Škola za sve, ali samo na papiru: Djeci s invaliditetom u ostvarivanju prava na obrazovanje najveća prepreka država

Kao da stres odlaska u školu već sam po sebi nije dovoljno zahtjevan problem, roditelji djece s invaliditetom u Hrvatskoj su već godinama prisiljeni strepiti do posljednjeg trenutka kako će se njihovi mališani i tinejdžeri integrirati u hrvatski školski sustav

Dennis Jakus iz Rijeke ovih je dana, poput mnogih svojih vršnjaka krenuo u drugi razred srednje škole. Za razliku od većine njih Dennis se međutim može kretati jedino uz pomoć kolica ili pak hodalice.

 Njegova dijagnoza cerebralne paralize onemogućava mu da jednako brzo poput svojih kolega zapisuje ono što učitelj diktira, da precizno i brzo izvodi neke finije motoričke radnje poput lijepljenja ili crtanja, otežava mu drastično vađenje knjige iz torbe, sjedanje za klupu, odlazak na wc. 

  Štoviše čine mu problematičnim manje više sve one radnje koje većina ljudi uzima zdravo za gotovo. No bez obzira na svoje fizičke prepreke, Dennis se hrabro i uspješno probija kroz obrazovni sustav u čemu mu, kako tvrdi njegova majka Nataša, pored nje često pomažu i kolege i učitelji.

 Jedina koja Dennisu u otežanom konzumiranju njegovog prava na školovanje sustavno odmaže je ona koja bi mu trebala pružiti najveću podršku – država. 

  Ovaj riječki srednjoškolac jedan je od mnogih učenika s invaliditetom koji ovih dana još uvijek nisu sigurni hoće li ili ne dobiti asistenta, odnosno pomoćnika u nastavi kako bi normalno mogli pratiti školsko gradivo.

Dennis pomoćnika ima već nekoliko godina, za što se u njegovom slučaju brinula škola, odnosno jedna od nevladinih udruga prijavljujući se na razne natječaje.

No ovogodišnja odluka Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta da ingerenciju za natječaje za asistente u nastavi prepusti osnivačima obrazovnih ustanova, dakle mahom Gradovima i Županijama, rezultirala je pravom pomutnjom koja pak najbolje svjedoči o apsolutnom kaosu kojem su već godinama prepušteni roditelji djece s posebnim potrebama. 

Među onima koji do posljednjeg trenutka nisu znali hoće li u novoj školskoj godini imati pomoćnika u nastavi su i Zrinka Wagner i njezin sin Luka iz Rijeke koji je sad krenuo u šesti razred osnovne škole. Luka na neki način ima sreću što pohađa Osnovnu školu Gornja Vežicu, jednu od prvih u Hrvatskoj koja počela provoditi sustavnu integraciju za djecu s cerebralnom paralizom i mišićnom distrofijom. Prvog je asistenta Luka dobio u četvrtom razredu putem Udruge za djecu s cerebralnom i dječjom paralizom koja se javila na jedan od postojećih natječaja. Prve tri godine škole, međutim, Luka i njegova obitelj morali su se snalaziti kako su znali i umijeli. Lukina majka Zrinka odlazila bi svakodnevno kod drugih roditelja kako bi prepisala izdiktirano gradivo i zadaće, a Luki je netko iz razreda pomagao kod nekih motoričkih radnji koje nije bio u stanju izvoditi sam. Kad je napokon dobio asistenta, priča nam Zrinka Wagner, sve je postalo lakše, od praćenja nastave do toga da Luku više nije strah da će ga netko slučajno srušiti dok uz pomoć hodalice prolazi hodnikom.   – Ovih dana dok nismo znali da li ćemo ponovo dobiti asistenta, Luki je teško padala ta neizvjesnost. Rekao je da se uz Tamaru, tako nam se zove asistentica, osjeća puno sigurnije. Moram, međutim, pohvaliti djecu u njegovom razredu. On je naime preko Facebooka zamolio prijatelje da taj dan kad je bio prosvjed daju podršku svima koji se na Markovom trgu bore za naša prava i djeca iz razreda su na nastavu došla u žutim majicama u znak podrške. A prvih nekoliko dana škole sve što inače obavljaju asistenti, radili su fizioterapeut, defektolozi i medicinska sestra u sklopu škole, ispričala nam je Zrinka.

 Građani drugog reda

Kao da stres odlaska u školu već sam po sebi nije dovoljno zahtjevan problem koji valja savladati, roditelji djece s invaliditetom u Hrvatskoj su već godinama prisiljeni strepiti praktički do posljednjeg trenutka kako će se njihovi mališani i tinejdžeri integrirati u nesmiljeni hrvatski školski sustav.

Iako bi zdrav razum nalagao da osobe s invaliditetom moraju imati pravo na posebnu pomoć u nastavi, u Hrvatskoj se ova osnovna potreba koja njima podrazumijeva normalno praćenje nastave svodi na entuzijazam i snalažljivost. Kako to izgleda u praksi pojasnila nam je Riječanka Belinda Dobrec, i sama majka djeteta s posebnim potrebama. 

  – Osnovni je problem u tome da nigdje u hrvatskim zakonima ne postoji odredba o pomoćnicima u nastavi. Postoji samo jedna rečenica da osoba može, doslovno tim riječima, angažirati dodatno osoblje. Dosad se pitanje pomoćnika rješavalo stihijski, na nekoliko različitih načina. Netko je dobio asistenta prema rješenju Ureda državne uprave, netko je imao asistenta iz programa »mladi za mlade«, netko je imao asistenta u osobi koja je primljena na stručno osposobljavanje, netko je imao asistenta ukoliko bi se neka od udruga javila na neki od natječaja za asistente koje bi znalo raspisivati resorno Ministarstvo ili lokalna samouprava. No ove je godine po prvi put došlo do toga da su europski strukturni fondovi izašli s natječajem za bespovratna sredstva prema osnivačima škola za pomoćnike u nastavi. I sad je sve ovisilo o spremnosti određenih osnivača, Gradova i Županija, da se jave na taj natječaj, pojasnila nam je Dobrec ustvrdivši da je ova promjena rezutirala kaotičnom situacijom. Pred sam početak školske godine do roditelja djece s invaliditetom počele su stizati informacije da se neki osnivači škola nisu ni javili na natječaj, te da mnogi od onih koji su se javili nisu ni prošli. Gradovi i Županije stoga do posljednjeg trenutka nisu ni raspisivali natječaje za pomoćnike u nastavi, pa je i većina djece s posebnim potrebama u školu 8. rujna krenula sama. Ogorčeni da se njihovu djecu po tisućiti put tretira građanima drugog reda, roditelji su ponovo ovih dana prosvjedovali pred Markovim trgom, a ministar znanosti i obrazovanja Vedran Mornar za javnost je ubrzo potom izjavljivao kako će »iz Europskog socijalnog fonda za asistente doći 44,7 milijuna kuna«. U istoj izjavi Mornar je sredinom ovog tjedna dodao kako je »taj problem riješen i kako misli da to nije bio takav problem kakvim se prikazao u medijima«. 

Poštivanje Ustava

U drugom tjednu od početka škole, unatoč Mornarovim najavama, veliki broj roditelja i dalje, međutim, ne zna hoće li njihovo dijete dobiti asistenta, a kamoli hoće li to, ako ga i dobije, možda biti i osoba na koju se dijete prethodnih godina naviklo. Belinda Dobrec pojasnila nam je neke od apsurdnih situacija koje proizlaze iz ovog, navodno »rješenog problema«     – Asistentica koja je prošle godine radila s mojim djetetom bila je na stručnom osposobljavanju, no zapravo je volontirala prva tri mjeseca jer je državi toliko trebalo da joj sredi papire. Kako postupak za stručno osposobljavanje traje godinu dana, njoj sada i dalje teče taj ugovor, iako je ona tih godinu dana već odradila, no to ujedno i znači da se nije mogla javiti na ovogodišnji natječaj za asistenta, jer zbog kašnjenja države još tri mjeseca ne može zadovoljiti uvjet natječaja da je nezaposlena. Moje dijete će dobiti drugog asistenta, jer mi formalno-pravno zadovoljavamo uvjete i sad bi ja zbog toga kao roditelj trebala skakati u zrak od sreće. No biti asistent ne može svatko i za moje dijete to sad znači ponovno navikavanje na novu osobu. Svi vode računa o formi, a nitko ne vodi računa o sadržaju, zaključit će ogorčeno naša sugovornica, jedna od članica radnog tima Inicijative roditelja Pomozimo djeci s invaliditetom koji je ovih dana uputio konkretne upite i prijedloge Ministarstvu znanosti i obrazovanja. Između ostalog zatražili su da država sustavno rješi problem pomoćnika u nastavi, da preuzme obavezu njihovog sufinanciranja, te da se po hitnom postupku donese trenutno nepostojeći Pravilnik o pomoćnicima u nastavi.     – Mi tražimo da zanimanje pomoćnika u nastavi uđe u nacionalnu klasifikaciju zanimanja, da se ti ljudi nađu u sustavu sa svim pravima i obavezama kao i drugi prosvjetni djelatnici. Naš cilj je da moto »škola za sve« ne bude samo na papiru. Mi roditelji zapravo samo inzistiramo na poštivanju Ustava gdje jasno stoji da je osnovnoškolsko obrazovanje obavezno za svih. Znači ako si mene obavezao da sam dužna obrazovati svoje svoje dijete, moraš mi pružiti i mogućnost da to napravim. Nitko od nas ne kaže da su zakoni loši, ali zakone donose osobe koje ne znaju kakva je provedba na terenu, tvrdi Dobrec dodajući da im je Ministarstvo za početak obećalo donošenje Pravilnika i sustavnije rješavanje problema.  

U bespućima administracije

A kako to izgleda na terenu ministar Mornar i njegova ekipa mogli bi saznati i od Ankice Latinčić iz Petrinje i njezine kćeri Maje koja ne može sama izvaditi ni vratiti knjige u torbu ili samostalno marendati za vrijeme odmora.

 Tvorci raznoraznih pravilnika i zakona mogli bi na trenutak probati uskočiti u Majinu kožu i vidjeti kako je to provoditi vrijeme u školskim klupama i ovisiti o tuđoj pomoći čak i za odlazak na wc, navikavajući se pri tome svake godine na drugu osobu u vašem životu.

 Mogli bi recimo skočiti do Šibenika i vidjeti kako je to školovati se malom Mati koji je slijep i uz to ima epilepsiju, a koji svakog dana sa svojom majkom Martinom ide pješice do škole jer automobila nemaju, a bilo kakav službeni prijevoz ne mogu dobiti.  

  Dok se njihova imena u bespućima administracije gube u hladnoj statistici, »na terenu« u Hrvatskoj svakodnevno u ostvarivanju jednog od svojih osnovnih prava muku muči više od 15 tisuća djece s posebnim potrebama čiji roditelji praktički svakodnevno moraju obilaziti raznorazne komisije, ispunjavati nepotrebne obrasce, plaćati apsurdne takse, moliti, pa čak i prosvjedovati da bi izvukli svaku kunu koja im je Ustavom zagarantirana. Ili kako su to ovih dana roditelji poručili ministru Mornaru: 

  »Ako možemo financirati zaposlene u 428 općina, 128 gradova, 33 razvojne agencije i 21 županiji na četiri milijuna stanovnika mislite li da je pijavica ovog proračuna dijete s teškoćama u razvoju? Ako možemo platiti 272 milijuna kuna za Vladine automobile, 40 milijuna kuna za Vladine mobitele ili tri milijuna kuna za novu opremu u saboru preko koje glasaju za svoje aute, mislite li stvarno da ne možemo omogućiti djeci da se školuju?«