznova donosim tu jednu te istu odluku. Biti samostalan umjetnik i pokušati voditi umjetničku organizaciju u isto vrijeme, te usput se baviti i pedagoškim radom i biti isto tako i majka i domaćica – nije lako. Ali ispunjava, jednako kao što frustrira. Zapravo mi se čini da svi mi danas imamo jednu te istu želju, a to je da smo zdravi i da možemo živjeti – a ne samo preživjeti – od svoga rada. Vodim umjetničku organizaciju Kabinet, tek sam se zapravo pojavila na sceni kao samostalan akter, tako da je preda mnom dugačak put, dok se pokažem i dokažem na sceni. Imam viziju i smjer, a očekuje me puno posla na realizaciji istih. 

  MARKO: Ples je samo jedan od mojih životnih poziva. Sa 17 godina sam krenuo na školu glume u Kulturnom centru Kalvarija i kratko vrijeme sam glumio tamo pa sam prešao na pokret i ples u Prostor Plus. Zatim sam se upleo i u cirkuski svijet i upoznao s hula hopom i krenuo se baviti hula hoop plesom koji me potpuno obuzeo i donio mi nova saznanja o pokretu i plesu. Eksperimentirajući i povezavši svoju plesnu tehniku s novom tehnikom hula hoopa, razvio sam svoj vlastiti plesni stil. Puno radim kao hula hoop plesač i učitelj. Od prošle godine sam član udruge Crvenih Noseva, klaunova doktora i radim kao klaun-doktor u Dječjoj bolnici na Kantridi. Trenutno se osjećam ispunjeno i zadovoljan sam poslom. Imam dva ugovorena projekta tijekom ljeta u Poljskoj kao hula hoop plesač i izvođač. Da je suvremena plesna scena u Rijeci jača, možda bih se više orijentirao na ples pa ne bih radio sve te druge stvari. Sviđa mi se na kakvom sam putu. Teško je kad si samostalni umjetnik jer sam sebi moraš pronaći posao, a to u većini slučaja znači dugotrajno provođenje vremena za računalom, pišući prijave i zamolbe za projekte. Ne smeta mi to. Uzbudljivo mi je!