Ne bi bilo čudo da narod zagrize u nezreli Orah. Realnost je takva da jedino svjetlo u tunelu usred mraka predstavlja »darkerica« češkog podrijetla, Lisbeth Salander
Svojstvenim stilom odijevanja, vrlo šik frizurama, neobičnim mejkapom i zalaganjem za legalizaciju lake droge marihuane, Mirela Holy u zemlji koja gdjekad nalikuje kakvoj nedođiji nije mogla izbjeći svakojaka, pa i pogrdna tumačenja svoje vanjštine i poruka. Zadnja duhovitost, čak dosjetljivost na račun ove pomodne i drukčije političarke koja bi svakako bila vrijedna spomena i divljenja jest ona izrečena u uvodnom prilogu za posljednju talk show dosadu »Nedjeljom u 2« voditeljske cjepidlake i dosadnjakovića, Aleksandra Stankovića.
Tada je uvaženi, ali i tventiforsevn dežurni kroničar razno-raznih fenomena na domaćoj političkoj pozornici, profesor Dražen Lalić, usporedio Mirelu Holy s onom »ludarom« od Lisbeth Salander. Nije sada, međutim, posve jasno otkud našem rječitom iluminatoru ovakva živopisna dosjetljivost s kojom je u istu ladicu svrstao kruške i jabuke, političarku i kreaturu. Naime, Mirela Holy zasigurno nije dovitljiva i promućurna hakerica sumnjive prošlosti, koja s lakoćom skida goleme svote para s tuđih računa i od toga lagodno živi. Osim toga, široj javnosti nisu poznati niti drugi detalji o »hrvatsko-češkoj darkerici« (još jedna aktualna fantazmagorija o Mireli Holy), a koji bi imali bilo kakvu sličnost ili vezu sa životnim stilom i preferencijama Lisbeth Salander, te opasne bajkerice sklone uhođenjima i premlaćivanjima ljudi, čiji seksualni odabir varira između homoseksualnog i heteroseksualnog, k tome promiskuitetnog, te povremenih izleta u pedofiliju.
Drugim riječima, Dražen Lalić sudio je knjigu po koricama, Mirelu Holy po opravama, ružu i zurkama. Treba, naime, podsjetiti na to da je Lisbeth Salander samo izmišljena antijunakinja švedskog hitmejkera Stiega Larssona. Nasuprot tome, hrvatska Mirela Holy vrlo je realna, opipljiva i uvjerljiva žena u našoj politici koja se također, barem se to tako sada čini, pokušava dočarati i opisati kao kakva antijunakinja odbačena iz socijaldemokratskog bestselera čiji se rok trajanja opasno približio svome kraju.
Dileri i narkomani
Doduše, Lalićeva poveznica s Larssonovom simpatičnom, ali opskurnom likušom, kao vrlo upečatljivom ilustracijom o zavidnim dosezima jedne spisateljske mašte na steroidima, nije zvučala prostački ili vulgarno, kao što se ne može govoriti ni o tome da se njome pokušalo novu zvijezdu anketa denuncirati i omalovažavati. Međutim, u ovakvim, lalićevskim pokušajima prosvjetljenja širih gledateljskih masa, uvijek se osjeti zadah učmalosti, muškog šovinizma i seksizma, kao jedne od glavnih karakteristika protagonista političke scene u nas. No, ako bi se profesorovo guranje Mirele Holy u Larssonov svijet izmišljenog mogao smatrati tek kao slikovita, ali neuspjela pohvala njezine ludosti da se ide bosti s rogatima, za podmetanje potpuno krivih i zlonamjernih teza pobrinuo se HDZ-ov prirepak, onaj Damir Hrg iz HSS-a koji kaže ovako: »Kao predsjednik HSS-a, i otac troje djece, ne mogu ne reagirati na programske osnove gospođe Mirele Holy koje se svode na legalizaciju droge. Ne prihvaćam njezina stajališta o izjednačavanju konzumacije alkohola i cigareta s marihuanom, jer bi po tome ispalo da je svaki Hrvat koji popije gemišt, dva ili popuši cigaretu ’narkoman’, a vlasnici kafića, restorana, vinarija, pivovara, kioska, trgovina te njihovi zaposlenici, vjerojatno dileri«. Ali to nije samo Hrgova podmetačina koja nema nikakve veze sa zdravim razumom, nego i dobrog dijela parlamentarne oporbe.
Opasno se steže i obruč oko samog ministra financija Slavka Linića, INA se koprca s Mađarima, a Stožer za obranu hrvatskog Vukovara udara na srpsku manjinu, što premijera ne sprječava u tome da glumi statista i turista, pa tek povremeno nešto neodređeno zamjera i prigovora, upućujući pritom, tu i tamo, pokoji prijeteći pogled. »Ukoliko se pokaže da netko u Poreznoj upravi u Sisačko-moslavačkoj županiji nije radio kako treba, snosit će odgovornost«, galami ponovo Milanović na sve i na svakoga, a istovremeno sve ide po starom redu vožnje. Doista – nije lako danas biti u SDP-ovoj koži.
Međutim, u verbalnom progonu prvog velikog otpadnika iz redova pomahnitale i pogubljene hrvatske socijaldemokracije, najdalje je zasad odmakao sam SDP-ov predsjednik i hrvatski premijer, Zoran Milanović, koji je nedavno Mirelu Holy, prilježnošću srednjovjekovne inkvizicije, prozvao, potom i optužio za »političku korupciju«, doduše uz pridjev »sitnu«, kasnije objasnivši još i to da je glas za nju, glas za – HDZ. Milanovićeva spremnost da se preko bivše suradnice obračunava s korupcijom u vlastitim redovima i da šalje određene poruke, zvučala je državnički zadivljujuće, ali prije svega naravno – demagoški patvoreno, neuvjerljivo. Jer, dok je ministrica Mirela Holy pisala svoj, u suštini, smiješan, čak benigan e-mail, kojim se tobože založila za nečije radno mjesto i tako javnosti potvrdila sumnje u to da ni SDP nije cijepljen od nepotizma i klijentelizma, premijerove lijeve i desne stranačke ruke hapale su narodnu lovu na sve strane, pa im sada prijete ozbiljni pravosudni procesi i višegodišnje zatvorske kazne, te punile državne institucije svojima, iz SDP-a i HNS-a. Pritom šokira neugodna spoznaja o tome da Zoran Milanović i dan-danas osjeća potrebu grditi Mirelu Holy zbog »sitne političke korupcije« iz 2012. godine, dok istovremeno traži najluđi mogući alibi, ne bi li svoje, uhvaćene s rukama u pekmezu, amnestirao od bilo koje odgovornosti za krupnu korupciju i lopovluk dok im se ona sudski ne dokaže. Događa se štoviše paradoks – da uhapšena Marina Lovrić Merzel može voditi cijelu Županiju iz Remetinca, a Željko Sabo napaćeni Grad Vukovar na samo korak od istražnog zatvora, ali je Mirela Holy morala otići zbog – jedne elektroničke poruke. Ljestvica nije postavljena visoko, nego naopako.
Popularnost Oraha
No, upravo je takva, testosteronska politika SDP-a, jednako kao i ona HDZ-a, dovela do toga da svjetina izvrće svekolikom ruglu i pokudi umijeće, načine i procedure koje velike stranke primjenjuju u vladanju ovom malom i njihovom zaslugom nazadnom državom. Ova hrvatska, muškobanjasta politika, upornošću jednog magarca, sustavno stvara neodgovorne političke elite koje vode reakcionarni desničari i rasisti, mejkover partizani i antifašisti, tragični kleptomani i lažljivci, nabusite i isprazne galamdžije… Svi oni međutim s istim žarom njeguju politokracijske i partitokracijske administrativne sustave i neoliberalne gospodarske dogme, čime su i doveli zemlju pred propast, pa Mirela Holy jauče i zapomaže u Stankovićevoj emisiji o tome da, uglavnom, nema bitnijih razlika između vladavine (sanaderiziranog) HDZ-a i (zoraniziranog) SDP-a. Država je, da skratimo ovu poznatu priču, u teškom socijalnom, gospodarskom, političkom i moralnom nokdaunu, čak pred sveopćim kolapsom i rasulom, tako da malo tko više želi i može vjerovati SDP-ovim demagozima koji narod sve češće pokušavaju napraviti potpunim blesanima, uvjeravajući ga u to da loše međunarodne, MMF-ove prognoze o BDP-u treba zapravo tumačiti kao naviještanja skorašnjeg svehrvatskog oporavaka i prosperiteta.
Prava ocjena ovakvih vladajućih, ali i svih drugih parlamentarnih politika, stići će, jasno, na predstojećim, skorašnjim izborima na kojima svoju veliku šansu – sudeći prema ispitivanjima javnog mnijenja kojima valja pristupiti s krajnjim oprezom – vidi i ova nova, pet mjeseci stara stranka Orah. Orahova popularnost dogodila se eto bez da je ta stranka mahala gospodarskim programima ili planovima, bez ludih obećanja, izuzev onog o neslućenim proizvodnim mogućnostima industrijske konoplje na što se gleda s neskrivenim podsmjehom. Mirela Holy zapravo nikad nije puno govorila o tome kako ona vidi hrvatsku budućnost, to jest kako misli zemlju izvući iz kaljuže i gliba. Tek ponekad o tome nešto općenito veli: »Ono što je nama izuzetno važno jest da ne budemo demagoška kritizerska stranka nego da predstavljamo konkretna rješenja važnih društvenih problema. Naravno da je u ovom trenutku najveći prioritet gospodarstvo zato što gospodarska kriza još od 2008. žestoko trese cijelu Hrvatsku«.
Možda je na kraju svega tako i bolje, kad stranka nema velikih, spasonosnih, ali nevidljivih strategija koje su rađene u Njemačkoj ili pak grandioznih, domaćih programa 21 koji se godinama ne ostvaruju. Dapače, realnost ih razobličuje i demantira. Neće doista biti neko svjetsko čudno ako narod za koji dan na izborima masovnije zagrize ovaj, još uvijek nezreli hrvatski orah; naprosto je realnost takva da jedino svjetlo u tunelu usred mraka predstavlja »darkerica« češkog podrijetla, Lisbeth Salander.
