Puna bi demokratska legitimacija bila postignuta samo tako da Sabor donese zakon o referendumu, s time da građani sami odluče o odricanju od nekih od svojih ovlasti, smatra prof.dr. Žarko Puhovski
Referendumsku groznicu koja je zahvatila Hrvatsku nakon što udruga Željke Markić organizira još jedan referendum, onaj o izbornim promjenama, a čak i predsjednik Ivo Josipović predlaže da se o promjenama Ustava odlučuje na referendumu, prokomentirao nam je prof. Žarko Puhovski s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji se pita: tko to smije određivati narodu dokle sežu njegove ovlasti.
Tako je aktualna halabuka oko referenduma paradigmatičan primjer zbrke na političkoj, pravnoj, moralnoj, svjetonazorskoj, ideologijskoj i, ponajprije, na pojmovnoj razini. Puhovski podsjeća da su zbog pristupanja Europskoj uniji bile promijenjene u Ustavu propozicije referenduma, na način da je za njegov uspjeh dovoljno da ga podrži većina izašlih birača – iz čega se sada događaju zloupotrebe referenduma. Dogodilo se ovo: pokušaj drugih da koriste odredbe koje su oni na vlasti donijeli ekskluzivno za svoje svrhe nije ništa drugo do zloporaba tako nastaloga pravnog instituta, na to mnogi upozoravaju. Jer, bilo je oportuno mijenjati dotadašnje uvjete za referendumsko donošenje odluke za potrebe ulaska Hrvatske u EU, ali od svih se u zajednici očekivalo da nekako shvate kako je riječ o jednokratnoj dogodovštini, a ne o uvođenju obrasca koji bi se i nadalje nekontrolirano (zlo)koristiti, upozorava Puhovski.
– Svi su se, s vremenom, našli pod pritiskom vlastitih ideologema; samozvana se ljevica našla u nebranome grožđu kada je nova desnica prisvojila njezinu omiljenu igračku, naime referendum, novokomponirana desnica je vrludala između »opravdanih očekivanja podrške od zagovornika neposredne demokracije«, do rezerve spram referenduma naglašenoga socijalnog značaja. A patentirani zaštitnici demokratskoga ustroja, od velikana pravne misli Peđe Grbina, preko GONG-a, do Vladimira Šeksa, počeli su shvaćati da »raspisivanje referenduma treba sadržajno ograničiti« – kaže.
Moratorij na referendume
Prvi bi korak u tom smjeru imao biti moratorij na referendume do preciznijega određenja sadržaja ovoga pravnog instituta, kao što je predložio inicijator takvog postupka, Branko Smerdel. Politički, ovakav se stav čini posve razumnim – uz male modifikacije, mogla bi ga prihvatiti većina parlamentarnih stranaka osim, možda, ORAH-a i Laburista, pa i nevladini »čuvari demokracije«. No, time ozbiljan načelni, ustavni, dapače moralni problem ostaje netaknut, a problemsko je pitanje posve jednostavno: tko to smije određivati narodu dokle sežu njegove ovlasti – naravno, pod pretpostavkom demokracije?, pita se Puhovski. Zar ustavno proglašenome subjektu demokracije ne treba dopustiti odlučivanje o za njega odveć teškim pitanjima? – to je dilema. – Tako dugo dok postojeće institucije žive od demokratske legitimacije one ne smiju djelovati protiv jednoznačno izražene volje naroda za koji se u Ustavu posve određeno tvrdi: »vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana« – kaže prof. Puhovski. Drugim riječima, referendumska odluka ima najvišu legitimacijsku razinu koja je u demokratskome sustavu uopće moguća, premda to nipošto nije i jamstvo ispravnosti rečene odluke.
Kako bi se praksa približila manjoj vjerojatnosti neispravnoga referendumskog odlučivanja, sa stajališta javnoga dobra, uvjete za referendum svakako valja precizirati, a to, logički, znači – i ograničiti. Prije svega, smatra Puhovski, treba odrediti proceduralno da se ne može referendumski odlučivati o temama koje nije moguće svesti na binarnu formu. Potom bi na red trebala doći sadržajna ograničenja, ljudska prava općenito, prava manjina, itd., a tek na kraju, eventualno, i sadržaji koji se tiču svakidašnjega funkcioniranja sustava. – U tom se kontekstu čini jasnim da je referendum o definiciji braka trebao biti onemogućen naprosto stoga što se bavio »podizanjem« već postojeće odredbe o braku s razine Obiteljskoga zakona na ustavnu razinu, pa, dakle, nije unosio promjene u pravni okvir života u društvu, kao i referendum o ćirilici, koji je, konačno pozvan upomoć, na kraju zaustavio Ustavni sud – jer se bavio redukcijom manjinskih prava. Referendum o outsourcingu također se ne bavi temeljnim socijalnim pravima, nego mogućim taktičkim mjerama za bolje funkcioniranje javnoga sektora koje još nisu dospjele ni do razine zakonskoga prijedloga, referendum o »monetizaciji« autocesta imao bi smisla samo ako se ne radi o svojevrsnome kreditu, podsjeća.
Jedini put
I ne misli da bi restriktivne klauzule trebale biti problem – one su dobro poznate i razmjerno često korištene u različitim demokratskim zajednicama. No, zaista je nejasno kako bi takve klauzule smio donositi parlament kojemu je glavna zadaća odlučivati onda kada to narod sam ne može?! No, ne, međutim, i odlučivati umjesto njega. I to je jedna od dilema. – Sadašnje vodstvo Sabora ustrajava na delegitimiranju predstavničkoga tijela, kako servilnošću spram egzekutive, danomice nadmašujući visoke standarde poslušnosti koje su pokazivali raniji sazivi, ali i sabotiranjem saborske rasprave o temama koje predlažu za referendumske sadržaje – a time se politički otvara dodatni prostor referendumskome odlučivanju. Prijedlog o moratoriju na referendume bi – združena u strahu od ulice – možda i mogla izglasati dvotrećinska većina u Saboru. No, takva odluka ne bi imala potpunu demokratsku legitimaciju – čak i da bude suvislo formulirana. A to nije vjerojatno, s obzirom na to da iskustvo pokazuje kako se dvije vodeće hrvatske stranke mogu suglasiti samo o besmislenim ili štetnim sadržajima – kaže Puhovski.
I nudi rješenje: puna bi demokratska legitimacija bila postignuta samo tako da Sabor donese zakon o referendumu, sa svim već spomenutim preciziranjima, i nekim drugima – odredbama o izlaznosti, o broju potpisa, načinu prikupljanja tih potpisa, sadržajnoj provjeri referendumskoga pitanja itd. Zamisliv je i moratorij na izvođenje referenduma. No, sve je to demokratski opravdano tek uz uvjet da rečeni zakonski tekst postane podlogom referendumskoga pitanja, da, dakle, građani sami odluče o odricanju od nekih od svojih ovlasti, da, riječju, pristanu na samoograničenje. – Time bi se podigla razina demokratske kulture. Ma koliko težak, ovaj je put zapravo jedino demokratsko rješenje – kaže Puhovski. Doduše, nije baš siguran da to može proći kao prijedlog – jer mnogi se ljude ne vole samoograničavati, ali tada će se nastaviti referendumi upitne smislenosti, ili će Sabor dodatno prokopati svoju legitimaciju. Ili – oboje.
