Sekularnost hrvatske države: Problem od kojeg bježe i lijevi i desni

Pitanje hrvatske sekularnosti ipak će morati rješavati pravnici, a ne svojim prepucavanjima zagovornici lijevih i desnih političkih opcija. Međutim, da bi to pitanje uistinu bilo otvoreno morala bi postojati politička volja, koje u ovom trenutku nema na političkoj desnici, a još manje je ima na političkoj ljevici

Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.« Tako glasi članak 41. Ustava Republike Hrvatske, na koji se nerijetko pozivaju protivnici pretjeranog, odnosno u sekularnoj državi nedopuštenog utjecaja Katoličke crkve na politički i društveni život Hrvatske.

  Nisu u pitanju samo ateisti, odnosno zagovornici lijeve političke opcije, kako to često žele prikazati zagovornici konzervativnih političkih opcija. Da je Crkva u Hrvatskoj prešla granicu koju sekularna država jednoj religijskoj zajednici ne bi smjela dozvoliti da pređe nerijetko smatraju i pravnici, čija je struka najmjerodavnija da donese pravorijek o ovom pitanju. Za ozbiljnu i mjerodavnu raspravu o Katoličkoj crkvi i sekularnosti, međutim, u Hrvatskoj kao da nema mjesta. Rasprava se tako svodi na svjetonazorskih rat »lijevih« i »desnih«, što ne ostavlja prostora za kvalitetne zaključke, niti daje valjanu podlogu za širu političku i društvenu akciju. Najveći dio krivice za takvo stanje, dakako, snose sama Katolička crkva, političke stranke, odnosno nositelji političke vlasti. Crkva zbog prakticiranja takozvanog političkog katolicizma, političke stranke zbog iskorištavanja vjere, odnosno vjerskih osjećaja u svrhu vlastitih političkih probitaka, a nositelji vlasti zbog nedostatka volje, točnije hrabrosti da se upuste u ozbiljno razmatranje za društvo iznimno važne teme.

Davanje javnih ovlasti Crkvi

U takvim okolnostima nije nikakvo iznenađenje da nas na predmetnu temu redovito vraćaju bizarnosti poput one zadarske, gdje je direktor jedne osnovne škole u školski hodnik instalirao kip Gospe. Govoreći o sekularnosti, na ovom mjestu za početak ćemo konzultirati ozbiljniju materiju, znanstveni rad profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu Alena Uzelca, pod nazivom »Od liberalizma do katolicizma«. Devedesete godine u Republici Hrvatskoj, piše Uzelac, »obilježene su gotovo neprekinutom linijom društvenih i pravnih promjena u smjeru koji je potaknut učenjima i nazorima Katoličke crkve«. Takva »(re)katolicizacija« može se pratiti na raznim područjima: od odgoja i obrazovanja (uvođenje katoličkog vjeronauka u škole, dodjeljivanje prava javnosti vjerskim učilištima na svim razinama), znanosti (intenzivno uključivanje sloja katoličkih intelektualaca u dijaloške procese, ali i u procese odlučivanja), politike (senzibilizacija za političke sentimente Katoličke crkve). Iako je dio tih kretanja proizvod reakcije na razdoblja represije vjere i vjerskih osjećaja, i pripada procesu normalnom u pluralističkim demokratskim društvima, širina i intenzitet tih kretanja, kao i njihova izrazita jednostranost (usmjerenost na jednu od vjerskih zajednica), mogu potaknuti pitanja o njihovoj sukladnosti s ustavnim principom jednakosti religija i odvojenosti crkve od države, stoji u uvodu Uzelčevog znanstvenog rada. Profesor Uzelac upozorava na davanje javnih ovlasti Katoličkoj crkvi, odnosno problematizira Obiteljski zakon iz 1998. godine.

  – Obiteljsko zakonodavstvo daje građanske učinke samo braku zaključenom u vjerskom obliku unutar »vjerske zajednice koja s Republikom Hrvatskom ima o tome uređene pravne odnose«. Prima Jade, to je jezik koji bi mogao izdržati kušnju poopćivosti. No, već površno ispitivanje otkriva da to nije slučaj. Plural »vjerskih zajednica« naime zakriva stvarno stanje stvari, prema kojem u Hrvatskoj postoji sasvim ograničen broj vjerskih zajednica koje – ako već ne zakonski, onda barem faktički i politički – imaju status priznatih vjerskih zajednica. Zakon, dolazeći u pravno područje koje nije prazna ploča, uređuje zatečeno stanje »uređenosti pravnih odnosa« – i tako se odnosi samo na jednu jedinu vjersku zajednicu, Katoličku crkvu. Navodno poopćiv jezik jednog općeg akta – zakona – koji pod plaštom općosti uređuje jedan individualni slučaj neodoljivo podsjeća na konstataciju Franza Neumanna da u »sistemu koji je monopolistički organiziran opći zakon ne može vladati«. I dikcija »imati uređene pravne odnose s vjerskom zajednicom« jest u ovome pitanju znakovita. Sam izraz pretpostavlja da će država »uređivati odnose« ugovorno, dakle al pari s vjerskom zajednicom. Na ravnopravnoj osnovi može, međutim, država uređivati svoje odnose samo s drugom državom, pa je tako i Konkordat o položaju Katoličke crkve zaključen ne između crkve i države, već između dva suverena subjekta međunarodnog prava, Hrvatske i Svete Stolice.

Povlaštena pozicija

Iza drugih vjerskih zajednica ne postoji takav suvereni subjekt, pa se postavlja pitanje tko bi bio mjerodavan ugovorni partner i bi li uopće bilo moguće s njima »urediti odnose«, odnosno urediti ih na istoj razini kao i s Katoličkom crkvom, piše Uzelac. Već kratak odlomak iz njegovog rada daje za pravo opravdanoj sumnji da je Katolička crkva, u odnosu na druge vjerske zajednice, u povlaštenoj poziciji. Na zaključak da je vjerska zajednica katolika uistinu povlaštena, u raspravi kakve se u Hrvatskoj gotovo svakodnevno vode – raspravi neplodnoj i zaoštrenoj do psovke, zagovornici takve povlaštenosti poslužit će se argumentom da tako i treba biti, jer u ovoj zemlji živi preko devedeset posto katolika. Na taj argument, međutim, odgovara Ustav: »Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države«. Uzimajući kao zaključak pretpostavku da je Katolička crkva u Hrvatskoj danas povlaštena vjerska zajednica, profesora Pravnog fakulteta Uzelca pitali smo je li uopće tog duha danas moguće vratiti u bocu.

  – Mislim da je to vrlo teško, ali zapravo bi htio reći ovo: prije Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj je bila vrlo aktivna i živahna diskusija u znanstvenim i političkim krugovima kakva bi trebala biti uloga crkve u društvu. Nakon četrdesetih godina prošlog stoljeća to se pitanje izgubilo. Morali bi mu se vratiti i razmisliti što to znači biti sekularna država.

Profesori pravnog fakulteta u ono vrijeme pitali su se o konkordatima u kontekstu sustava crkve i države i to bi danas trebalo poslužiti kao putokaz. Je li, dakle, po sadašnjem Ustavu, odnosno odnosu snaga u društvu Hrvatska uistinu sekularna država ili ne. Osobno tu imam određenih sumnji, kaže Uzelac.

  Da Hrvatska nije sekularna država – u to sumnje nema sociolog religije Ivica Maštruko, koji je bio hrvatski veleposlanik u Vatikanu. Maštruka smo pitali o Vatikanskim ugovorima, protiv kojih je koncem minulog tjedna prosvjed organiziralo nekoliko udruga koje (uglavnom) okupljaju ireligiozne osobe. Znajući od ranije njegov stav da je Crkva odavno prešla onu granicu koju jedna sekularna država može tolerirati, zanimalo nas je misli li sugovornik da je narušavanje načela sekularnosti zapravo posljedica sklapanja Vatikanskih ugovora, koji su Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj dale ovlasti u školstvu, vojsci, policiji…

  – Ti ugovori nisu ni najmanje utjecali na stvaranje atmosfere u kojoj je Hrvatska izgubila status svjetovne države. Oni su posljedica toga. Već početkom devedesetih godina stvorena je atmosfera u kojoj je u političkim strukturama općenito prihvaćen stav da je Hrvatska prvenstveno katolička država. Rezultat takvog stava, ponašanja hrvatskog vodstva, ali i većine najznačajnijih političkih stranaka jesu Vatikanski ugovori kakve imamo danas. Praktički se radi, recimo, o kristijanizaciji vojske. Stavljanje vojnih i policijskih struktura u funkciju odluka Hrvatske biskupske konferencije dovelo je do toga da su sve strukture društva – nije tu u pitanju vjeronauk, niti vjernici – na neki način izgubile svjetovni karakter. Već je postalo pomalo iritantno da se u ovoj zemlji javno blagosilja sve, od otvorenja objekata različite namjene i vrste do sportskih manifestacija, događaja i zbivanja koja niti imaju religijski karakter, niti imaju kakve veze s crkvenim strukturama. Prema tome, bez obzira na Ustav, smatram da je svjetovni karakter države ovdje izgubljen, kaže Maštruko.

Politički katolicizam

Takvu situaciju, nastavlja sugovornik, bit će teško promijeniti, jer »za promjenu atmosfere i stanja u društvu trebat će vremena, drugačijeg ponašanja državnih struktura, političkih stranaka, a bogme i katoličke hijerarhije«.

  – To neće biti tako brzo. Mi poprimamo karakter nekih bliskoistočnih zemalja, samo s drugim religijskim predznakom, zaključuje Maštruko.

  Kad voditelj vjerskog portala Križ života, Hrvoje Crikvenac, govori o Crkvi s jakim nacionalnim nabojem, on zapravo govori o nečemu što franjevački teolog i bivši provincijal Bosne Srebrene Ivan Šarčević naziva – političkim katolicizmom. Politički katolicizam, kaže za naš list Šarčević, »u sebi ima ponovno sakraliziranje politike«. U tom procesu, smatra, odvija se i proces desekularizacije države.

  – To ne znači da politički katolicizam uništava sekularnost. Država bi trebala biti, kako se to kaže, laična, a društvo sekularno. Kad se kaže da je društvo sekularno, u njemu legitimno opstaju različiti svjetonazori, a onda i različite crkve i religijske zajednice. Kad se govori o laičnosti države, ona ne može imati prerogative, odnosno ne može imati u svom imenu – ni stvarno ni indirektno – bilo kakvu svjetonazorsku poziciju. Ona ne može biti katolička. Zagovor svjetovnosti pojedine države i društva podrazumijeva da je društvo sekularno, a to znači pluralnost i slobodu religijskih zajednica, a laičnost znači da država ne preferira niti jednu vjersku zajednicu, ali time nije protiv religije, kaže Šarčević. Ovaj franjevački teolog napominje da je pitanje sekularnosti (i) pitanje političke moći.

Voditelj vjerskoga portala Križ života Hrvoje Crikvenac, pak, iznosi tezu da je sekularnost države ugroženija u onim razdobljima kad su na vlasti, uvjetno rečeno, stranke ljevice.  – Kad pogledate situaciju u cijeloj regiji, pa tako i u Hrvatskoj, jasno vidi da samo stranke desnice imaju moć da dominantnoj vjerskoj zajednici kažu ne. Ljevica tu moć nema; ona dominantnim vjerskim zajednicama prilazi sa strahom. To posebno dobro pokazuje primjer ministra obrazovanja Vedran Mornar. Kad bi ga se gledalo po njegovim prvim potezima, moglo bi se zaključiti da je iz demokršćanske, pa čak i iz radikalnije katoličke stranke. Kad ministar obrazovanja sjedne u svoju vruću fotelju od njega očekujete da će se najprije sastati s učiteljima, profesorima, a Mornar se najprije susreo s kardinalom Bozanićem. Lijeva vlada uvijek ima osjećaj manje vrijednosti pred Katoličkom crkvom i ponaša se kao vlast koja se boji državnog udara od strane Crkve, što je naročito smiješno. Crkveni život u Hrvatskoj također je čudan, čak potpuno drugačiji u nekim svojim dijelovima nego li je to slučaj kod katoličkih crkvi u drugim zemljama. Crkva u Hrvatskoj ima jak nacionalni naboj te osjećaj da je vladar povijesti i državnog suvereniteta. To vani nemate i to ne postoji, čak ni u starim katoličkim zemljama kao što su Španjolska i Italija. Zbog dugovječnosti ovih država i tamošnjih sekularnih običaja Crkva se ponaša manje više normalno. Ovdje imate situaciju da se Crkva predstavlja kao oporba vlasti kad je ljevica ta koja vlada i kao čuvarica državnog identiteta koji je stalno u nekakvoj ugrozi od stranaka ljevice, od Europske unije, od globalizacije… Crkva nalazi probleme i ugroze pa se postavlja kao čuvar državnog pečata, kaže Crikvenac.

  – Crkva uvijek ima moralnu moć, ali naš problem je pitanje političke moći. Kad se govori o procesu sekularizacije, to je jedna vrta plodne kritičke suradnje između politike i Crkve. Unutar društva to je pravedni odnos prema religijama i crkvenim zajednicama, ali i oduzimanje političke moći Crkvi i drugim vjerskim zajednicama. Probajmo se preseliti u drugu državu, gdje je dominantna religija koja nije naša, i odmah će nam biti jasno zašto treba zagovarati sekularnosti. Kod nas sekularno kod običnog svijeta često podrazumijeva da su država i društvo protiv religije. Radikalnu sekularizaciju do sekularizma zastupalo je socijalističko samoupravljanje, stvorivši od Crkve paralelno društvo, građane drugog reda, što također nipošto nije dobro, kaže Šarčević. Osvrnuvši se na aktualnu problematiku Vatikanskih ugovora, naš sugovornik iz franjevačkog reda kaže da njihovo ukidanje ne bi ništa promijenilo u Hrvatskoj.

  – Tim se ne mijenja klima, niti mentalitet. Hrvatsku je netko proglasio katoličkom državom. Tu našu oblandu katoličke zemlje teško da se može skinuti. Ja mislim da mi trebamo – barem mi iz Crkve – ići drugim putem . Trebamo ići putem prave vjere. Ne mogu svetinje izliječiti političke pa čak i nacionalne nepravde koje su se dogodile. Nama valja pravno regulirati stvari, jer svetinje ne mogu niti biti amblem i glavna oznaka nacionalnog identiteta. To se po sebi ne isključuje, ali ne može univerzalno stati u partikularno, kaže Šarčević. Na kraju parade, dakle, pitanje hrvatske sekularnosti ipak će morati rješavati pravnici, a ne svojim prepucavanjima zagovornici lijevih i desnih političkih opcija. Međutim, da bi to pitanje uistinu bilo otvoreno morala bi za to postojati politička volja, koje u ovom trenutku nema na političkoj desnici, a još manje je ima na političkoj ljevici, koja Crkvi i vjerskim pitanjima uistinu prilazi sa strahom, odnosno nastoji se u svakom trenutku Crkvi maknuti u stranu.

  Odličan primjer za to ministar je obrazovanja Vedran Mornar. Svjestan da se njegov prethodnik Željko Jovanović u borbi s Crkvom, točnije njezinim eksponentima proveo kao bos po trnju, Mornar je postao jadno oličenje odnosa lijevih vlada u Hrvatskoj prema Crkvi i sekularnosti uopće. Takav ministar obrazovanja i njemu slični političari problemima koje postavlja pitanje sekularnosti naprosto nisu dorasli. Zato Crkva u Hrvatskoj danas uživa ne samo moralnu, nego i znatnu političku moć, što uistinu dovodi u pitanje Hrvatsku kao sekularnu državu. 