Jedan od najcjenjenijih gitarista progresivnog rocka, najpoznatiji kao član grupe Genesis, Steve Hackett je kao posebni gost mađarskog fusion i world music sastava Djabe nastupio u Hrvatskoj. Svirao je na obje inačice Last Minute Open Jazz festivala: 4. kolovoza u Balama, a 6. kolovoza u Veloj Luci na Korčuli. Publiku je, između ostalog, oduševio vlastitim skladbama koje je ostvario s Genesisima, ali i tijekom samostalne karijere.

Hackett, koji je surađivao je s uglednicima rocka, među ostalima s Billom Brufordom, Rickom Wakemanom i Steweom Howeom, svestrani je glazbenik koji s jednakim žarom pristupa sviranju rocka, klasike i world musica. Već za svoj prvi samostalni album »Voyage of the Acolyte«, što ga je snimio 1975. godine dok je još bio član Genesisa, ostvario je poseban zvuk, između ostalog i zato što je na snimanje pozvao oboista i violončelista što je bilo neobično za rock glazbu.

Grandiozan zvuk

Kako ste osmislili zvuk i skladbe za taj album?

– Odrastao sam slušajući barok, blues i pop. Oduvijek obožavam zvuk orkestralne glazbe. Tako je moj crossover pristup nastao posve prirodno, kao i kod mnogih drugih britanskih glazbenika. Tako je bilo sa sastavima kao što su King Crimson, Emerson Lake & Palmer, Jethro Tull, Yes, Focus… Tako su radili Jan Akkerman, Peter Banks, Steve Hillage… Mnogi od tih glazbenika napajali su se na istom izvorištu. 

Kad slušaš neku glazbu i ne gledaš na nju kao na klasiku, jazz ili pop, kad ne razmišljaš o tome da slušaš neki stil – može to biti Roy Orbison ili Chris Barber ili Andres Segovia – jednostavno, obuzet si čarolijom glazbe, bez obzira svira li ju jedna osoba ili orkestar. Kao dijete bio sam osupnut Ravelovim »Bolerom«. Kao dvanaestogodišnjak pretvarao sam se da dirigiram slušajući »Bolero«. Bila je to dobra tjelovježba. Naime, dirigirao sam trčeći po cijeloj sobi, dubeći na glavi, pokušavajući izvesti salto. Ta me glazba u potpunosti ispunjavala energijom.

 Zašto je važno proučavati razne stilove?

– Imam sreću da ponekad glazbu čujem u svojoj glavi i potom ju snimim. Nekoliko sam puta imao sreću da sanjam glazbu. Kad bih se probudio najprije bih pomislio da je šteta što je to već netko prije mene osmislio, ali poslije bih shvatio da nitko nije napravio tako nešto i da je to meni dato da napravim.

Koje su skladbe tako nastale?

Za svoj prvi album konačno ste snimili vlastite skladbe. Naime, iako ste nekad izvodili vaše skladbe, s Genesisima ste ih uvijek potpisivali kao zajednička djela. Kako ste snimili tu ploču?

– Prve večeri snimanja bio sam jako uzbuđen, ali ujedno i živčan jer nisam bio siguran hoću li dobiti nešto dovoljno kohezivno. Bojao sam se da ću možda morati odustati od projekta. No već je prvi pokušaj zvučao predivno, a moje su zamisli predstavljene na sjajan način. Naravno, moram reći da to nije bilo samo zbog mene. Okupio sam odlične, potkovane glazbenike. Bila je to sjajna momčad koja je oživjela moje zamisli, a svatko je upotpunio snimanje sa svojima. Bio je to timski rad. Snimanje ploče uvijek je kolektivno djelo, kao i snimanje filma.

Tamna Hendrixova strana

Tako je svoje ploče snimao Miles Davis, ponudivši suradnicima skice koje su oblikovali zajedno, na licu mjesta.

– Da, to je bilo fantastično. On je slavnom učinio skladbu »Concierto de Ahanjuez« snimivši ju za album »Sketches of Spain«. To je fantastičan naslov jer predivno odražava duh nastanka te glazbe i popularizira to djelo klasične glazbe. Obožavam njegovu glazbu. Miles Davis nije zvučao poput uobičajenog jazz glazbenika. Mijenjao je ustaljene glazbene obrasce. Djelovao je izvan žanrova. Uvijek je stvarao zanimljivu glazbu. Važna su njegova atonalna djela. Obožavam njegovu glazbu koja je nastala u doba skladbi »Directions« i drugih koje je ostvario u suradnji s Joeom Zawinulom i drugim sjajnim glazbenicima koji su tad svirali s njim, među ostalima s Johnom McLaughlinom. S njima je snimio sjajne albume »Live Evil«, »Bitches Brew«, »In a Silent Way«. Radi se o iznimno zanimljivim djelima. 

 – Nije bilo razlike u tome kako je izgledao, kako se kretao i u tome kako je stvarao glazbu. Njegova pojavnost i život bili su neodvojivi od njegove glazbe. Kad sam ga prvi put gledao na televiziji bilo je to nešto što nikad dotad nisam vidio. Iako je bio na rubu života i smrti, kao da ga je netko iskopao iz groba, bio je pun života. Iako je u potpunosti prigrlio tamnu stranu, bio je čudesan na neki svoj mračan način. 

Ujedno bio je skroman, nije imao visoko mišljenje o sebi. Mi koji smo ga gledali i slušali znali smo da nitko od nas nikad neće tako dobro izgledati svirajući gitaru. Ona je bila dio njega, a on je bio dio gitare. Sjajna spontanost… Izvodio je predivnu glazbu. Tada sam bio vrlo mlad. Prvi sam ga put slušao kad sam imao šesnaest ili sedamnaest godina. Tada je blues za mene bio nepoznanica, nešto tajanstveno, još uvijek nisam shvatio formulu, pravi način sviranja, razumijevanja te glazbe.

Zvuk jurećeg vlaka

 Zašto je važno shvatiti blues?

– Kad govorimo o bluesu uvijek možemo kritizirati, možemo govoriti da se radi o jednostavnoj glazbi, ali nije bit u tome. Radi se o profinjenosti kojom svirač ili pjevač donosi blues skladbe. One su iznimno profinjene i zahtjevne. Mnogi ih pokušavaju svirati, ali tek su rijetki uspjeli prodrijeti u njihovu srž.

Koji su to?

– Eric Clapton u vrijeme kad je svirao s Johnom Mayallom, Peter Green također dok je svirao s Mayallom. Najbolji blues nastup kojem sam ikad prisustvovao održao je 1966. Paul Butterfield s Elvinom Bishopom i Mikeom Bloomfieldom, te crnačkom ritam sekcijom. Svirali su s glazbenicima iz ritam sekcije banda Hawlin’ Wolfa. Bio je to miješani, crnačko-bjelački sastav u doba borbe za rasnu jednakost u Americi. To je bio živ dokaz što se može napraviti kad se udruže crnci i bijelci i slave tu izvorno crnačku glazbenu formu.

Kako ste osmislili vaš blues album »Blues with a Feeling«?

 – Iako najčešće sviram gitaru, u izvedbama uvrštenim na taj album više sviram usnu harmoniku. Počeo sam ju svirati kao dvogodišnjak kad sam oponašao sve što radi moj otac. Usna harmonika je bila moja igračka. Ako dobro zvuči, ako je dobro ozvučena, to je predivno glazbalo. Uvijek sam pazio da prave stvari stavim u pravi kontekst. Mogu je svirati na snimanju ploče, ali na koncertu, to je druga priča. Naime, na turnejama se oprema često gubi…

Znači li to da ste naučili dobro oponašati zvuk jurećeg vlaka? Naime, mnogi tvrde da niste pravi svirač bluesa na usnoj harmonici dok to ne naučite.

– Da, to je tako. Tu u torbi imam usnu harmoniku. Ako želiš mogu ti nešto odsvirati.

 Naravno!

(Vadi usnu harmoniku iz torbe, op.p.)

– Idemo! Kad već govoriš o vlaku, to ide ovako:

(Svira oponašajući zvuk jurećeg vlaka, ritam tračnica, dahtanje i zviždanje lokomotive… Kad je odsvirao svoj blues iz Jazz konobe »Kamene priče« u Balama, ispred koje smo vodili razgovor, ali i iz raznih kutaka u kojima su se skrivali znatiželjnici koji su prisluškivali razgovor, prolomili su se smijeh, pljesak i usklici odobravanja, op.p.)

To je to. Nakon ovoga više ne morate odgovoriti niti na jedno moje pitanje o bluesu.

– Ha, ha, ha…