Hrvatska, kakva god bila – a u zadnje vrijeme slika je se nelijepim epitetima; apsurdna, siromašna, korumpirana, nedovršena… – je na putu da duboko promijeni svoju rutinu. Da se iz zemlje koja je u mirnodopskom razdoblju ipak uspjela ući u Europsku uniju i NATO, koja je dugo godina bilježila solidne stope rasta BDP-a i, sredinom prošlog desetljeća, osjetila i (kreditima pogonjeni) dašak potrošačkog Edena, surva u natmurenu, samodovoljnu i autoritarnu tvorevinu, u kojoj će Crkva, jasno – katolička, diktirati ritam igre, a politička vlast u čeličnom stisku držati ostatak društva.

  Ukratko, da se vrati onakvoj zemlji kakvom je pamte iz devedesetih, s tim što se za posljednje desetljeće prošlog stoljeća uvijek može izvaditi opravdanje kojeg danas nema – bio je, naime, rat.

Sekta ignoranata ili nesposobnjakovića?

Sad se Hrvatska doslovno guši u neprekinutoj krizi, koja ju je iz »raskalašenih« dvijetisućitih direktno gurnula u svijet »restrukturiranja«, »stečajeva«, »rezova« i upitnika nad praktički svakom zasebnom egzistencijom. Ekonomska nesigurnost rađa političku nestabilnost, koja, opet, značajno povećava mogućnost da na vlast dođu mrki tipovi opasnih namjera i da se društvena regresija dodatno produbi i potraje desetljećima.

  Ekipa koja s desna pikira na osvajanje vlasti savršeno pristaje uz ovu definiciju.

  A da imaju izgleda za izbornu pobjedu krajem naredne godine, već dugo je prilično izvjesna stvar (zapravo, negdje od europskih izbora održanih na proljeće 2013. godine). Gospodarstvo i dalje tone, nitko i dalje ne želi slušati o tome da se Europa s velikom mukom izvlači iz minusa (ako se uopće izvlači) i da tvrdoglavim inzistiranjem na držanjem državnih financija zemalja članica »na dijeti« sama sebi puca u koljena.

  Tu njemačku i europučansku zabludu plaća i mogla bi još jako skupo platiti cijela Unija, a kao kolateralna žrtva uredno se tresu i vlasti pod »kontrolom proračunskog deficita«. Hrvatska Vlada je, eto, imala imala tu »sreću«, da baš u trenutku kad se EU počela odlijepljivati s drugog dna vlastite krize, potpadne pod europske mjere štednje i tako zadrži vlastiti BDP u minusu i dodatno umanji šanse vladajućoj koaliciji za novi mandat.

  U domaćoj javnosti, za to vrijeme, prevladava stav kako je, zapravo, izlazak iz krize cijelo vrijeme pod nosom, pa je trebalo samo jače rezati/više trošiti (precrtati ono što vam se manje sviđa), no kako je Banske dvore nastanila nevjerojatna sekta nesposobnjakovića koji jednostavno nisu u stanju sagnuti se i pokupiti novac.

Zelena utopija

Koliko god potezi Vlade ponekad izgledali jasno smušeni, okrivljavati pretežito Milanovićevu ekipu za produžetak krize jednostavno je pogrešno, štoviše, intelektualno je nepošteno.   

  Uglavnom, ankete i dalje daju sve veću prednost za HDZ-ovu koaliciju nad SDP-ovom i Tomislav Karamarko sasvim sigurno već razmišlja o unutarnjem uređenju premijerske sobe u Banskim dvorima. Brojke koje ima ORaH, »antimilanovićevska« zelena ljevica, međutim, pokazuju da je utakmica daleko od gotove.

  Kad se zbroje anketni glasovi ljevice i desnice, prvi su još uvijek u (solidnoj) prednosti. Štoviše, čini se kao da je jedino potrebno za slaganje nove vlasti dogovor Milanović-Holy (za koji je teško zamisliti da bi, bez obzira na sve što se događalo između njih dvoje bio upitan, kad su na drugoj strani legije Tomislava Karamaka i Miljana Brkića).

  No, ta matematika je jednostavno previše neprecizna.

  Prvo, do izbora je još petnaestak mjeseci. Ako to izgleda malo, valja se prisjetiti gdje je bio ORaH (nigdje), a gdje Laburisti u veljači prošle godine. Stvari se još stignu dramatično promijeniti.

  Drugo, ankete obično podcjenjuju HDZ. Iskustvo je pokazalo da ta stranka »na terenu« gotovo uvijek dobije koji postotni poen više od predviđanja. Što ne znači, sorry gospodine Karamarko, da su anketari politički obojeni, već se radi u otklonu koji se i inače događa u odnosu na stranke desnice, poznatom iz politološke prakse.

  Treće, gospodarstvo će u ovoj godini navjerojatnije (opet) biti u minusu. Rasta bi u 2015.-oj trebalo biti, ali ni izbliza ne u spektakularnim količinama, odnosno u onoj mjeri koju bi birači mogli osjetiti i na osnovu toga dati promijeniti svoju odluku o neglasanju za »ove«.

  Sve to, ipak, ne znači da HDZ sigurno pobjeđuje. A glavni adut za HDZ-ov poraz, sam je HDZ. Odnosno, mrak koji se već jasno pomalja nad Hrvatskom, ostvare li Karamarko i ekipa makar dio onoga o čemu govore posljednjih mjeseci.

Tito out, a ni partizani se ne osjećaju dobro

O gospodarstvu HDZ jednostavno – ne priča. Osim ako kritizira poteze Vlade, no o svojim mjerama – tišina. Ne čudi, kad je iz nekih ranijih istupa bilo jasno da u toj stranci postoji nekoliko izrazito suprostavljenih ekonomskih doktrina. Zato se najavljuje – lustracija. Kakva još, točno se ne zna, no Karamarko obećava kako će zabraniti da ulice i trgovi u Hrvatskoj nose ime Josipa Broza Tita. Na stranu sad lekcije iz povijesti koje bi se o maršalu i Drugom svjetskom ratu mogle dati predsjedniku HDZ-a, no nije li baš Karamarko onaj koji je nedavno na sva zvona optuživao aktualnu vlast za proizvođenje nepotrebnih ideoloških podjela u društvu. I to baš na pitanju – tabli s nazivima ulica?

  Dalje, znači li to da će letjeti i sve ostale table koje u svojim imenima imaju partizanske odrede, heroje antifašističke borbe ili datume iz iste. Jer, ako je Vrhovni zapovjednik bio zločinac, apsurdno je da ostanu imena koja podsjećaju na njegovu vojsku i njene pobjede. Mala najava Hrvatske kakva bi mogla biti dogodila se u splitskom kvartu koji je prijetnjom jogurt-revolucijom uspio »spasiti« svoje stanovnike od omrznutog imena Prvog splitskog partizanskog odreda.

  Bit će baš zanimljivo pratiti gdje će ovo davanje umjetnog disanja produžetku Drugog svjetskog rata, duboko iza sudačke nadoknade, odvesti HDZ. Tuđmanu sigurno neće. Tako nešto prvom hrvatskom predsjedniku nije padalo na pamet, čovjek je ipak bio povjesničar. Znači, desnije, daleko desnije od Tuđmana. Plus bacanje tabli s antifašističkim nazivima ulica. Kako bi se samo taj politički pravac mogao nazvati…

  No, to što Karamako i HDZ ustaše u bitci protiv tridesetčetiri godine mrtvog političara i za promjenu rezultata meča koji je završio prije 69 godina, samo je početak.

  »Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država – Domovinski rat, naši branitelji i poginuli te politička doktrina dr. Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška«, izjava je kojom je predsjednik HDZ-a u svibnju osupnuo javnost, zadavši sebi vrlo jasan zadatak po pitanju slobode medija i javnog izražavanja.

  A tu će zasigurno imati potporu i ekipe koja je još malo desnija i malo »katoličkija« od najkatoličkije stranke u Hrvata. Željka Markić i »U ime obitelji« su pokazali sve što o tim tricama misle kad su zabranili dijelu medija dolazak u svoj stožer pri čekanju rezultata homofobnog referenduma. Nije im se svidjelo kako pišemo. Ovih dana spremni su i na korak dalje – bijesno traže od Vijeća za elektroničke medije da makar opomenu one koji registrirano partnerstvo istospolnih osoba krste omraženim terminom »gay brak«. Jer da je takvo izražavanje protuustavno.

  Što će sve postati protuustavno izgovarati kad njima ideološki bliska ekipa dođe na vlast, bit će također jako zanimljivo pratiti.

  Kao i jačanje koalicije Crkva-HDZ na pitanju javnog nemorala. Jel’ dosta reći Šibenik? Je.

  Naposlijetku, jedan lijepi, živopisni ornament na budućoj opravi Hrvatske, mogao bi biti njen budući wannabe »gradonačelnik« Milan Bandić, koji je prošli tjedan posvetio javnom neukusnom mobingiranju sebi nadređenih. Urlao je, osim na projektante, i na svoju zaposlenicu u uredu za odnose s javnošću, prijeteći joj otkazom jer je dopustila da mu novinarka postavi, o Bože, pitanje. Pitanje! Njemu! Koji non-stop »dela«! Jezuš Marija!!! Naravno, moćni, svenarodni Milan nije ostao dužan porciju decibelno bogate jezikove juhe, za koju je brat-bratu, zaslužio jednu nediplomatsku, vruću šamarčinu. Sreća samo što je novinarka Nove TV bila neopisivo pristojnija od čovjeka koji je očito i nepovratno izgubio živce. A tek je krenuo u pohod na državu.

  Bude li Karamarku trebao koji glasić za koaliciju, bit će, ljudi smo…

  Sve navedeno, i mnogo toga što ćemo, ne treba uopće sumnjati, još gledati u narednih 15 mjeseci, najveća su šansa ljevice. Jer, bez obzira na sve, zaista, želite li stvarno da država – i vi s njom – padne u ruke ovima?