Dr. Berto Šalaj, profesor Fakulteta političkih znanosti, kaže nam da se ne treba bojati trajnije regresije u totalitarni poredak. Ali, može se pogledati prema Mađarskoj gdje postoji jedan proces sužavanja određenih prava i sloboda, jedna perspektiva onoga što politolozi zovu neliberalnom demokracijom. Postoje slobodni izbori, ali vlast tako izabrana ipak nastoji ograničavati pojedine slobode i prava građanima. To je mogući scenarij i u Hrvatskoj.

   – EU je u ekonomskoj krizi ali i u političkoj krizi i ona neće reagirati na svaku sitnicu. Hrvatska je u procesu pridruživanja neke stvari stavila sa strane ali one su bile tu i one sada isplivavaju, kaže nam Šalaj.

   – Mi imamo ozbiljnih problema u demokratskoj političkoj kulturi, odnosno u njenom nepostojanju. Čak su i važnije od zakona, orijentacije i stavovi građana. Na tome treba raditi umjesto da nam se događa ovakva radikalizacija političkog govora i ovakva instrumentalizacija od strane političkih elita, kaže Šalaj.

   On ističe da u demokratskim društvima oni koji su na drugoj strani su samo politički protivnici.

   – Djelujete s njima u istom političkom okviru i želite pobijediti u političkom nadmetanju. Ali, kad ove druge promatrate kao političke neprijatelje, onda razgovora nema. Ministar Matić je sada označen kao politički neprijatelj. Jednim dijelom to je zbog predizborne kampanje prvo za predsjedničke a onda i za parlamentarne izbore a drugim dijelom zbog toga što naše stranke nemaju sustavno razvijene javne politike. Diskurs prijatelj-neprijatelj je isključujući. Sada jedna društvena grupa želi postati veto-akter. Onaj tko nam se ne sviđa ne može biti ministar, a to je opasno, tumači Berto Šalaj.

Neistine i mržnja

Od tada su se mnoge stvari promijenile, ali su »špijuni« i »izdajnici« još uvijek pa čak i sve češće u vokabularu hrvatskog političkog i društvenog života. Takvim riječima, uvredama i klevetama, ne samo da se pokušavaju diskreditirati svi oni koji imaju vlastito mišljenje i integritet i koji vjeruju ipak u uspostavljeni demokratski i politički poredak, nego se sve više čini da je cilj pogromima slobode mišljenja i slobode izražavanja »očistiti« teren za dolazak nove političke vlasti koja bi u Hrvatsku mogla uvesti neki oblik novog totalitarizma.

   Tom procesu i te kako doprinosi rast često krajnje marginalnih, ali i ponekog čitanog portala (kao što je www. dnevno.hr) koji nerijetko piše potpune neistine i šire međunacionalnu mržnju. A kad napadnu osobu s difamacijama da je »komunjara«, »Jugoslaven«, »četnik«, itd. garniraju to još sa 20-tak dogovorenih, naručenih pogromaških komentara tobožnjih »čitatelja«. I to je današnja Hrvatska.

   Izvikuju se optužnice protiv neprijatelja i izdajnika na sve strane, uz blagoslov i mudro vodstvo Karamarkovog HDZ-a koji bi taj prljavi posao uskoro trebao valjda dobro politički kapitalizirati.

Verbalno nasilje

Zašto to verbalno nasilje eskalira posljednju godinu-dvije? Dr. Žarko Puhovski rekao je prije nekoliko dana na obilježavanju obljetnice Documente da ulaskom Hrvatske u EU nema više »superega«. Jer »superego« na jedan način kao savjest nadzire ego.

   A danas imamo tu situaciju da se EU neće više iole ozbiljnije baviti niti ćirilicom, niti govorom mržnje, kao što se neće više baviti niti novinarskim slobodama u Hrvatskoj. Dok je Hrvatska godinama stremila da uđe u Uniju, dvaput godišnje pisali su se izvještaji o napredovanju, morao se stalno pokazivati trud na zaštiti ljudskih prava, svaki veći incident mogao je Hrvatskoj ugroziti ulazak u Uniju.

   Ljudi među kojima ima dosta pojedinaca vrlo sumnjivog političkog, zapravo obavještajnog-špiclovskog backgrounda iz vremena komunizma osnovali su prije mjesec dana u Vukovaru tzv. Hrvatsko nacionalno etičko sudište pa »podnijeli tužbe« za nacionalnu izdaju protiv Ive Josipovića, Stipe Mesića, Vesne Pusić i Milorada Pupovca.

   »Izdajnicima«, a to su naravno najviši predstavnici kao predsjednik Josipović i premijer Milanović, nije u Vukovaru 18. studenog prošle godine bilo dopušteno da se priključe koloni sjećanja koja je prolazila gradom. Nešto bi se slično moglo dogoditi i ovih dana u Vukovaru.

   Prijeti li nam novi totalitarizam?

   Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a, stranke koja trenutačno ima ponovno najjači stranački rejting u zemlji, rekao je proljetos, komemorirajući godišnjicu smrti Gojka Šuška, nekoliko legendarnih rečenica. Da će kad se HDZ vrati na vlast svatko u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni neće to moći nego će morati poštovati »vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su: Domovinski rat, branitelji, naši poginuli, politička doktrina dr. Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška.«

   To je dakle ukidanje mogućnosti javnog izražavanja slobodnog mišljenja. Na sve se to može odmahnuti rukom jer ljudi, demokracija i sloboda govora neće moći baš tek tako ustuknuti, ali se stvaranjem pogromaške društvene i političke atmosfere može toliko pritisnuti ljude da budu u strahu bilo što javno reći.

Prijetnje i zastrašivanja

Lustrirati sada, 24 godine poslije raskida s jednopartijskim sustavom, može samo značiti politički zloupotrijebiti vlast i pokušati politikantski, arbitrarno difamirati protivnike. A čuli smo od Josipa Manolića, koji je s tim prilično upoznat, da bi u slučaju lustracije, trebao biti lustriran i Tomislav Karamarko. Možda je spomenuti i zbog toga sada utihnuo.

   Vidljivo je da na velika vrata opet ulazi stara nacionalistička i šovinistička retorika 90-tih godina. Profesora Dejana Jovića Karamarko proglašava izdajnikom zato što je u znanstvenom radu napisao da su svi referendumi u bivšim jugoslavenskim zemljama, osim u Crnoj Gori, bili održani u ne skroz slobodnim uvjetima. Oni koji tvrde da to što je Jović napisao nije istina, zapravo poriču da se nad Hrvatsku već tada u svibnju 1991. nadvila velikosrpska opasnost. Pa, onda »izdajnik« Bojan Glavašević. Može li uopće bilo tko tvrditi da Hrvatska nema podosta lažnih ratnih invalida?

   Došli smo do toga da čak i predsjednik Josipović gotovo kao krunski argument u prilog pozitivnosti pobjedničkog antifašističkog partizanskog pokreta mora argumentirati da je (eto) i Franjo Tuđman bio partizan. Ili, esdepeovac Davorko Vidović zamjera svom protukandidatu na izborima za sisačkog župana hadezeovcu Ivi Žiniću da se u kampanji služio retorikom 90-tih godina, uz zastrašivanje birača, a onda Vidović na retoričko isti način javno pita Žinića gdje je on, Žinić, bio u lipnju 1991. kad je agresor napao Glinu.

   Što nam se to opet događa i kad će politika prijetnji i zastrašivanja »neprijatelja« i »izdajnika« u javnosti biti javno glasno ismijana kao bjelodani ali i bijedni izgovor za pokušaj vječitog očuvanja vlastitih privilegija, uz nesposobnost, nerad i neodgovornost?

   Lakše je ukazati na neprijatelja nego raditi na stručnosti i kreativnosti da se pokušamo svi zajedno izvući iz gliba i krenuti naprijed.