Rijetke su kombinacije glasovir – vibrafon, a glazba dua Dedić-Matišić odlikuje se muzikalnošću, profinjenošću, posebnom estetikom i divnim zvukom
ZAGREB » Nezaboravnu glazbenu večer priredili su pijanist Matija Dedić i vibrafonist Šimun Matišić na koncertu održanom u sklopu Klupske kazališno-glazbene scene »Amadeo« u atriju Muzeja »Mimara«. Bio je to prvi nastup ovog dua koji je svirao kao da je već održao mnogobrojne koncerte. Na programu su bile poznate skladbe Keitha Jarretta, Pata Methenyja i Chicka Coreae, uglavnom iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća, razdoblja koje je donijelo najuzbudljivija glazbena ostvarenja spomenutih autora.
Iako su u svojem nastupu podsjetili na dua Garyja Burtona i Chicka Coreae ili Boška Petrovića i Nevena Frangeša, uspjeli su izbjeći zamku oponašanja što nije jednostavno, zato što se radi o iznimno utjecajnim glazbenicima od kojih su i njih dvojica učili, ali i zato što nema puno kombinacija vibrafon – glasovir. No, njihova se glazba odlikuje istom kvalitetom – muzikalnošću, profinjenošću, posebnom estetikom i divnim zvukom.
Potaknuti burnim aplauzima oduševljene publike svirali su nadahnuto i poletno. Koncert je bio u znaku razigranih izvedbi velikog dinamičkog raspona, raznolikog karaktera skladbi, od balada do furioznih izljeva emocija, pametno odabranh skladbi i redosljeda njihova izvođenja, spontanih međuigri. Svirajući bez ozvučenja, ostvarili su primjerenu ravnotežu, međusobno, ali i s ovim iznimno akustičnim muzejskim prostorom u kojem je njihova umjetnost zazvučala posve logično.
Iako je Matišić već ostvario suradnje s renomiranim hrvatskim i stranim jazz glazbenicima, Dedić ga je, poput iskusnog mentora, na ovaj način predstavio još širem krugu slušatelja. Ne bez razloga. Naime, iako tek osamnaestogodišnjak, Matišić je bio uvjerljiv, ravnopravan Dedićev suradnik.
U drugom dodatku izveli su standard »Bags’ Groove« poklonivši se njegovu autoru, vibrafonistu Miltu Jacksonu, ali i Bošku Petroviću koji ga je obožavao svirati.