O dominantnoj eliti

Srpska povjesničarka Latinka Perović: ‘Srbija i Hrvatska ne poznaju se dovoljno’

Tihomir Ponoš

Foto N. Reberšak

Foto N. Reberšak

Orijentacija Srbije na Europu, na integraciju, postat će uvjerljiva onoga časa kada prestanu njene pretenzije za teritorijalnim ujedinjenjem preko čega se obnavlja i taj mali imperijalni san. Kad se raščiste ta teška pitanja koja su proizašla iz ratova devedesetih godina, Bosnu, Republiku Srpsku, kad priznate realnost..

Latinka Perović, srpska povjesničarka i nekadašnja političarka, gostovala je nedavno u Zagrebu gdje je predstavljena njena knjiga »Dominantna i neželjena elita – Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek)«. U knjizi kroz 13 portreta piše intelektualnu, društvenu i političku povijest Srbije od druge polovice 20. stoljeća pa do početka 21. stoljeća. U knjizi kroz dominantnu i neželjenu elitu suprotstavlja dvije temeljne tendencije srpske politike od 19. stoljeća – onu koju u svojim djelima naziva građanskom i onu koju naziva palanačkom. Da je u knjigu uvrstila i svoj (auto)portret zasigurno bi se svrstala u neželjenu elitu.

Perović je iznimna pojava u srpskoj političkoj i intelektualnoj povijesti i sadašnjosti. Bila je na visokim i važnim pozicijama u Savezu komunista Srbije gdje je bila i sekretar Centralnog komiteta. Bila je jedna od središnjih osoba, uz Marka Nikezića, liberalnog srpskog partijskog vodstva koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. To je vodstvo Tito, nakon četverodnevnog sastanka, srušio u listopadu 1972. godine. Nakon toga Perović se više nije bavila aktivnom politikom, a izgradila je impresivnu karijeru povjesničarke. Kao znanstvena savjetnica bila je zaposlena u Institutu za noviju istoriju Srbije. Objavila je desetak knjiga, priredila je više knjiga povijesnih izvora, glavna je i odgovorna urednica časopisa »Tokovi istorije«. Proučavala je povijest društvenih ideja u Srbiji, procese modernizacije Srbije, rusko-srpske revolucionarne veze, ideologiju ruskog narodnjaštva.


Ćosić kao šaman


 Započnimo razgovor od naslova knjige. U dominantnu elitu uvrstili ste samo Dobricu Ćosića, a u neželjenu 12 ljudi među kojima su neki koji su logikom političkih položaja bili pripadnici itekako dominantne elite poput Milovana Đilasa, Koče Popovića, Ivana Stambolića, Zorana Đinđića. Kako objašnjavate da ste ljude koji su u jednom razdoblju života bili itekako moćni svrstali u neželjenu elitu?


– To jest pravo pitanje koje svuda ljudi postavljaju. Dužna sam kao autor to objasniti. Slijedila sam orijentaciju iz novije srpske povijesti koja po istraživanjima, i mojim i mojih kolega, počinje stjecanjem nezavisnosti Srbije 1878. na Berlinskom kongresu. Tada u vrlo malobrojnoj srpskoj inteligenciji dolazi do podjele koja je u velikoj mjeri analogna podjeli u ruskoj inteligenciji na slavenofile i zapadnjake. Veći dio te malobrojne inteligencije u Srbiji je bio razočaran odlukama Berlinskog kongresa i on je tada formulirao paradigmu koja se održala do kraja 20. stoljeća. To je orijentacija na oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda, na stvaranje države u kojoj bi bili svi Srbi. Druga orijentacija, paradigma koja se također održala je bila na razvoj realne srpske države u dubinu, po uzoru na zapadnoeuropske države, a to znači vladavinu prava, privredni razvoj, prosvjećivanje. To su dvije tendencije koje su se održale. Već u toj prvoj generaciji tendencija koju su zastupali liberali i naprednjaci je poražena i oni su nakon stvaranja Radikalne stranke na neki način bili fizički uništavani. Kasnije se ta tendencija javljala preko pojedinaca, naučnika, kulturnih stvaralaca, ali nikada nije dobila neku koherentnu političku orijentaciju. Elita koja je bila orijentirana na stvaranje srpske države je zaista bila dominantna. Određivala je razvoj, sudjelovala u vladi, radikali su jako dugo vladali Srbijom. Ova druga je bila manjinska, postojala je vrlo slaba opozicija u parlamentu, a bila je važan korektiv. Te tendencije se održale i kroz 20. i na početku 21. stoljeća.


Spomenuli ste male države koje imaju pravo glasa i iskazivanja svog stava. Čini se da još postoji, možda malo manje u Hrvatskoj, možda malo više u Srbiji, svijest o međunarodnoj veličini i važnosti. Je li to posljedica i toga što je Jugoslavija zbog svoje uloge u Pokretu nesvrstanih imala veću međunarodnu važnost nego što je po svojoj objektivnoj snazi mogla imati. – Tu svijest imaju svi mali narodi. Jugoslavija je balansirala između istoka i zapada. Sukobila se s istočnoeuropskim blokom koji nije bio samo ideološki nego i vojno-politički. Bila je važna i za zapad s kojim je surađivala. U jednoj historijskoj situaciji je našla ljude koji su tu situaciju maksimalno iskoristili za razvoj te države. Ta je država imala i svojih ograničenja. Slušala sam jednom vašeg premijera koji je rekao »pa dobro, da je to bilo savršeno ta država ne bi propala«. Moramo o tome razmišljati.




Dominantnu elitu sam predstavila kroz Dobricu Ćosića. On je u knjizi samo formalno jedna ličnost, oko njega ima više kulturnih i političkih krugova. Vrlo je važan u generaciji koja se okuplja oko Mladog borca, to su sudionici rata, građani koji su bili antifašisti. Zatim je tu čuvena mreža u Siminoj 9a, siminovci, tu su praksisovci. Ćosić je svuda prisutan, on uči, vjeruje se da su praksisovci izvršili velik utjecaj na njega. Dobrica je istovremeno i dio vladajućeg sistema, on je narodni poslanik, član Centralnog komiteta partije i ona računa na njegovu ulogu među inteligencijom.  U tome su važne čak i neke obiteljske veze s ljudima iz crkve, tako da on ima jedinstveno mjesto. On je kao neka vrsta šamana, on sve okuplja, povezuje i zaista ima velik utjecaj. Na kraju ulazi u politiku, on je predsjednik države u vrijeme rata.


Drugi ljudi sudjeluju u dominantnoj eliti, ali to je u suštini i krunjenje te elite, to je sumnja u tu paradigmu da se putem ratova može osigurati ujedinjenje srpskog naroda. Oni se od toga udaljavaju, orijentiraju se na razvoj moderne države, prihvaćaju federalizam u Jugoslaviji, napuštaju ideju svesrpske države i na kraju dolaze na paradigmu o razvoju realne srpske države u dubinu.


Žrtve glavni adut


Odgovara li ta podjela na dominantnu i neželjenu elitu onome o čemu ste mnogo pisali u svojoj znanstvenoj karijeri, a to je podjela Srbije na modernu, građansku s jedne i palanačku s druge strane, pri čemu se njih dvije izmjenjuju, malo dominira jedna, malo druga, pri čemu je palanačka ipak snažnija.


– U pravu ste. Srpsko društvo na početku 19. stoljeća je totalno društvo, takvo je etnički, vjerski, socijalno, kulturno. Prvi koraci počinju s obrazovanim ljudima koji se obrazuju za potrebe države. Vrlo teško se napuštaju patrijarhalni odnosi i pokušaj okretanja Srbije u vrijeme kneževine, potom kraljevine, prema Europi je vrlo dramatičan. U suštini se na tim patrijarhalnim vrijednostima, na njihovoj socijalnoj suštini koja je kolektivistička i egalitarna, a ima pandan u Rusiji, razvija  koncepcija države kao zadruge, kao kolektiviteta. Njen cilj i njena orijentacija su priprema za oslobođenja i ujedinjenje, znači za ratove. To je njima prioritet, a ne razvoj društva u dubinu.


Radomir Konstantinović, ali ne samo on, tu poviijesnu situaciju nazvao je palanačkom, znači ograđenom prema svijetu, zatvorena, sa svojim mjerilima, s negiranjem individue u svim njenim pravima, bogatstvu, pravu na osobni život. U svojoj kultnoj knjizi »Filosofija palanke« Konstantinović je dokazao da se iz te zatvorenosti razvio i srpski nacionalizam kao zaštita od drugog i obrana od drugog.


Druga modernizatorska tendencija, kojoj Srbija duguje sve svoje moderne institucije i zakone u novijoj povijesti, je racionalna, nema drugi uzor nego europski, ona inzistira na pojedincu, na političkoj i općoj kulturi koja emancipra društvo. Ona je vrlo oštra prema patrijarhalnoj, odnosno palanačkoj Srbiji.


Dakle, prva radi na ujedinjenju svih Srba, uključujući i ratom, druga želi graditi državu u dubinu. U tekstu o Zoranu Đinđiću povlačite paralelu između njega i kneza Mihajla Obrenovića. Obojica su ubijeni, ne iz istih razloga.


– Oni su nositelji reformatorskih ideja koje za uzor imaju Europu. Naravno, povijesne situacije su različite, ali i knez Mihajlo i Đinđić su kao cilj imali stvaranje moderne države, a to je prije svega vladavina zakona. Ako biste mene danas pitali što bih rekla da je prioritet u današnjoj Srbiji, rekla bih da je to baš to, ne simulacija europskih institucija, zakonodavstva koje se vrlo teško implementira. Postoji povijesni cinizam da se prihvate ti zakoni, a od njihovog sadržaja ste potpuno udaljeni. Đinđić je to na kraju sam formulirao i rekao da je njegov cilj moderna država, odnosno isto ono što je bio cilj i Mihajla Obrenovića. Postoje ciklusi koji se smjenjuju, uspon do te granice da pređete kritičnu točku tog zatvorenog palanačakog društva i onda ugrađenu unutrašnju eksploziju.


Nekoliko je takvih ciklusa kroz koje se društvo troši. Između ostalog tu su i ratovi. Računala sam od 1876. pa do 1991. godine Srbija ima rat praktično svakih 6,5 godina. To je teško biološko trošenje i žrtve su glavni adut za nove granice, kaže se da se Srbija najviše žrtvovala i na bazi toga će se određivati granice.


Žrtve iz prošlih ratova su gorivo za buduće ratove?


– Da, naravno. Gubici Srbije u Prvom svjetskom ratu su bili ogromni, jedna trećina stanovništva. To je gubitak ljudskog materijala koji nikada nije nadoknađen. To je ta suštinska, rafinirana vrijednost između patrijarhalnog i modernog društva. Moderno društvo cijeni pojedinca. Poslije ratova se stvara žrtvena kultura, žrtve se sakralizira jer je potrebna kompenzacija za društvo.


Priznavanje Kosova


Može li se danas ta podjela o kojoj govorite tumačiti u dvije istovremeno postojeće vanjskopolitičke orijentacije Srbije. Jedna je snažan oslon na Rusiju, a druga inzistira na približavanju Srbije Europskoj uniji s članstvom u EU kao konačnim ciljem?


– Ta podjela se održala. Od svog nastanka i jedna i druga strana u toj podjeli imaju različite vanjskopolitičke oslonce. Ova prva ima oslonac u Rusiji kao najvećoj slavenskoj zemlji, kao pravoslavnoj zemlji, zemlji po svojim vrijednostima na neki način suprotstavljenoj zapadnoeuropskoj civilizaciji. Ova druga ima oslonac u Europi i njenom sistemu vrijednosti koji se uspostavlja od Francuske revolucije. Ta se podjela održala na neki način do danas. Orijentacija Srbije na Europu, na integraciju, postat će uvjerljiva onoga časa kada prestanu njene pretenzije za teritorijalnim ujedinjenjem preko čega se obnavlja i taj mali imperijalni san. Kad se raščiste ta teška pitanja koja su proizašla iz ratova devedesetih godina, Bosnu, Republiku Srpsku, kad priznate realnost..


Znači li priznati realnost priznati Kosovo?


– Svakako, priznati Kosovo. Taj proces priznavanja ide s nekim odlaganjem u kojem se Srbija i naročito Srbi na Kosovu troše. Umjesto da se stvara zajednica s Albancima u kojoj će, kao i svuda uostalom, ljudska prava, manjinska prava biti regulirana i za Srbe koji nisu većinski u državama koje su nastale na prostoru bivše Jugoslavije.


Mislite li da sadašnja vlast u Srbiji – predsjednik Tomislav Nikolić, premijer Aleksandar Vučić – ima dovoljno snage za taj potez po pitanju Kosova? Obično se kaže da je »samo Nixon mogao ići u Kinu« jer je bio dovoljno velik antikomunist, pa se pretpostavlja da bi takav potez mogli povući samo ljudi koji imaju nacionalističku prošlost kakvu imaju njih dvojica.


– Dopuštam da politički ljudi mogu imati sasvim drugu orijentaciju od one koju su nekada imali. Ali, za to treba dati čvrsta uvjerenja građanima da to nije samo retorika, nego suštinska opredijeljenost i da se preko te nove politike kritizira svoja prethodna politika. Za to još nemam uvjerenja i zato naravno kritično i oprezno gledam na poteze vlasti, a taj iskorak Srbije je nužan i potreban. Ako je to još praćeno nekim autokratskim tendencijama,  odsustvom demokratskog razvoja, onda su sumnje utoliko veće i utoliko je taj gubitak vremena ponovno neizbježan.


Elita u nastajanju


Kako ocjenjujete potencijal neželjene elite danas, odnosno građanske Srbije. U dijelu knjige posvećenom Đinđiću navodite niz podataka kako se njega, nakon što je ubijen, njegova stranka gotovo pa odrekla.


– Đinđić je simbolizirao orijentaciju ka modernoj Srbiji. Bio je postignut veliki konsenzus, snažna eksplozija namjere da se Srbija razvije u modernu državu. Što se tiče neželjene elite u današnjem srpskom društvu, mislim da je srpsko društvo uz sve teškoće koje ga i danas prate, pluralno društvo. To je važan potencijal, postoji elita u nastajanju. Radi se o mladim ljudima koji se nisu poslije pada Berlinskog zida prebacili u političke partije ili napustili zemlju, već o generaciji koja je odrasla u dodiru sa svijetom. Ta generacije je skeptična, obrazovana. Mislim da je srpsko društvo razvijenije, ima jasnije poglede na svoje mogućnosti, od vlasti, od režima koji se na nekoj povijesnoj inerciji još oslanja na ono iz čega Srbija mora izaći.



Dragan Markovina je predstavljajući vašu knjigu kazao da ste napisali posvetu poraženima. Iz vaših riječi može se zaključiti da ima nade za preokret. – Na odnos dominantne i neželjene elite ne gledam statično. On nije statičan, on se mijenja. To je neprestano kruženje bez kojega ne bi bilo razvoja, morali bismo stati, potpuno se petrificirati i nestali bismo kao moderan narod.


Rekli ste da je društvo ispred politike, ali Vučić je dobio golemu podršku birača na izborima, čak toliku da se može reći da tolika podrška nije uobičajena u demokratskim sustavima.


– Srbija ima tradiciju partije hegemona. To je bila radikalna stranka 50 godina, pa je to bila komunistička partija. Reakcija na taj visoki postotak biračkog tijela koji ide uz SNS uglavnom je posljedica razočaranja biračkog tijela u Demokratsku stranku. To nije samo pitanje ljudi, koliko je pitanje velikih iluzija o tome što se moglo uraditi poslije ratova, poslije 5. oktobra. Ostale su strukture, neregulirani odnosi sa susjedima, ostalo je otvoreno pitanje Kosova. Sve to zajedno s ovom vlašću pokazalo je da je ta, da upotrijebim riječ koju ne volim, tranzicija, izlazak iz te povijesne krize, ako hoćete i agonije, nešto vrlo teško i komplicirano. Kroz to ne samo da se postepno pluralizira društvo nego i biračko tijelo.


Svako društvo je pluralno, a u svojoj knjizi argumentirate da ni komunizam nije bio homogen, monolitan kako ga se često doživljava.


– Komunistička partija je bila jedina, imala je monopol vlasti, ali kako je govorio Gramsci u jednoj partiji uvijek je više partija. Pokazalo se da je njeno racionalno, modernizatorsko jezgro također bilo osporavano od patrijarhalne većine unutar partije. Kroz neprestane čistke koje je partija neprestano činila, dokazivala je da se ta doktrina monolitnost nije prirodna, nije održiva. Jedan od problema za srpsko društvo danas su baš taj dogmatizam i užasno sektaštvo, teško napuštanje tih starih modela političkog mišljenja, organiziranja i djelovanja.


Moralni pad


Kako gledate na odnos Hrvatske i Srbije i možete li prognozirati njihovu dinamiku?


– Mislim da tu treba više napraviti, shvatiti da je realnost potpuno nova i da ona nije slučajno nastala. Ona nastaje dugo, kroz čitavo 20. stoljeće. Države trebaju urediti svoje odnose na što je moguće racionalniji način i za jednu i za drugu državu. Sve se to događa u krajnje turbulentnom svijetu. Mi smo manji narodi, ali ne pristajem nikada na to da ništa ne zavisi od nas, da ne možemo mobilizirati svoj potencijal i pridružujući se velikima reći svoj stav. Za mene su to vrlo bitne stvari. Smatram, a za to sam dobila potvrdu u razgovorima s kolegama u Zagrebu, i sada i ranije, da se i Srbija i Hrvatska ne poznaju međusobno dovoljno što je posljedica i povijesti i predrasuda. Postojala su dva shvaćanja države.


Mislite na shvaćanje države kao stvaranje velike Srbije 1918. godine i shvaćanje države kao stvaranje Jugoslavije 1918. godine ?


– Tako je, i na konzekvence koje iz toga proizlaze. Jednom sam pročitala, u vrijeme ove azilantske krize, i to je napisao netko u vašem listu, da se reguliraju ta pitanja koja dvije države reguliraju u svakom slučaju: pitanje granice, raseljenih, utvrđivanja identiteta nestalih. To moraju napraviti države, ali u svemu ostalom mora postojati spontani razvoj i cirkulacija i u privredi, u kulturi, nauci, bez neke potrebe da stvorimo nadstrukturu. Ne zamišljam razvoj tako i smeta me da kada se govori o tim projekcijama, svi budemo pragmatični, svi imamo neki praktičan savjet, i povjesničari, privrednici, političari, znanstvenici. Nedostaju mi rasprave, nedostaju mi promišljanja i mislim da je to posljedica intelektualnog i moralnog pada koji je i kod vas i kod nas nastao kao posljedica ratova devedesetih godina.