Ovo što sam proživio u HAVC-u u posljednje četiri godine suludo je ratno, ljubavno, akcijsko i kriminalističko iskustvo. O ljudskoj prirodi i društvu sam puno shvatio, a hoće li me ta spoznaja kao autora osnažiti ili upropastiti, neka ostane pitanje za skupu okladu
Hrvoje Hribar dobio je početkom mjeseca drugi ravnateljski mandat u Hrvatskom audiovizualnom centru. Ova je činjenica – uz njegov nedavnu javnu prezentaciju rezultata sedmogodišnjeg rada HAVC-a i četverogodišnjeg Nacionalnog programa – dovoljan povod za razgovor. S Hribarom smo razgovarali i o aferama koje su pratile njegov izbor, o nezadovoljnom dijelu redateljske zajednice, ali i o planovima za budućnost hrvatskoga filma.
Kažete da je HAVC promijenio sliku hrvatske kinematografije. Kakvo je stanje u filmskoj industriji bilo prije sedam godina? – Prije sedam godina država je odustala od uloge gospodara i predala industriju na upravljanje struci, kako bi rekli klasici samoupravljanja. U audiovizualnoj industriji te iste 2008 počinje pad reklamnih i televizijskih produkcija. U 2009, 2010. i 2011. budžeti se strmoglavljuju, reklame staju, televizije štede. Za filmske poduzetnike i djelatnike to znači neotplaćivanja kredita, stečajevi… Da se HAVC nije konsolidirao, a zatim i osigurao 170 miljuna kuna izvoza, ne znam tko bi danas bio živ, a tko mrtav.
Što je novoga filmašima donio HAVC ? – U Hrvatskoj se prave tonski cjelovečernji filmovi od 1943. godine – od tada pa do danas naš film nastaje nekom raspodjelom javnih sredstava. Do kraja pedesetih upravljalo se socrealističkim dekretima, a potom se uvode modeli samoupravnog socijalizma. Od 1991. filmom gospodari nova hrvatska država i tako sve do 2008.
S HAVC-om se povijest ponavlja, samo sada kao kapitalističko samoupravljanje, kombinacijom danskog i francuskog načina upravljanja kinematografijom. Božo Biškupić, tadašnji ministar kulture, dao je dopusnicu hrvatskoj filmskoj zajednici da osnuje taj svoj HAVC. Donio je najbolju, i najluđu, odluku u svojoj karijeri.
Dva iskustva
Što ste to preuzeli od Danaca i Francuza? – Uzor su nam bili Danci jer je njihova zemlja naše veličine i oni su u svojim malim, gotovo incestuoznim okvirima, pronašli način da donose kvalitetne i radikalne odluke. Radikalne, jer dobre odluke bole. Treba iznaći način da zajednica u kojoj uvijek većina na natječaju gubi, prihvati odluku kojom profitira manjina. Od razmjene ideja s Dancima smo došli do razmjene ekipa i poslova, pa smo nedavno i kraljicu Margaretu II. ugostili u kinu.
Od Francuske, druge zemlje s kojom smo danas u posebnim odnosima, preuzeli smo javnu ekonomiju kinematografskog sektora gdje se teret financiranja prebacuje s poreznih obveznika na tzv. sudioničare industrije, odnosno na tvrtke koje trguju i zarađuju od AV sadržaja. Zauzvrat oni delegiraju svoje predstavnike u Audiovizualno vijeće, gdje odlučuju o raspodjeli vlastitog novca. Vlada i Sabor prihvatili su prijedlog, izglasali ga s lijeva i s desna, konsenzualno. To je dobra strana, ali odmah se pokazalo i ružno naličje.
Koja je loša strana? – Arhaična grupica ustanika od samog početka opstruira ideju HAVC-a. Svim nedozvoljenim sredstvima koja možete zamisliti. Nova praksa zaprijetila je smjenom generacija, ukidanjem klijentelističkih navada i to je izazvalo paniku, a panika agresivnost. Izborili su se, prvo kod javne televizije, a onda i u komercijalnom sektoru, za bojkot financiranja HAVC-a, obezvrijedili su nas, a zatim umalo ukinuli. Jedan kontroverzni novinar predvodio je tzv. koaliciju za spas komercijalnih medija, patetično, rječnikom kao da smo u Teksasu. Svetinja tržišta, pravo jačeg, dolje javni sektor – uobičajene gluposti. Pogledajte danas ekonomske rezultate, a zatim situaciju na tzv. medijskom tržištu.
Obveznici kao saveznici
Vratimo se HAVC-u. Kako ste se konsolidirali nakon nekoliko mršavih godina? – Kad je 2008. osnovan, HAVC je uz nove ovlasti dobio i stara zaduženja Ministarstva kulture u iznosu 53 miljuna kuna. A novac nije pristizao! Tadašnji se ravnatelj Albert Kapović našao pred zidom. I kao što znate, preminuo.
Uslijedile su dvije godine pukog vegetiranja. HAVC je 2009. financijski preživio tako što nije dodijelio ni jednu kunu za proizvodnju hrvatskog filma, što nikome nije pomoglo. Do kraja 2010. gledao sam sve to izbliza kao predstavnik hrvatskih redatelja u Hrvatskom audiovizualnom vijeću koje je krovno tijelo HAVC-a. Ministar Biškupić rekao mi je tada da je HAVC dobra ideja, ali da je stvar financijski neodrživa – dugovanja bujaju i ako se nešto temeljito ne promijeni, HAVC će se morati ugasiti. Prihvatio sam, nakratko, doći na čelo HAVC-a.
S Nacionalnim programom koji je čvrst dokument i uz dobru pravnu pomoć, postigao sam da glavni obveznici potpišu ugovore i plate što su dugovali. Od tada obveznici ne samo da plaćaju, već aktivno sudjeluju u radu Vijeća i ponašaju se kao djelatni saveznici. U prirodi ljudi je da ipak više vole dogovor nego razdor.
Lordan Zafranović Vas ovih dana javno optužuje da ste mu onemogućili ulaz u hrvatsku kinematografiju. – Djela u nastajanju Lordana Zafranovića su ovog rujna od umjetničkih savjetnika Dalibora Matanića i Branka Schmidta predložena za dva razvojna projekta. On tih 200.000 kuna zove mrvicama, htio bi više. Za više bi Lordan Zafranović morao prijaviti nešto u kategoriji za proizvodnju, a u toj kategoriji nije prijavio ništa. I dobro zna zašto. Dok sa svojim producentom Vinkom Grubišićem ne uredi izvještaj za ranije potrošena sredstva koja je koristio za nesnimljeni film »Caruso«, ne može pristupiti natječaju za proizvodnju. U njegovim očima to je surovi birokratizam, a u stvari je surova stvarnost sređenog sustava.
Lordan Zafranović i cijela ta ekipa naivno je vjerovala da će – ako postave u HAVC sebi sklonog ravnatelja – krpom moći prebrisati sve te činjenice. To je ludo djetinjasto. Upiru se ne razumijeti vrijeme u kojem žive. I geniji danas moraju paziti da novac ne drže u šupljem džepu.
Priča sa Zafranovićem je žalosni sraz dva svijeta hrvatske filmske zajednice. Zafranović i bivši direktor »Jadran filma« Boris Gregorić su preko medija apelirali da se redatelji izbace iz tijela HAVC-a, tražili su da se prestanu financirati debitanti. Hoće maksimalne proračune za žive klasike – mislim da samo oni razumiju to što pričaju.
Što ste još poduzeli nakon provođenja Zakona o AV djelovanju, odnosno rješavanja problema naplate obaveza prema HAVC-u? – Podigli smo i količinu i razinu proizvedenih filmskih djela, omogućili im da koriste europska sredstva, opet kroz mreže koje održavamo putem HAVC-a. Postigli smo da se dokumentarni i cjelovečernji igrani film doživljavaju gotovo ravnopravno, dali smo snage kratkom, animiranom, eksperimentalnom filmu. Potakli smo izvoz filmskih usluga, putem nekih novih produkcijskih tvrtki. Ukratko, zaradili smo ozbiljan novac za svoju zemlju i stavili hrvatski film na kartu svijeta.
Koji su bili strateški ciljevi Nacionalnog programa (2010- 2014) kojemu teku zadnji dani i koji je koincidirao s Vašim prvim mandatom. I u kojoj su mjeri ostvareni? – Provesti zakon i time osigurati stabilno financiranje; potom postići novu vidljivost i gledanost hrvatskog filma, potaknuti izvoz filmskih usluga, a zatim provesti digitalizaciju, spasiti neovisna lokalna kina. Peti je cilj bio pokrenuti tehničku obnovu baštine i promijeniti status kinoteke.
Četiri od pet ciljeva uspješno su ostvareni? – Proveli smo Zakon o audiovizualnim djelatnostima, danas taj stari zakon treba prilagodbu s praksom. Postigli smo lani rekordnu gledanost u kinima, s pet popularnih filmova. No, ne znamo kako osigurati proizvodnju pet popularnih hitova godišnje, ne uspijevamo održati kontinuitet repertoara.
Poticaji (cash rebate) rade izvan svih očekivanja. U razdoblju od 1. siječnja ove godine do danas filmski djelatnici zaradili su 44 miljuna kuna snimajući filmove iz sustava poticaja. Ukupna zarada do danas je 170 miljuna. Za daljnji razvoj, međutim, treba nam pravi filmski studio. Digitalizacija je uglavnom provedena, no s 33 kina dobili smo 33 gladna usta koja treba hraniti repertoarom.
Baština bez vlasnika
S petim se ciljem nismo pomakli. Hrvatska filmska baština nije prenesena na javnu vlast kao u drugim zemljama komunističke Europe. Da stvar bude gora, nije prenesena ni na nove vlasnike pa je zapravo – ničija. Poput zemljišne čestice bez katastarskog broja. Ne možemo napisati aplikaciju strukturnom fondu koji bi mogao osigurati nekoliko milijuna eura da počnemo spašavati vlastitu klasiku, iz glupog razloga što ne postoji titular. Iz istog razloga ne možemo izmjestiti Kinoteku iz Državnog arhiva. Kinoteka će biti javna ustanova u kojoj se raspolaže eksploatacijskim kopijama baštinskog filma. Čijim? Pod kojim uvjetima?
Kako vidite rješenje toga problema? – Nadam se da će bura koja već mjesec dana puše oko HAVC-a donijeti energiju da se to riješi. Rješenje je jednostavno, ali zahtijeva novi konsenzus političkih elita na razinama višim od HAVC-a.
Koje su odrednice novog Nacionalnog programa koji uskoro stupa na snagu? – Sve gore navedeno, s jednim novim poglavljem povrh. Riječ je o sustavnoj edukaciji, specijalističkoj i općoj, institucionaloj i razbibrižnoj. Hrvati su, kada je AV kultura u pitanju, zapušteni. Prošli smo 20 godina medijskog nereda; škole zanemaruju predmete koji potiču kreativnost, čak glazbeni i likovni koji su nekad bili važni. Kreativne industrije su možda glavni razvojni pravac ove zemlje, a mi djeci u školama kreativnost uglavnom uskraćujemo.
Prioritet je educirati nove gledatelje? – I gledatelje, i stvaratelje, i financijere, i političare, i novinare. Ako mlade ne naučimo da gledaju dobre filmove, izumrijet će nam publika, onda zaludu proizvodnja.
Je li moguće u vijeća koja odlučuju imenovati ljude koji nisu redatelji, već druge filmske stručnjake koji neće snimati filmove i time odmah otkloniti mogućnost optužbi za sukob interesa? Možemo li naći takve ljude »u maloj i incestuznoj filmskoj zajednici« kakva je hrvatska? – Ne bi bilo nemoguće, ali bi svakako bilo štetno. Prijavite projekt na poljskom ili izraelskom filmskom fondu, pa vidite tko će odlučivati! Autori od autoriteta. Umjetnički savjetnici su tijekom četiri godine imali zadatak pronaći filmove koji će generacijski i koncepcijski promijeniti hrvatsku filmsku stvarnost. I prilično su uspjeli. Nisam čuo prigovora odobrenim projektima. Uostalom tko se buni? Zafranović koji se gradi nevješt u postkomunističkom svijetu i još jedan kolega, po prvotnoj struci glumac, više skloniji dramatiziranju nego radu na scenariju.
U samom zakonu piše da savjetnici moraju biti istaknuti filmski stručnjaci, istaknuti – to znači od autoriteta, stručnjaci – to znači da znaju što rade. Ognjen Sviličić koji je neki dan osvojio osmu nagradu za redom, po cijeloj Europi zarađuje kao doktor za scenarij; Branko Schmidt, bivši glavni urednik igranog programa HRT-a zadnjih je godina u vrhunskoj formi; Antonio Nuić je profesor na Akademiji i odličan dramaturg, Dalibor Matanić nije samo lokalna vedeta, već obrazovan i svestran autor. Posao redatelja je da donosi filmske odluke.
U umjetničkom vijeću nisu samo redatelji. Trenutno su u njemu i dva međunarodno ugledna festivalska programera, filmska teoretičarka, montažer, jedan civilni aktivist. Glavna značajka lupetanja protiv HAVC-a je da nitko ne uzima u obzir najobičnije činjenice. Šteta što nemamo nekog od briljantnih kreativnih producenata, no tko može očekivati da zaustave svoje prijave na natječaj, da rade kao savjetnici?
Radost i gorčina
Kad smo kod producentata, nedavno je buknula afera u slučaju Darije Kulenović Gudan iz producentske kuće »Dim« koja je bila članica Upravnog odbora i dobila 6 milijuna kuna na natječajima HAVC-a.
– Njezino imenovanje nije sporno. Hrvatska udruga producenata (HRUP) ju je kandidirala, a Ministarstvo kulture imenovalo članicom Upravnog odbora 1. prosinca 2012. godine. UO je tijelo koje nadzire rad HAVC-a kao ureda i nema nikakve ingerencije nad Hrvatskim audiovizualnim vijećem koje donosi natječajne odluke. Sustav je na taj način strogo odijelio nadležnost, baš zbog male zajednice i zbog sprečavanja sukoba interesa. Uostalom, Darija Kulenović Gudan se nije pojavila na natječaju s projektima ni kao producent, ni kao autor. A kao članica Upravnog odbora se na kraju još isključila kad se glasalo o novom ravnatelju.
Ucjenjivači su je javno ocrnili nekim podacima iz njene prošlosti, koji nemaju veze s natječajima HAVC-a i ona se na kraju povukla. HAVC upravo raspisuje natječaj za upražnjeno mjesto u Upravnom odboru.
Kažete da se osjećate kreativno radeći administrativni posao. Nedostaje li vam režiranje? – To je moja kreativno utješna izjava. Druga utjeha je kad me pozivaju na panele u daleke zemlje gdje nam se dive za ovo što smo napravili, a bome imaju i zašto. Postoji i gorčina, jer jako volim svoj pravi posao, pravljenje filmova.
Sad ste u pat poziciji. Kao ravnatelj HAVC-a ne možete dobiti sredstva za svoj film? – Ne mogu, ali kada bi mi netko i poklonio novce od nasljedstva, kako bih uz ovaj posao našao vremena? Ovo što sam proživio u HAVC-u u posljednje četiri godine suludo je ratno, ljubavno, akcijsko i kriminalističko iskustvo. O ljudskoj prirodi i društvu sam puno shvatio, a hoće li me ta spoznaja kao autora osnažiti ili upropastiti, neka ostane pitanje za skupu okladu.
