Pravosudne dužnosnike koji svojim odlukama otežavaju rad odvjetnika na sudu, treba što prije smijeniti
Tek nekoliko dana u novom, umirovljeničkom statusu, odvjetnik Tomislav Sabljar s veseljem je pristao s nama podijeliti svoja razmišljanja o vremenu koje je kao jedan od najeminentnijih i najdugovječnijih riječkih odvjetnika proveo u sudnicama i gorljivo branio čovjeka. Kako i sam kaže, uvijek je zastupao i branio osobu, a ne čin. A radio nije malo. »Imam više od pedeset godina radnog staža, od toga 35 godina u odvjetništvu, a napunio sam i sedamdeset i sedam ljeta. Imam kćer i sina, nasljednike u odvjetničkom uredu, a i najstariji unuk odlučio se za studij prava«, dodaje naš sugovornik.
Ponašamo se zatvoreno, kao UDBA
Podijelio bih jedno razmišljanje s vama kada je riječ o primanju u hrvatsko državljanstvo. Imam nekoliko tužbi, uglavnom besplatno zastupam sirotinju po tom pitanju, i zaključujem da se ponašamo zatvoreno kao što se nekada ponašala UDBA. Čini mi se da smo u posljednje vrijeme jedna od najzatvorenijih država na svijetu po tom pitanju. Nisam kukavica i ne bojim se vlasti, odnosno policije, ali kako ne možeš primiti u hrvatsko državljanstvo čovjeka s petero djece, a živi u Hrvatskoj otkad zna za sebe – pita se Sabljar. Kažu u obrazloženju odbijenice da ima u dosjeu »sitne krađe i ne poštuje poredak«. E, pa onda protjeraj sve one koji ne poštuju poredak pa ne znam tko će ti ostati. Takvo razmišljanje je štetno za državu – kaže naš sugovornik.
Kad se podvuče crta i zbroji život, Sabljar kao otac i suprug, djed, odvjetnik, rotarijanac, HNS-ovac u duši, jedno vrijeme se i aktivno bavio politikom, ne krije zadovoljstvo i ponos. Malo je toga ostalo neispunjeno, pitamo ga stoga da s nama podijeli neke crtice iz bogatog života, ali i živopisnog odvjetničkog staža.
Elokventan i duhovit, kakav već jest, prisjetio se svojih početaka. Njegov ured u Agatićevoj ulici diše, ima u njemu i topline i duše, osim golemog radnog stola prepunog »košuljica« i predmeta, na zidovima slike zanimljivih riječkih slikara iz sredine prošlog stoljeća. Na portret koji mu je jedne davne noći, bogate čašicama razgovora stvorio naš slikar Ivo Kalina, jako je ponosan.
– Bilo je to krasno vrijeme, pokojni Marijan Šprajc, Kalina i ja jedne večeri uz dobru spizu i vino razgovarali smo duboko u noć o ubojicama, nakon čega je i nastao ovaj portret – s osmijehom i pogleda uprtog na njega sjetno se prisjetio Sabljar te večeri. Kalina je s velikim interesom i zanimanjem slušao priče o ubojicama i osobama koje sam branio. Oduševljavao se nekim sasvim drugačijim gledanjima kad je u pitanju obrana ubojica. Kad sam mu pričao kako je jedan ubio svoju ljubavnicu, izrezao je i stavio u vreće za smeće, nitko se zapravo nije zgražao što ju je ubio, već zato što ju je raskomadao! A krimen je na ubojstvu, lišavanju života, a ne na komadanju trupla mrtve osobe, što je tek naknadna obrambena radnja. Svatko ima zakonsko i prirodno pravo da se brani. Osim toga, današnji pravni standard je da nitko nije dužan teretiti sam sebe.
Konflikt sa šefom
Branio sam stotinjak optuženika za kazneno djelo ubojstva. Mnogi su me znali pitati imaju li ti ljudi grižnju savjest. I mene je to zanimalo pa sam proveo istraživanje i našao da su dvojica od njih stotinjak imali grižnju savjest. Obojica su bila duševni bolesnici. To bi možda značilo da je grižnja savjesti literarna izmišljotina, ako i jest, to je zato što su uhvaćeni. Izgleda da je u ljudskoj prirodi prebacivati krivnju na druge. Svatko za sebe nađe opravdanje. Ako se i »ždere«, to nije zbog inkriminiranog čina, nego zbog toga što snosi posljedice.
Najprestižnije strukovno priznanje
Uz malo hrabrosti i nešto znanja i truda, ja sam se nauživao pomagati ljudima. Koliko sam noći probdio pišući žalbe, ali to je zadovoljstvo. Stekao sam ugled, a nikada nisam zaboravio na mali kofer s kojim sam došao sa studija. I danas ga imam i čuvam jer me prisjeti na to što sam i odakle sam. Pripadnik neke srednje klase, s dva odvjetnika u kući, kćeri i sinom, dva unuka koji studiraju, unučicom koja je prohodala, dobitnik sam i najveće, najprestižnije nagrade krovne udruge, Odvjetničke komore, nagrade »Dr. Ivo Politeo« koja se dodjeljuje za stručan i korektan rad. Do sada su je dobila četiri odvjetnika iz našega kraja. Naravno da mi je to čast, to je nagrada koja se ne daje često i zato priznanje i cijenim – kaže nam sugovornik. Uživao sam radeći svoj posao, ja sam stoga vrlo sretan čovjek, dovoljno sam se situirao da familija može dobro živjeti i zato kad iza svega podvučem crtu, ja nisam nezadovoljan. Malo ima ljudi kojima nisam mogao pomoći, i mene su mnogi prevarili, i nas odvjetnike varaju, to morate znati. Platit ću vam, veli mi stranka, a ja je ocijenim i kažem kratko: branit ću te.
– Rijeka je nekad bila drugi po veličini industrijski grad u Hrvatskoj. Veliko gradilište, puno radnika koji su dolazili iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Neprilagođeni, vikendom bi se opijali po gostionicama. Dolazilo bi do svađe, potezanja noža. Primorcima se to rijetko događalo, i zbog toga što ne nose noževe. U pitanju su takozvana »situaciona ubojstva«. Teških, planiranih ubojstava iz osvete ili koristoljublja bilo je malo, čini mi se manje nego danas – mišljenja je Sabljar.
Koje vam je bilo prvo zaposlenje po završetku studija?
– Odmah nakon što sam završio studij prava, zaposlio sam se u odvjetništvu kao tužitelj. No, kako sam došao u konflikt sa šefom vezano uz neke banalne razloge, kao što je isplata honorara, on je odlučio da me se riješi. »Napakirao« mi je rad u Matici hrvatskoj, proglasio me nacionalistom i optužio me da sam 30. travnja u Bakru dao izvjesiti republičku, saveznu i zastavu Grada Bakra na pola koplja, zato da kompromitiram praznik rada, 1.maj. Doduše, zastave su i bile tako izvješene iako s tim nisam imao nikakve veze, ali ne u vezi s 1. maja, nego obilježavanja 300. godišnjice pogibije Zrinskih i Frankopana. Morao sam napustiti tužilaštvo, ali budući da se sve ovo zbivalo u Rijeci, nisam završio u zatvoru, nego sam dobio još bolje plaćen posao u Zavodu za izgradnju Rijeke.
Sudionik u pričama
I kada ste otvorili odvjetničku kancelariju?
Političari nekad nisu bili tako lakomi
– Nakon nekoliko godina otvaram kancelariju, odvjetnički ured. Od prvog dana imao sam posla, budući da sam magistrirao kazneno pravo, a baš te, 1981. godine, u mirovinu su otišla tri najeminentnija riječka odvjetnika koja su se bavila kaznenim pravom, Ana Leović, Joža Margan i Aramis Kauzlarić. Od tada, punih 35 godina bavio sam se pretežno kaznenim pravom. Odvjetnički posao je interesantniji i uzbudljiviji, posebno kad je u pitanju kaznenopravna praksa, nego što je isplativ, iako se ja u tom smislu nemam što žaliti – kaže nam sugovornik. Tko ima posla, a ja sam ga uvijek imao, može od toga dobro živjeti. Ali dakako, ne radi se samo o tome, to je posao u kojem se zbližavate s ljudima jer im pomažete kada im je najteže, u ostvarivanju njihovih prava. To je posao u kojem se poistovjećujete s njihovim uspjesima i dramama, posao u kojem sudjelujete u njihovim »pričama«.
Svaki slučaj posebna je priča. Kada bi to nekoga zanimalo, mogla bi se o tome napisati debela knjiga. Da spomenem samo neke. Branio sam tako čovjeka koji je prevario njemačku policiju, štoviše, vrhunske njemačke inspektore za tada nevjerojatnih 750 tisuća njemačkih maraka, a u to vrijeme to je bilo više nego danas milijun eura. Ali zar nije priča kad mom klijentu i sudac i tužitelj kažu da neće ići u zatvor (zbog ubojstva, op.a), a onda ga osude za ubojstvo u prekoračenju nužne obrane na dvije godine zatvora? Nakon tri godine moj klijent je umro, a odmah nakon toga stiglo je i rješenje o obustavi postupka pa je izjava s početka priče bila istinita – prisjetio se Sabljar davnog slučaja.
Krivnja na zakonodavcu
Kako gledate na hiperinflaciju izmjena i dopuna članaka kaznenog zakona?
– Promjene naravno mora biti. Hrvatska je zemlja u tranziciji. Zajedno s njenim osamostaljenjem, prijelaz iz socijalističkog poretka (komunističkog) u kapitalizam ne odvija se na uvijek najbolji i najpošteniji način. Pojavio se takozvani pretvorbeni kriminal, koruptivna privatizacija. Zemlja je bila u ratu. No, dok su se jedni borili riskirajući i gubeći živote, drugi su se bogatili. Ušli smo u Europsku uniju kojoj se treba prilagoditi, ne samo načinom poslovanja i načinom gospodarenja, nego i funkcioniranjem države i pravosuđa. Dakle, sve je to uvjetovalo izmjenu propisa općenito, pa i kaznenih propisa. Na žalost, te izmjene nisu uvijek rađene dovoljno promišljeno, ponekad i po koncepciji pogrešno, na brzinu, površno ili čak povodom nekog pojedinačnog slučaja (lex Matvejević, lex Perković, itd.).
Općenito, krivnju za to snosi zakonodavac i njegove stručne službe koje očito nisu dorasle zadatku, a i stručnjaci koje te službe angažiraju na izradi novih propisa i koji se daju upregnuti u pogrešno postavljene zahtjeve, ili pristaju na rad na brzinu, ili pak ne znaju, ili nemaju kako se to nekada govorilo, »dovoljno kontakata s bazom, sudskom praksom«. U tom smislu nedovoljno se koriste suci, državni odvjetnici i odvjetnici koji se u svom radu koriste propisima, provode ih, susreću se s problemima u toj provedbi. Hrvatska odvjetnička komora, na primjer, koja danas broji oko 4,5 tisuća odvjetnika, među kojima ima izvanrednih stručnjaka svih profila i specijalizacija, vrlo je malo angažirana i konzultirana u svemu tome, a ako i jesti to je obično u zadnji čas, kada je propis, odnosno zakon pred samim donošenjem. Naravno, postoje i iznimke. I sam sam sudjelovao u pisanju nacrta nekih propisa. To je težak i ozbiljan posao i ne bi se smio ubuduće obavljati na način kao do sada. U tijeku je tako reforma kaznenog zakonodavstva koja nikako da okonča. Posebno neka rješenja u ZKP-u (Zakonu o kaznenom postupku) koji je među ostalim legalizirao uporabu nevaljalih dokaza, nailaze na kritike i prigovore, kako odvjetnika tako i sudaca.
Suci su u pravilu pošteni
Sužavanje prava obrane
Tako su nedavno iznijeli u javnost svoja razmišljanja uvaženi sudac, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić i poznati zagrebački odvjetnik, kolega Branko Šerić, da novi Zakon o kaznenom postupku narušava presumpciju nevinosti i sužava prava obrane okrivljenika kojima, na primjer, može biti određen istražni zatvor, a da nije sigurno da će protiv njih biti vođena istraga. Ili branitelji nemaju pravo prisustvovati određenim istražnim radnjama, a imali su to pravo prema ranijim propisima, i tako dalje. Takva zakonska rješenja, naravno, nisu slučajna. Zakonodavac se suočio s organiziranim kriminalom, sa zlouporabom droge, korupcijom i drugim kaznenim djelima te se opredijelio za varijantu kaznenog postupka u kojoj je efikasnost kaznenog progona preuzela prevagu nad zaštitom i slobodom građana. No, pri tome ne treba ispustiti iz vida da je sužavanje prava obrane pitanje demokracije u društvu, pa i pitanje odnosa državnih i pravosudnih tijela prema odvjetnicima i odvjetništvu, te pitanje demokracije i vladavine prava uopće, jer odvjetnici su stručni pomoćnici građanima u ostvarivanju njihovih prava, a pomaže i sudu u donošenju zakonitih odluka. Oni pravosudni dužnosnici koji tako ne misle, trebali bi korigirati svoja stajališta, a one pravosudne dužnosnike koji svako toliko svojim odlukama otežavaju rad odvjetnika na sudu, treba što prije smijeniti.
Nekada ste se aktivno bavili politikom?
– Prestao sam se baviti politikom jer sam se razočarao. Ne samo u vodstvo stranaka koje su se pretvorile u totalitarne i oligarhijske udruge, već i stoga što nisam ušao u politiku da bih profitirao i obogatio se, budući da napuštanje odvjetništva nije dolazilo u obzir. No, u to nitko nije htio povjerovati, najvjerojatnije polazeći od vlastitih uvjerenja. Iako više ne radim kao odvjetnik, još sam uvijek aktivan kao član Rotary Cluba Rijeka, odnosno kao ravnatelj zaklade Dr. Viktor Ružić koju je osnovao Rotary Club zajedno s nekim nasljednicima Viktora Ružića, a to su Djoko Ruzio, alias Juraj Ružić, Vesna Draksler te Vera Vilisitis. Oni su, kao njegovi nasljednici, Zakladi poklonili imovinu konfisciranu i vraćenu temeljem Zakona o povratu imovine oduzete za vrijeme komunističke vladavine Jugoslavije. Rotary je udruženje građana različitih struka koji su njegujući visoke etičke principe u poslu i privatnom životu stekli ugled u društvu, a naš cilj je pomagati onima kojima je to najpotrebnije. Riječki Rotary osnovan je 1991. godine i do sada je u cijelom nizu akcija pomogao s nekoliko stotina tisuća eura onima kojima je bilo najpotrebnije, počevši od 91. godine kada je sedamnaestero djece iz Vrlike smješteno u Dom u Kraljevici.
