Možda je ovim povodom zanimljivo spomenuti da je u riječkom HNK Ivana pl. Zajca godine 2005. Staša Zurovac postavio balet pod naslovom »Marquezomanija« – plesnu fantaziju na motive Marquezovih djela. Na temelju desetak kraćih citata iz Marquezovih romana »Sto godina samoće« i »Patrijarhova jesen« nastala je maštovita predstava sastavljena od dvadeset i pet kontrastno postavljenih slika, koje su svojom atmosferom prizvale Marquezov fantazmagorični svijet u kojemu se gube granice između opore realnosti i snovitih priviđenja.
Najveće uspjehe kao pisac doživio je u Mexico Cityju, gdje je doselio 1959. godine. Prva uspješna knjiga bila mu je »Pukovniku nema tko pisati«, objavljena 1961. godine, a slijedio je »Pogreb Velike Mame« godinu dana kasnije. Slavu je stekao romanom »Sto godina samoće« (1967), koji je uvelike pridonio svjetskom ugledu novije latinsko-američke književnosti, a ujedno se smatra i pretečom postmodernizma. U fabularne okvire povijesnog romana Marquez je uveo tehniku nazvanu »magijski realizam«. U fiktivnoj sudbini grada Maconda zrcali se sudbina Latinske Amerike, ali i cijelog čovječanstva, pri čemu ne postoji razlika između zbilje kako je shvaćaju mit i magija te one koja pripada stvarnim povijesnim događajima.
Knjiga »Sto godina samoće« prodana je u više od 10 milijuna primjeraka i osvojila je mnogobrojne nagrade, te je iznjedrila cijelu školu »magičnog realizma«, premda se Marquez uvijek ograđivao od tog naziva.
Izlazak knjige »Patrijarhova jesen« 1975. godine podijelilo je kritičare, jer su mnogi očekivali nastavak »Sto godina samoće«. S vremenom je knjiga dobila mjesto koje zaslužuje, a neki je smatraju njegovim najboljim djelom, dok je sam autor jednom prilikom o njoj napisao da je to »poema o usamljenosti moćnika«.
Zbog svojih političkih stavova Marquez je ponovno morao otići iz Kolumbije u Meksiko, jer ga je kolumbijska vlada optužila da novčano pomaže gerilskoj grupi M-16. Godine 1982. dobio je Nobelovu nagradu, nastavio pisati, poučavati i bio je politički aktivan.
Impresivna autobiografija
Romantičnim se temama vratio 1986. knjigom »Ljubav u doba kolere«. Uslijedile su »General u svom labirintu«, »12 hodočasnika«, »Ljubav i drugi demoni«. Novcem od Nobelove nagrade, koji je godinama stajao na računu Švicarske banke, Marquez je kupio kolumbijske novine »Cambio«. S petnaest tisuća primjeraka, naklada je »Cambija« odmah skočila na pedeset tisuća, a maleni je odmak napravio 1996. godine »novinarskim« stilom napisavši knjigu »Vijest o otmici«, koja govori o kolumbijskoj narkomafiji.
Početkom ljeta 1999. počele su se širiti glasine o Marquezovoj tajanstvenoj bolesti, a netko je 9. srpnja 1999. čak plasirao na internet da je pisac dan ranije umro. Istina je bila da se on počeo još u proljeće loše osjećati i da je postao toliko slab da se počeo rušiti i u bolnici je postavljena dijagnoza ne-Hodgkinova limfoma. Terapija je bila uspješna, a u medijima se spominjao limfom niske zloćudnosti. Za to se vrijeme Marquez potpuno predao poslu, sve u strahu da svoja djela neće nikada završiti.
U jesen 2002. objavio je prvi dio autobiografije »Živjeti da bi se pripovjedalo« i prvih 50.000 primjeraka prodano je u svega dva tjedna. Prvi dio memoara govori i o odnosima njegovih roditelja, a završava 1955. godine, odnosno objavljivanjem prve priče. U drugom dijelu piše o životu do objavljivanja »Sto godina samoće«, a u trećem o prijateljstvima s nekim od najpoznatijih svjetskih vođa, poput Castra ili bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona, o kojem je napisao vrlo interesantan novinski profil tijekom skandala s Monicom Lewinsky.
Knjigu »Živjeti da bi se pripovijedalo« u Hrvatskoj je 2003. objavio zagrebački VBZ. U ovoj nadasve zanimljivoj priči kolumbijski nobelovac otkriva sjećanja iz svoga djetinjstva i mladenaštva u kojima se stvarao imaginarij iz kojega će proizići neke od temeljnih pripovijedaka i romana književnosti na španjolskom jeziku 20. stoljeća. U svojoj autobiografiji Marquez otkriva podrijetlo likova i pripovijesti koji žive u djelima kao što su »Sto godina samoće«, »Ljubav u doba kolere«, »Pukovniku nema tko pisati« ili »Kronika najavljene smrti«, čime je ovo djelo vodič za čitanje kroz cjelokupan autorov opus.
Garcia Marquez se zadnji put pojavio u javnosti 6. ožujka ove godine na vratima svoje rezidencije na jugu Meksika gdje živi više od 30 godina. Tom prigodom primio je novinare koji su ga došli posjetiti na njegov rođendan. Zadnjih godina kolumbijski nobelovac ograničio je izlaske i izjave u javnosti zbog narušena zdravlja. Svoj zadnji roman »Sjećanje na moje tužne kurve« objavio je 2004. godine
