U prvom planu prve autobiografske knjige 69- godišnjeg rock pjesnika su ljudi koji koji su ostavili dubok trag u njegovom životu, poput njegovog hendikepiranog sina Bena
»Ako imate problema s čitanjem knjige, dajte je nekom drugom.«, jedna je od rečenica nesvakidašnje autobiografske proze legendarnog američkog rock pjesnika i pjevača Neila Younga koja je pod nazivom »San jednog hipija« (»Waging Heavy Peace«) objavljena i u Hrvatskoj. Youngovski direktna i iskrena rečenica proizlazi iz činjenice da zaista nije riječ o klasičnom autobiografskom kronološkom prikazu najbitnijih događaja iz života jednog od najvećih pjesnika rocka. Umjesto tog čitaocu razumljivijeg pristupa Young odabire kolaž stil u kojem čas govori o sadašnjosti, čas o prošlosti ili, kako u jednom trenutku kaže, »plovi svojim iskustvima u životu« pri čemu mu, usprkos želji većine njegovih štovatelja, u prvom planu nisu brojne pjesme, ploče i albumi koje je snimio, već ponajprije govori o svome životu, ljudima koji su ga činili, stvarima koje su ga zanimale i zanimaju. Naravno, to ne znači da je knjiga slaba ili da ne pruža puno podataka o njemu. Naprotiv.
U prvom planu prve autobiografske knjige 69-godišnjeg rock pjesnika (rođen je 12. studenog 1945. godine u kanadskom gradiću Omemee, u pokrajini Ontario) su ljudi koji koji su ostavili dubok trag u njegovom životu, a da će tome biti tako vidi se iz uvodne posvete namijenjene njegovom hendikepiranom sinu Benu, »mojem junaku, mojem ratniku i njegovoj majci, bratu i sestri«. Govoreći o sjećanjima na djetinjstvo Young uz opis svojih brojnih dječjih bolesti u prvi plan gura svoje roditelje, majku Ednu koja mu je uvijek bila najveća potpora i od prvih dana njegova bavljenja glazbom vjerovala kako će uspjeti, te oca Scotta Younga, poznatog kanadskog književnika koji u početku nije dijelio tu vjeru sa svojom suprugom. Uz njih tu je i niz drugih likova, od suradnika kakvi su bili Garry Burden, Larry Johnson ili David Briggs pa do niza žena s kojima je bio u vezi ili braku (Susan Acevedo, Carry Snodgress s kojom ima sina Zekea, također dijete s posebnim potrebama) pri čemu je središnje mjesto namijenjeno sadašnjoj supruzi Peggy Morton s kojom ima sina Bena i kći Amber i za koju kaže »Da nas ne veže ljubav, bio bih poput otoka bez oceana.«
Skupljanje maketa
Znatan dio teksta, ponekad i cijela poglavlja, posvećena su njegovim opsesijama i projektima kakav je recimo Pureton, njegov pokušaj da tehničkim sredstvima nadiđe digitalnu tehnologiju i ponudi kvalitetno snimljenu glazbu, ili pak projekt Lincvolt kojega je cilj stvaranje luksuznog automobila prilagođenog eko zahtjevima. Young također objašnjava i svoju sklonost skupljanju maketa željeznice, originalnih starih automobila, fotografija i ploča, a osvrnuo se u solidnoj mjeri i na svoje brojne humanitarne aktivnosti, posebno koncerte za hendikepiranu djecu i one kojima nastoji pomoći siromašnim farmerima Amerike. Koliko god ove njegove pasije i aktivnosti možda na prvi pogled nekome izgledale dosadno, nedvojbeno je da ostvaruju onaj temeljni cilj autobiografskog teksta koji mora što vjernije predstaviti osobu koja ga piše.
Među glazbenicima Young je jedan od omiljenih kolega jer je kod njega teško naći bilo kakvu notu sebičnosti ili zavisti. Upravo stoga na stranicama ove knjige svjedočimo i o njegovim prijateljstvima s a Springsteenom i Dylanom, suradnjom sa grupom Pearl Jam, dugogodišnjoj suradnji s Lindom Ronstadt, ali i o tome kako su stihovi »Bolje je izgorjeti, no lagano nestati« bili posvećeni Elvisu Presleyu.
No, čitatelji koji žele do sada nepoznate podatke o njegovom stvaralaštvu neće biti uskraćeni jer je, ipak, najveći broj stranica vezan uz opis pojedinosti nekih dijelova njegove karijere. Saznajemo tako, primjerice, da je za nastupe svoje prve ozbiljnije grupe – The Squires – u želji da olakša sviranje po udaljenijim mjestima Ontaria kupio stari veliki mrtvački automobil koji je bio atrakcija gdje god dolazili. Ispričao nam je i kako je prvi put upoznao Stephena Stillsa dok su The Squires svirali u Fort Williamsu, podijelio sjećanja na (pre)kratki brak sa Carry Snodgress koja je nadahnula album »Harvest«, progovorio o nastupu na Woodstocku koji mu se nije dopao jer su on Crosby, Stills i Nash svirali loše i stalno bili drogirani, prisjetio se dana osnivanja grupe Buffalo Springfield, progovorio o radu u super grupi Crosby, Stills, Nash & Young, detaljno nas upoznao s članovima i radom njegovih pratećih grupa Crazy Horse i Stray Gators te iznio još niz drugih podataka koji mogu zanimati glazbene sladokusce, pogotovo one koji ga cijene i vole.
Bez kompromisa
Upravo stoga uvijek mu je od komercijalnog uspjeha bitnije bilo prenijeti svoje osjećaje i stanje u kojem se nalazi zbog čega je ponekad s komercijalne strane radio velike promašaje i sukobljavao se sa vlasnicima svojih izdavačkih kuća pa ga je, primjerice, Geffen Records tužio jer nije snimao glazbu kakva se očekuje od Neila Younga! Nekako je na tom tragu i ova knjiga. Nije to klasična biografija i tko god od čitatelja očekuje da će imati kronološki pregled Youngove karijere, razočarat će se. No, s druge strane, knjiga je itekako zanimljiva i na trenutke je, kao i njegovo glazbeno stvaralaštvo, prava umjetnost. Vrijedi to za niz lijepih poetskih rečenica i zaključaka, kao i za sam završetak knjige u kojem, opisujući svoj nedavni put na jedan poslovni sastanak, skreće zbog gužve s auto ceste na stare lokalne prometnice i vozeći se cestama kojima je putovao sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća počinje spajati prošlost i sadašnjost što je najočitije u završnoj sceni kada zastaje pred jednim restoranom, izlazi van i na parkiralištu vidi automobile svojih prijatelja Larry Johnsona i Davida Briggsa koji mu mašu i zovu ga da im se pridruži. I on kreće prema njima… iako su oni mrtvi već nekoliko godina.
