Glazbenici orkestra Teatra Verdi iz Trsta i glumac Massimo Somaglino dočarali su slike kakve imamo pred očima čitajući ruske bajke, ali i kad zamišljamo okrutne prizore iz povijesti ratova na tlu Rusije
CIVIDALE Više sam puta slušala izvedbu »Priče o vojniku« Igora Stravinskog. Uvijek su to bili događaji u izvedbi izvanrednih interpreta, jer je skladatelj pred izvođače postavio takve zahtjeve da oni nisu za nedorasle glazbenike. Ne mogu reći koja je od tih izvedaba bila najimpresivnija, jer doživljaji blijede, i kad slušam nešto upečatljivo čini mi se da je ujedno i najbolje, ali od prvog sam slušanja shvatila jedno: za ono što je Stravinski želio reći ovim djelom, za utisak koji je htio ostaviti na publiku – orkestar od sedam glazbenika mora biti podjednako dobar koliko i glumac koji govori tekst.
Namjerno kažem orkestar, jer iako je muzika pisana za soliste svakog od sedam instrumenata i njihove pojedinačne dionice su vrlo eksponirane u ukupnom dojmu, oni su tek jedna polovina izvedbe. Ako glumac ne živi faustovski tekst Charlesa-Ferdinanda Ramuza, doživljaj će izostati.
Muzički segment programa ovogodišnjeg Mittelfesta otvorili su Solisti orkestra Teatra Verdi iz Trsta i glumac Massimo Somaglino. Golema crkva San Francesco u Cividaleu bila je prepuna, što je veliki kompliment skladatelju i tumačima djela.
Univerzalna priča
Glazbenici Stefano Furini (violina), Angelo Colagrossi (kontrabas), Marco Masini (klarinet), Matteo Rivi (fagot), Massimiliano Morosini (truba), Domenico Lazzaroni (trombon) i Fabian Perez Tedesco (udaraljke) bili su dostojni izazova koje je postavio veliki Stravinski, a zajedno s majstorom glasovne transformacije Massimom Somaglinom dočarali su nam slike kakve imamo pred očima čitajući ruske bajke, ali i kad zamišljamo okrutne prizore iz povijesti ratova na tlu Rusije.
Priča o vojniku koji je Vragu prodao svoju violinu (dušu) univerzalna je, ali i tako jedinstvena u izvornoj verziji djela Stravinskog. Glazbene dionice pojedinih instrumenata pričaju priču koju čujemo oblikovanu riječima i ta su se dva segmenta, u izvedbi tršćanskih umjetnika, stapala i preplitala poput finog tkanja koje je publiku potpuno obujmilo, u čijem okrilju se osjećate poput malog djeteta koje sluša priču.
Gala večer baleta
Nakon Frljićeva projekta »Proklet bio izdajica svoje domovine« koji je uznemirio publiku, sastali smo se s više stotina onih koji su sredinu večeri odlučili provesti u restoranima i vinotekama (po kojima je Cividale poznat), a završiti na baletnoj predstavi blizanaca Bubeniček, koja je najavljena kao Gala večer.
Nije prvi put da upravo na Mittelfestu budem razočarana baletnim gala večerima. Talijani, kolikogod nemaju sustavnog baletnog obrazovanja – obožavaju balet i dovoljno je na plakatu napisati »gala« da imate puno gledalište.
A braća Bubeniček – Otto i Jirži – doista su zvijezde. Pohađali su baletnu školu u Pragu, ali su brzo angažirani u njemačkim teatrima – najprije u istom ansamblu, a potom se jedan skrasio u Dresden Semperoper, a drugi u Hamburg Balletu, gdje su vodeći solisti. Kako to obično biva u kulturnim sredinama gdje izazovi vrebaju sa svih strana, umjetnici pronalaze svoje skrivene talente izvan profesije kojom se bave, pa su tako i braća Bubeniček krenuli u koreografske vode, a bave se i glazbom i kostimografijom. Formirali su nevelik ansambl s kojim su na turneji.
Iako u programu piše da su devet plesača koji s njima nastupaju prvaci i solisti najpoznatijih europskih baletnih ansambala, a izveli su koreografije Jiržija Bubeničeka, najviše sam bila impresionirana blizanačkim duo nastupom. U točki pod naslovom »Les Indomptes« u koreografiji Claudea Brumachona, sve je bilo podređeno njihovoj izvrsnoj plesačkoj formi i izrazu, tom nekakvom jedinstvu misli koji može emtirati samo blizanačka sličnost. I svjetlo je u ovoj točki programa bilo najbolje, potpuno razrađeno do detalja, a njih su dvojica zaista bili – dva tijela, a jedna duša. I zaslužili ovacije publike kojima su ispraćeni