Ana Miškulin, pravim imenom Xie Qin Xiang, zbog ljubavi je rodnu Kinu prije 16 godina zamijenila Kostrenom. Hrvatski je tesala u klupama Narodnog učilišta, a ove godine u toj ustanovi stala je za katedru kao nastavnica kineskog jezika
RIJEKA Kada je prije šesnaest godina zbog ljubavi odlučila svoju rodnu Kinu zamijeniti Kostrenom Ana Miškulin nije znala u što se upušta, ali kaže, ljubav ne pozna granice.
Iako joj je u početku bilo teško, jer dočekao ju je sasvim drugačiji svijet u kojem nikoga ne poznaje, danas Miškulin kaže da o povratku u Kinu nine razmišlja. Prve hrvatske riječi svladala je uz pomoć supruga, a potom je svoj hrvatski jezik tesala u klupama Narodnog učilišta, dok je ove godine stala za katedru te iste ustanove kao nastavnica kineskog jezika.
Druga kultura
– Po struci sam nastavnica i u Kini sam u školi radila tri godine dok sam studirala, a kasnije sam studirala i japanski te engleski jezik. Za mene je hrvatski jezik jako težak. Najteža je gramatika, još uvijek imam problema s padežima. U početku kada sam tek stigla u Kostrenu bilo mi je užasno, bio je to šok. Kada sam u Šangaju upoznala supruga plan je bio živjeti tamo, ali na kraju smo došli u Hrvatsku. Dočekalo me nešto sasvim drugačije od mog tadašnjeg života u Kini. Sve mi je bilo problem, od hrane preko jezika do društva. Došla sam u drugu kulturu koja ima sasvim drugačije običaje. Još ni danas ne mogu prihvatiti vašu hranu. U Kini se sva hrana kuha, a ja sam bila iznenađena kada sam vidjela da se kod vas uzme pršut, nareže i to je obrok. Kod nas je tako nešto nezamislivo, priča Miškulin.
Četiri polaznice
– Tada sam počela upoznavati ljude i danas za mene nema razlike živjela u Hrvatskoj ili Kini. Ovdje imam obitelj i prijatelje. Često odlazimo u Kinu, moje kćeri govore kineski, a posjetili su nas i moji roditelji, priča Miškulin.
Dodajući kako su joj upravo roditelji bili jako protiv odlaska iz rodnog Anhuia i nisu razumjeli zbog čega mora otići na drugi kraj svijeta, Miškulin kaže kako ni oni danas ne misle više tako, jer vide da je sretna, a i Hrvatska im se dopala.
Njenu malu skupinu tečaja kineskog jezika čine četiri polaznice za koje Miškulin kaže da su se jako dobro snašle.
– Postoji 61 vrsta kineskog jezika. To su lokalni jezici, ali u školi se uči samo mandarinski koji je standard. Od prvog do osmog razreda djeca moraju naučiti dvije do dvije i pol tisuće znakova, a do završetka fakulteta znaju pet do šest tisuća znakova. Zapravo nitko ne zna koliko točno znakova u kineskom jeziku postoji. U Kini je djeci u školi jako teško. Tamo provode cijeli dan. Najmanje osam sati dnevno i daleko su manje slobodni nego hrvatska djeca. Imaju strašno puno zadaće i zapravo nemaju vremena nizašto. U Kini ne postoje vanškolske aktivnosti, sve se odvija unutar škole, a sama je škola puno »kruća« nego hrvatska škola, pojašnjava Miškulin.
Dodajući kako svojim učenicima kineski jezik, kao i svoju kulturu, pokušava približiti kroz priču i smijeh Miškulin zaključuje da je za učenje svakog jezika najvažnija motivacija.