Po definiciji, knjiški rutinskoj, dugotrajna ekonomska nestabilnost ruši povjerenje u institucije društva i otvara prostor za dolazak lidera s mesijanskim habitusom i diktatorskim namjerama. U ozračju izvanrednog stanja ljudska prava i slične trice ne vrijede previše, pa su često gospodarski minusi povezani s ozbiljnim političkim i društvenim rizicima. No, ne čini se ipak da je kriza, sama po sebi, bez obzira na njeno trajanje, toliko duboka da bi izazvala politički prevrat – osim 2009. godine, pad u niti jednoj drugoj nije bio baš dramatičan, da bi sam od sebe izveo narod na ulice u potrazi za vođom na bijelom konju koji će za komplicirane probleme ponuditi jednostavna rješenja (u pravu ste, ne postoje jednostavna rješenja za komplicirane probleme, bar ne ona koja doista djeluju).

   Međutim, usporedo s ekonomskom krizom, u Hrvatskoj je na djelu još nekoliko društvenih silnica koje situaciju dovode do usijanja.

   Domaća medijska scena je u najdubljoj krizi ikad.

   Postavimo to ovako: da gospodarstvo neke države ima rezultate kakve bilježe mediji u posljednjij sedam-osam godina, vjerojatno bi nekoliko uzastopnih Vlada moralo bježati iz zemlje pred razjarenom ruljom.

   Rezultat je to nekoliko faktora; ali prije svega dva glavna: revolucionarnih promjena u načinu informiranja građana i, jasno, opće gospodarske krize.

   Zahvaljujući internetu, medijski prilozi dolaze do šireg broja građana nego ikad dosad u povijesti. Ono u čemu se mediji nisu snašli – ne samo hrvatski, radi se o globalnom fenomenu, jest – naplata. Novinarstvo košta.

Slutnja puščane paljbe

Zato nije problem dilati pesimizam. »Krik i jauk« imaju sličan status kao i »žutilo«, pa stoga češće dobijaju naslovnice. Medijski kistovi u sivim tonovima, pak, imaju i političko-financijske motive. Žudi se za dolaskom na vlast »naših«, pa se istina često zaobilazi na prstima.

   Propast domaćih medija, sama po sebi, međutim, samo je jedan od uvjeta. Poput povremenog (politički) teško objašnjivog ministarskog izleta u bahatost službenim automobilom i vozačem, radi se tek o podgrijavanju nezadovoljstva, nečemu što može dovesti do smjene vlasti na izborima, ili čak do (mirnog) skupa nezadovoljnika pred Vladinim prozorima.

   Ali, u Hrvatskoj danas doista ne odjekuju glasovi nezadovoljnih i obespravljenih. Odjekuju prijetnje, i to onakve u čijoj pozadini, ako se pažljivo osluhne, možete naslutiti puščanu paljbu.

   Ako pogledamo, primjerice, međunacionalne odnose u Hrvatskoj s kraja 2014. godine, jasno je da smo se vratili više od desetljeća unazad. Čekić-revolucija kojom se pokušalo spriječiti provođenje Ustavnog zakona ove zemlje u Vukovaru nekako je utihnula u zadnje vrijeme. Jasno – posao je obavljen, »naši« su na došli na vlast u tom gradu, pa se Josić i operetna ekipa oglase tu i tamo tek s uputama za koga glasati na budućim izborima. Međunacionalni odnosi su u tom strastvenom usponu do vlasti tek kolateralna žrtva na koju se nije pametno previše osvrtati.

»Rat još nije gotov«

»Šator-revolucija« logičan je ishod združenih napora Crkve i opozicije da praktično od prvog dana aktualne vlasti istu proglase do kosti neprijateljskom prema Hrvatskoj, Hrvatima i Vjeri. Ako nam se na početku činilo da se radi o pomalo izgubljenim slobodnim strijelcima koji još žive u »usudbenim povijesticama« devedesetih, vrijeme je razotkrilo da se radi o cijeloj strategiji. O stvaranju fronte sukoba, koja je sve bliže prelivanju preko granica političke konfrontacije.

   Gotovo da je normalnog čovjeka strah pomisliti što bi mogla donijeti izborna, 2015. godina. Jer, u nju ulazimo, valja se sjetiti, sa zavjetom šefa opozicije kako stoje na grobovima palih branitelja i nema nazada, s višekratno javno izrečenom žudnjom za lustracijom, s bizarnom pričom o »jugofiliji« (obnova Jugoslavije danas je manje realna od obnove Austro-Ugarske monarhije), s otvorenom prijetnjom Tomislava Karamarka istražiteljima u državnom odvjetništvu i policiji, s pričom o »propasti Tuđmanove pomirbe« kao političkom zastavom.

   Gadna je to zastava. Jer pod njom nije lako stupati nenaoružan.

   Šlag na tortu opakog političkog zapleta 2014. godine dala je Katolička crkva. »Tiha noć« rasparana je crkvenim pozivima na nesnošljivost za kakve je teško pronaći primjera u dosadašnjim godinama hrvatske demokracije. Don Ivan Stojić, držeći misu pred Savskom 66 (u kojoj se, kako veli, »Bog ušatorio«), propovijeda kako »rat još nije gotov« i kako liječnici iz Srbije dolaze ubijati našu (nerođenu) djecu. Sisački biskup monsignor Vlado Košić »kršćanski« poručuje kako je bolje da mu Josipović i Milanović ni ne dolaze na misu.

   Zagrebački nadiskup Josip Bozanić, pak, gradi cijelu teološko-političku teoriju zavjere o stanju u zemlji i krizu pripisuje djelovanju »ideologa razvaline« koji namjerno uništavaju Hrvatsku. Štoviše, ti »ideolozi razvaline« su tako podmukli da u isto vrijeme povećavaju i smanjuju broj nezaposlenih u zemlji. Citat: »Kako drukčije nego djelovanju ideologa razvaline pripisati povećanje popisa nezaposlenih koji danomice raste. Kad se pak prikazuje smanjenje broja nezaposlenih često je to na račun onih mladih ljudi koji su ponovno prisiljeni tražiti kruh u tuđini«. (Za one koje ipak zanima stvarnost, broj nezaposlenih registriran na burzi je za cca 45-46 tisuća manji nego lani).

   No, koliko god propovijedi o strašnoj ugrozi nad Hrvatskom u nekim detaljima bile dirljivo smiješne, radi se o klasičnom dilanju mržnje s oltara. S tim da ovaj put njena oštrica nije uperena prema klasičnim »drugima«, drugoj vjeri ili naciji, nego prema neprijateljima u vlastitim redovima.

   Dakle, imamo kler koji sve jasnije i oštrije označava neprijatelja. Imamo opoziciju koja s grobova branitelja poručuje da je pomirba gotova. Imamo u nogama šest godina krize i sedmu na kori od banane. Imamo jasan geografski punkt s kojih se plaši neistomišljenike i između redaka zaziva obračun.

Imamo Hrvatsku koja je, godine gospodnje 2015. – bure baruta.