Možda je prekasno. Možda je motivirano činjenicom da za četiri mjeseca ulijećemo u izbornu godinu. Možda je trebalo tako od početka i možda je propušteno previše. Ali, neizbježna je činjenica da posljednji potezi Vlade na području porezne politike pokazuju da su priče o »neoliberalnoj« vlasti, »kvaziljevici«, koja da je zaboravila radnike i socijaldemokraciju, pucanj u prazno. 

  I to višestruki. 

  Jer, prvo, Milanovićeva Vlada uopće nije socijaldemokratska. Niti je to ikad trebala biti. To je koalicijska Vlada svjetonazorske ljevice, ali ne i ekonomske. HNS i IDS, su defacto čiste liberalne stranke, uostalom, i članice su centrističkog liberalno-demokratskog saveza na razini EU. Najjača stranka jest socijaldemokratska, no unutarstranački kritičari politike aktualnog vodstva SDP-a na pitanja o sadržaju socijaldemokratskije politike SDP-a i dalje odgovaraju tek komitetskim, bezsadržajnim frazama. 

Tako neoliberalno…

»Osnovna je politika Vlade bila porezno rasteretiti rad i preseliti porezna opterećenja na bogatiji sloj ljudi, na one koje žive od kapitalnih prihoda«, rečenica je koja ne datira u 2012. godinu, kad su obećanja bila još mlada. Niti je njen autor neki od mladih Milanovićevih lavova koji su u raznim promjenam i unutarstranačkim sukobima osvanuli kao ministri ili stranački dužnosnici krupnijeg tipa. Tu je rečenicu izgovorio bivši ministar financija Slavko Linić, u čuvenom interviewu objavljenom 30. travnja ove godine u »Novom listu«. Čuvenom, jer ga je nakon njegove objave Zoran Milanović definitivno krenuo smjenjivati, no ne zbog citirane rečenice, već zbog Linićevog upornog protivljenja da se povinuje prije svega kadrovskim željama i naredbama s vrha Vlade. 

  Svega je još, mimo priče s Milanovićem, bilo u tom razgovoru i zato je baš dražesno vidjeti kako se mnogi ovih dana koprcaju dokazati kako je politika koju je krenuo provoditi novi ministar financija Boris Lalovac potpuno drugačija od pravca u kojem je gurao Slavko Linić. Ne, nije drugačija. Potpuno suprotno. Lalovac, zapravo, vrlo precizno nastavlja Linićevim stopama, a stvari su se pokrenule u tolikoj mjeri da je prekjučer u Vladi čak i Zoran Milanović preko usana prevalio nekoliko riječi o tome da se ide na porez na nekretnine, uz predstečajne nagodbe uvjerljivo najnapadaniji (i stopirani) projekt bivšeg ministra. 

  Recimo, priča o oprostu duga prema bankama, telekomima i komunalnim poduzećima za blokirane i socijalno ugrožene. »Prvi će biti oni koji imaju dugove prema državi, komunalnim poduzećima, telekomunikacijskim tvrtkama i problem s plaćanjem kamata na kredite. To su sve dugovi koji nisu veliki kada promatramo pojedinačno, ali oni ih ne mogu vraćati. To ne bi trebalo biti pitanje osobnog stečaja, to mogu riješiti ministarstva financija, socijale i rada i kad su u pitanju socijalno ugroženi to će se riješiti jednim zakonom«, kazivao je Linić u već citiranom razgovoru koji je uostalom naslovljen sa »Socijalno ugroženima zakonom ćemo otpisati do osam milijardi kuna«. Neki dan, na sastanku s bankama i telekomima s ovom pričom na dnevnom redu su bili Lalovac i Milanka Opačić. To se, dakle, ne zove odstupanje od Linića, već operacionalizacija njegove politike. 

Opterećenje rada rezultat vladavine desnice

Povećanje razreda kod poreznih stopa na dohodak je još jedan korak u istom smjeru – da bude lakše onima koji žive od vlastitog rada. Da, Linić je te stope smanjio na početku 2012. godine, što je i Milanović procijenio kao pogrešan potez cijele Vlade, ali plan je bio da se (neostvarenim) gospodarskim rastom i uvođenjem (još neuvedenih) poreza na ostale oblike zarade (ne one, dakle, od vlastitog rada) prvo stvori prostor za veće porezno oslobađanje plaća. 

  U šire oporezivanje bogatijih slojeva društva se, međutim, ide tek sad. 

  Prvi od tih poreza koji bi trebali dokinuti hrvatsku autohtonu diskriminaciju rada kao načina zarađivanja (koja je logična kao posljedica dugogodišnje vladavine desnice) je porez na štednju, odnosno na kamate na štednju. Rezon je neoboriv: ako se na zaradu od rada plaća porez, zašto se ne bi isti plaćao i na zaradu od štednje. Ili, jasnije, zaradu od iznajmljivanja kapitala? 

  Time se otvara prostor, ma koliko možda bio mali, za manje oporezivanje rada i povećanje osobne potrošnje, čija je niska razina jedan od glavnih razloga »vječitosti« recesije u kojoj se Hrvatska nalazi od 2009. godine. 

  Još veći prostor otvorilo bi konačno uvođenje poreza na nekretnine kojeg je Linić (neuspješno) zagovarao od 2012. godine. Logika je ista, samo još jača jer golemi bankarski portfelji zamrznutih nekretnina na ledu drži i cijelo gospodarstvo. Koliko bi bilo društveno nepravedno oporezovati vlasništvo nad »kućicom za odmor na moru«, dok se u isto vrijeme oporezuju praktički sve radničke plaće, ne treba posebno obrazlagati. Kao ni podsjećati na medijsku oluju koja je dočekala Linićevu ideju prije dva ljeta. Dočekat će i opet: i ovu, kao i svaku drugu koja će ići na štetu interesa financijskih težih dijelova društva. Jer, kad je pogođen interes bogatijih, onda su vriskovi mnogo glasniji… 

  Zbog zaokreta prema radnicima i siromašnijima, osim donekle opravdane kritike da je iznuđen približavanjem izbora, po Vladi bi se vjerojatno moglo krenuti lupati i s optužbom o produbljivanju klasnih netrpeljivosti u društvu. To je tipična etiketa koja se koristi i vani, svaki put kad se interesi bogatijih slojeva društva osjete ugroženima. I ne bi bilo neuklopljivo u narativ koji HDZ vuče od početka ovog oporbenog mandata – o tome da Vlada umjetno izaziva podjele u društvu. Ako su pametni, a toliko jesu, neće spominjati da Vlada radi u korist radnika. 

  Bez obzira na sve, na moguće zapreke (porez na nekretnine je, recimo, gotovo nemoguće provesti sa sadašnjim stanjem zemljišnih i katastarskih knjiga) i kritike, za SDP bi bilo krucijalno da ne odustane od ovih pokušaja da se slabijima olakša život i dio tereta prebaci na bogatije. Nacionalnim romantičarima, pritom, valja poručiti da ništa ne slama neko društvo tako kao nejednakost, a svim skupa vrlo jasno reći: 

  Klasna borba, nego šta! 

  Da su u nju, uostalom, ranije i jače krenuli, ne bi u SDP-u danas pred datume objavljivanje redovnih anketa o popularnosti stranaka tražili – ormarić s lijekovima.