Blondie je neke vratio u mladost, a neke podučio kako se to lijepo, mladenački može stariti. Plesati kao Debbie, pjevati kao Debbie, legitimno je željeti
ZAGREB U Varaždinu, na Špancirfestu, pred nekoliko tisuća razdraganih obožavatelja svih generacija, u ponedjeljak je svoje »otprašio« kultni američki bend Blondie. Na glavnoj festivalskoj pozornici kod Staroga grada ukazao se tako lijep dio povijesti koja i danas zvuči bolje, žešće i iskrenije nego dobar komad recentne svjetske glazbene produkcije. Opušteni, dobro raspoloženi, puni dobre energije, Debbie Harry, Chris Stein, Clem Burke i ostatak benda odsvirali su 90-ak minuta, podarivši nazočnima energičnu svirku u kojoj se splelo i starih hitova, i pjesama s novih albuma. Štono bi se reklo, retro, a moderno, žestoko, kako živa svirka mora biti.
No, htio čovjek ili ne htio, bio je ovo koncert koji, prije svega, tjera na računanje, na zbrajanje i oduzimanje, godina dakako, onih vlastitih i onih tuđih. Čudan je, naime, osjećaj na pozornici gledati damu u sedamdesetoj koja pršti seksepilom i živahnošću. U nje godina k’o u naših majki, ako ne i baka, a s lakoćom komunicira s publikom i izvodi začudne plesne korake, baš kao da je mladost bila jučer. E da, Debbie Harry. Ako je glazba učinila da skakuće po pozornici kao curetak, onda glazbi hvala.
– Drago mi je što sam opet među vama, kazala je, pa pustila glas
