Nakon četiri godine mirovanja, Prince je odjednom objavio čak dva albuma – u »PlectrumElectrumu« prednost je dao rocku, a snimio ga je uz pratnju ženske funk rock grupe 3rdEyeGirl, dok »Art Official Age« nudi Princea okrenutog ponajprije zvukovima i ritmovima idealnim za klupske plesnjake
Roger Nelson iliti Prince od samih je početaka svoje velike i u svakom smislu, i umjetničkom, i komercijalnom, uspješne karijere bio poseban, a takav način rada nastavlja i ove godine kada je, nakon četiri godine mirovanja, odjednom objavio čak dva albuma – »PlectrumElectrum« i »Art Official Age«.
»PlectrumElectrum« je već njegov 34 studijski rad, a snimio ga je uz pratnju ženske funk rock grupe 3rdEyeGirl koju čine gitaristica Donna Grantis, basistica Ida Nielsen i bubnjarica Hannah Ford Welton. Za razumijevanje ploče možda su najbitnije dvije pjesme – naslovna te završna »Funk’n’roll«. Naime, kroz te dvije skladbe Prince nudi svoj glazbeni manifest kad je riječ o ovom albumu.
Nakon što je gotovo punih 19 godina bio u jakoj svađi s cjelokupnom diskografskom industrijom, te je objavljivao ploče bez pomoći velikih diskografskih kuća, Prince se objavljivanjem ova dva albuma vratio svom ranijem izdavaču Warner Brosu s kojim je suradnju prekinuo 1995. godine nakon albuma »The Gold Expirience«. Top ljestvice pokazuju da je potez bio dobar. U prvom tjednu pojave »Art Official Age« došao je do petog mjesta u Americi i osmog u Engleskoj, a »PlectrumElectrum« do osmog u SAD-u i jedaneastog u Engleskoj
»Plectrum Electrum« žestoki je rockerski instrumental koji bi bez imalo dvojbe bio zapažen i na niz albuma danas već davnih šezdesetih i posebno sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Čvrsti i žestoki blues te rhytam and blues ritam presijeca se u niz navrata izvrsnim gitarističkim solažama budeći sjećanja na dane kad je rock bio baš to. S druge pak strane je »Funk’n’roll« – duhovito, originalno i zanimljivo poigravanje ovim glazbenim pravcima pri čemu stvoreni hibrid djeluje dovoljno privlačno i za ljubitelje rocka i za obožavatelja funky zvuka. Ostatak albuma rasprostire se između ova dva pravca te povremenih uspješnih izleta u soul ili suvremeni r’n’b.
Režeće gitare
Ipak, ovog je puta Prince rocku dao prednost pa tako pravu žestoku rokačinu s očiglednim poveznicama prema hard rock, čak i heavy metal zvuku, čujemo u odličnim »Wow«, »Pretzel Body Logic«, »Aint Turn Around«, »Fixur Life Up« i »Another Love«, dok je »Marz« iznenađujući, ali odlično odsviran punk koji nudi jednog potpuno novog i nepoznatog Princea. Za razliku od ove rock žestine Prince u posljednjih desetljeća prepoznatljivom mu zvuku utemeljenom na funky soulu ostaje u »Stop This Train« i sentiš uspavanci »Tic Tac Toe« da bi u »White Caps« i »Boy Trouble«, unatoč gitarama koje znaju »zarežati« i »zajaukati« u rock stilu, ipak odstupio od rocka kao temelja i okrenuo se, u velikoj mjeri i zahvaljujući odličnoj ženskoj vokalnoj pratnji soulu i r’n’b zvuku. Sve u svemu »Plectrum Electrum« je vrlo rockerski nastrojen album i svakako neće »sjesti« onima koji Princea vide ponajprije kao autora sjajnih funky i soul pjesama. No, oni kojima je rock, posebno onaj čvršćeg zvuka i žešćih rock solaža, bliži srcu, itekako će uživati u ovom albumu na kojem Prince još jednom pokazuje ne samo da mu je Jimi Hendrix jedan od velikih uzora, već da je i sam – što je nebrojeno puta do sada potvrdio – sjajan gitarist.
Erotsko stenjanje
I dok je »Plectrum Electrum« snimio sa sjajnom pratećom ženskom funk rock grupom 3rdEyeGirl, drugi album u ponudi, ploča »Art Official Age«, njegov je samostalni uradak i u potpunosti nudi Princea kakvog inače znamo, autora okrenutog ponajprije zvukovima i ritmovima idealnim za klupske plesnjake, posebno one okrenute funk zvuku. »Art Official Age« je u osnovi konceptualni album utemeljen na ideji o tome kakav će svijet biti za 45 godina. Točnije, nakon liječničke greške Prince je uspavan na 45 godina i kad se budi gleda svijet oko sebe i priča o njemu. No, ono što vidi toliko je slično današnjem svijetu da je jasno kako tom futurističkom slikom svijeta Prince u stvari želi kritizi rati sadašnjost. Najočitije se to vidi u temeljnoj pjesmi albuma, temi »Clouds« u kojoj saznajemo kako je to novo doba vrijeme u kojem se sve radi brzo i u žurbi, nasilje je zabava, a životi svih izloženi su kao na pozornici zbog čega stvarnost izgleda mutnom, nerealnom. Stvarajući pjesme o tom i takvom svijetu budućnosti/sadašnjosti Prince zna biti oštar, ciničan i ironičan, a vrlo često – što mu je zaštitni znak – njegovi su stihovi prepuni erotike.
Stari majstor
»Art Official Age« po svemu je klasični Prince, a to znači da je riječ o plesnom funky zvuku obogaćenom elektro dodacima, povremenim gitarističkim solažama, njegovim visokim glasom i vrištanjem, erotskim stenjanjem i sjajnim spojem soula, funky te R&B zvuka za što je uz njega zaslužan i Joshua Welton, njegov dugogodišnji suradnik u glazbi i produkciji. Što slušatelja očekuje jasno je već nakon prvih sekundi uvodne teme »Art Official Cage« u kojoj Prince sve slušatelje pozdravlja s »Welcome home, class, you’ve come a long way« nakon čega kreće pedesetak minuta plesa koji je ponajbolji u temama »The Gold Standard«, erotskoj »Breakfast Can Wait«, »Funknroll« ili »Afirmation I & II«, dok su nešto nježniji tonovi u »Breakdown«, »U Know«, »This Could Be Us« i »What It Feels Like«.
Sve u svemu, Prince je napravio dva dobra albuma koja će vjerojatno kupovati različita publika pri čemu će i jedni i drugi biti zadovoljni jer je Roger Nelson iznova dokazao kako je majstor pa je stoga najbolje poslušati završni stih jedine pjesme koja se, naravno u različitim verzijama, pojavljuje na oba albuma. To je pjesma »Funkroll« koja završava stihovima »Come on everybody, let’s funknroll!«.
