U društvu svakodnevno zaokupljenom nacionalizmom i vlastitim promašajima tako se odvija prava igra – utrka za kapitalom i srpskim, odnosno beogradskim kapitalnim resursima – koju građani dobrim dijelom pozdravljaju
Beograd je snašla tužna sudbina da mu proslavu sedamdesete godišnjice oslobođenja organiziraju četnički vojvoda na dužnosti predsjednika države i premijer koji je koliko jučer s parlamentarne govornice prijetio ubijanjem stotinu muslimana za jednog Srbina. Kakvi organizatori – takva i proslava.
Po prvi put u povijesti Beograda godišnjica oslobođenja od nacističkog okupatora obilježena je četiri dana prije same godišnjice, e kako bi se izišlo u susret predsjedniku Rusije Vladimiru Vladimiroviću Putinu. Organizirala se vojna parada pa je pala kiša i uzvanici na otvorenom pokisli su kao kokoši. Brisali su se bijelim rupčićima, svijeta se nije okupilo stotinu tisuća koliko je očekivao i Putinu najavljivao premijer Srbije Aleksandar Vučić. Prošli su svježe ofarbani tenkovi, proletjeli avioni, vojska je šljapkala strojevim korakom pred visokim uzvanicima i sve je pompozno popraćeno u državotvornim medijima. Kad je Putin otišao i kad je došlo vrijeme da se svede račun, ispalo je po onoj staroj: gdje si bio – nigdje, što si radio – ništa.
U Beogradu smo se zatekli na Dan oslobođenja, kad od službenih proslava u centru grada upriličeno nije ništa. Putovali smo tamo sa Savezom antifašističkih boraca Hrvatske (SABA). Noć ranije – u nedjelju navečer – održana je prigodna akademija, na kojoj su se slavili ruski generali i Crvena armija. Partizanske komandante Koču Popovića i Peku Dapčevića nitko nije spomenuo, iako su im u nedjelju ujutro »dali ulice«. Po završetku svečane akademije iz publike su se čuli povici: živjeli partizani! Užas, sramota, tragedija – riječi su kojima nam je akademiju opisao jedan od suputnika iz SABA-e. Akademiji osobno nismo prisustvovali. Pretpostavljajući kako će je revizionisti povijesti organizirati, radije smo izabrali društvo beogradskih kolega zaposlenih u ono malo preostalih slobodnih medija u Srbiji. Kolege su nam pričale anegdote sa susreta Vučića i Nikolića s Putinom.
Tako smo saznali ono što se u novinama ne može pročitati, a što novinari prepričavaju kao najudarnije vijesti. Predsjednik Nikolić, recimo, Putina je ljubio tri puta po tri puta. Gdje bi ga sreo – tu bi ga i izljubio. Najprije u zračnoj luci, potom ispred spomenika osloboditeljima Beograda i na kraju u Palači Srbija. Ispričaše nam kolege i urnebesnu scenu iz Palate Srbija, gdje su Nikolić i Putin sjedili jedan do drugog i šutjeli. U nekom trenutku, želeći impresionirati gosta, Nikolić je na nekom jeziku koji smatra ruskim pokušao impresionirati svog gosta. Rekao mu je samo: »Sedamsto žurnalistov ekip!« Premijeru Vučiću, primjećuje drugi kolega, kao da je bilo neugodno što je toliko viši od Putina pa se pogrbio, uvukao glavu među ramena, e kako kod gosta ne bi izazvao neugodnost. Padale su šale na račun svježe obojenih tenkova i Putinove »smorenosti« pažnjom što mu je ukazuju domaćini; smijali smo se euforiji srpskih nacionalista koji preko noći postadoše veći Rusi od Putina i crnom humoru sudbine koji je ljubitelje četništva okrenuo da slave godišnjicu svog poraza. Šalili smo se s na račun albanskog drona i zapjenjene gomile na nogometnoj utakmici nad kojom vijori zastava velike Albanije.
Zbijali smo šale na račun poraza jednog društva, koji traje punih 25 godina, jer kako se drugačije nositi s gorčinom, nego smijati se u lice tim zaumnim zbivanjima koja nam propisuju i kroje sudbine. Kroz šalu smo došli i na temu nada na imovinu Albanaca u Srbiji, ali tu se smijeh svima zaledio na usnama. Kad se progovori o temama koje evociraju uspomene na dane kad je ljudski život bio u opasnosti zbog »pogrešnog« imena i nacionalnosti nikom normalnom nije do smijeha. Jedan glupi incident Srbiji je bio dovoljan da se preko noći vrati u devedesete. U noćima nakon spomenutog prekida nogometne utakmice razbijane su albanske pekarnice. Najveći broj napada dogodio se u Vojvodini, zbog čega je prije dva dana organiziran i prosvjed vojvođanskih antifašista na kojem se okupilo oko 1.500 ljudi.
Utrka za kapitalom
Kad smo se s kolegama do sita narazgovarali i razišli, palo nam je na pamet da su Dan oslobođenja i stanje antifašizma u Srbiji, sveprisutna rusofilija te prekid nogometne utakmice i posljedično razbuktavanje nacionalizma samo okvir u kojem se događa ono najvažnije: utrka za kapitalom i srpskim, odnosno beogradskim kapitalnim resursima. Da bi o tome progovorili znali smo gdje trebamo poći. Ali sačekajmo trenutak, da se najprije pozabavimo okvirom. O srpskom antifašizmu razgovarali smo s povjesničarem Milanom Radanovićem. Na sam Dan oslobođenja, u ponedjeljak, on je predstavio svoju knjigu »Oslobođenje – Beograd, oktobar 1944.«, u organizaciji njemačke političke fondacije Rosa Luxemburg Stiftung. S Radanovićem smo se našli na Trgu republike i razgovor otvorili temom vojne parade.
– Parada je imala osnovnu intenciju da etnicizira, odnosno nacionalizira činjenicu oslobođenja Beograda. Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić koji je govorio na paradi isključivo je spominjao srpsku vojsku, Srbiju, srpski narod… Prešutio je činjenicu da su u oslobođenju Beograda sudjelovali pripadnici svih jugoslavenskih naroda; da su živote Beogradu dali mnogi stanovnici Dalmacije, Like, Slavonije, Bosanske krajine, Istočne Bosne, Crne Gore; da je nekoliko stotina Talijana, pripadnika bataljuna Garibaldi i Matteotti, sudjelovalo u oslobođenju Beograda. Mnogi od njih su poginuli baš na ovoj lokaciji gdje sad sjedimo, zauzimajući Narodno pozorište, objasnio je Radanović. Potom je zaključio da je sama parada bio pokušaj »monumentalizacije Vojske Srbije, vojne sile koja nema slavnu tradiciju u posljednjih 25 godina, koja je izgubila kredibilitet u ratovima devedesetih«.
– Jugoslavenska narodna armija 1991. godine nije bila niti jugoslavenska niti narodna, Bila je to armija nacionalističkog režima Slobodana Miloševića; armija čiji su vojnici bili zloupotrijebljeni, smatra povjesničar.
Grandiozan projekt
Nakon sastanka s Radanovićem krenuli smo na ugao Palmotićeve i Bulevara despota Stefana, gdje je udruga KURS predstavila mural oslikan u čast oslobođenja Beograda. Mural je oslikan na zgradi Instituta za mentalno zdravlje. Na uglu Palmotićeve i despota Stefana okupilo se tridesetak ljudi koji su otpjevali Internacionalu. Netko je rekao prigodnu riječ i – razlaz. Mi smo se uputili prema Karađarođevoj ulici, prema rijeci, točnije obnovljenoj zgradi Geozavoda. Tu se nalazi izložena maketa Beograda na vodi. U pitanju je projekt u koji, navodno, investitor Muhamed el Abar sa svojom tvrtkom Eagle Hills želi uložiti »možda i četiri milijarde dolara«. Projekt je to sa 6.600 stanova, šoping centrima, poslovnim centrima i »beogradskom kulom« od 70 katova. Stambeno poslovni prostor trebao bi se rasprostirati na dva milijuna kvadratnih metara uz rijeku, podno tvrđave Kalemegdan, od starog željezničkog mosta do Brankovog mosta. U pitanju je samo srce grada. Putem prolazimo kroz Knez Mihajlovu ulicu, koja je svojevrsni izlog spomenute rusofilije i nacionalizma koji u Srbiji vrije jednako kao devedesetih godina.
Na štandovima ćete naći majice s likom Vladimira Putina, nacionalističkim simbolima i obilježjima. Plakati s Putinovim likom kojima je bio oblijepljen cijeli Beograd već su uklonjeni. Ostao je tek poneki, kao svjedočanstvo nedavnog dolaska najdražeg gosta. Silazeći prema rijeci uočavamo grafite koji slave Nebeski narod. U tom smislu, Beograd se ne razlikuje previše od Zagreba, gdje na svakom koraku na zidovima možete vidjeti iscrtane ustaške simbole. Dva nacionalizma slična su kao jaje jajetu. Pred obnovljenom zgradom Geozavoda dočekuju nas zastave investitora, a unutra – bajkovita maketa uz koju stoje dvije hostese i jedan zaštitar. Gostu iz Hrvatske sa smiješkom pojašnjavaju grandiozni projekt, ali po našim pitanjima vide da maketama ne vjerujemo. I one sliježu ramenima kad pitamo tko će u osiromašenoj Srbiji kupiti tolike luksuzne stanove. Naš vodič je Marko Aksentijević, beogradski aktivist koji radi u kampanji »Ne davimo Beograd«. Aktivisti projektu ne vjeruju, a kako stvari stoje – razlozi njihove skeptičnosti prema investitoru više su nego valjani.
Gušenje grada
– Država na sebe preuzima obavezu da očisti sav prostor, izgradi novi željeznički most i niz popratnih sadržaja, što bi u konačnici moglo koštati oko milijardu eura. Cijela priča potpuno je neutemeljena, a u njenoj pripremi prekršen je niz zakona. Nikakav ugovor ne postoji, ali Vlada je već počela raditi na čišćenju zemljišta. Sve je ovo jedna velika prodaja magle, kaže Aksentijević. Čak i kad bi projekt bio realiziran, napominje, Beograd na vodi bi zapravo ugušio grad. Naprosto, smatra naš vodič, ovaj prostor ne može primiti toliko prometa.
– Tvrtka Eagle Hills nije postojala do četiri mjeseca prije nego što se o projektu počelo govoriti. Njezina tvrtka majka je Emmer properties, a u Beogradu je za potrebe ovog projekta registrirana firma s početnim kapitalom od jednog eura. Ne postoji novac koji je namijenjen ovom projektu. Sve je u domeni bajke, kaže Aksentijević. Također, on napominje da je u Beogradu rekordna neiznajmljenost komercijalnog prostora i neprodanih stanova. Država svejedno ne odustaje od raščišćavanja zemljišta, a aktivisti pretpostavljaju da se tu zapravo razvija jedan od tri scenarija. Prvi je da će investitor sklopiti s državom ugovor koji država neće ispoštivati jer nema novca, pa će zbog toga plaćati penale tko zna koliko godina. Drugi je da su za zemljište zainteresirani domaći tajkuni koji se kriju iza stranog investitora te da se za njihove potrebe raščišćava zemljište državnim novcem, a treći da će investitor stvarno kupiti zemljište i sjediti na njemu, dok ne nađe povoljnog kupca. To bi spriječilo razvoj grada na području uz rijeku. Toliko je nepravilnosti u projektu Beograd na vodi da ne bi bile dovoljne četiri stranice novina da ih se sve potanko nabroji i razjasni. Ukratko, u Beogradu je na djelu prodaja magle, kojom će neko okrenuti ogroman kapital. U društvu svakodnevno zaokupljenom nacionalizmom i vlastitim promašajima tako se odvija prava igra, koju građani dobrim dijelom pozdravljaju, jer maketa je napravljena lijepo, vrlo lijepo. Kao u bajci. Beograd živi svoju naopaku bajku, a kad će iz nje izići – ne zna se.
