Nisam čovjek koji misli da je rad stvorio čovjeka i da je to jako važna komponenta. Mislim da što više radiš, imaš sve manje vremena za sebe i premalo vremena da zaradiš. Ti radišni ljudi zapravo bježe od nečega, rekao bih od onoga što im najviše treba
Čitav život sam izbjeglica. Rođen sam u toj svačijoj i ničijoj Bosni, u Banjaluci. Djed mi je bio željezničar iz Hrvatske Kostajnice, a mama je rođena u Selištu kod Hrvatske Kostajnice i kao vrlo mala djevojčica preselila se u Zagreb. U Zagreb smo doselili 1973. kad sam imao 13 godina, išao sam u Osnovnu školu na Pantovčaku i, naravno, bio sam Bosanac u staklenom dućanu. Sreća što sam bio ljepuškast i dosta visok, a k tome sam još i pao s motora u sedmom razredu pa sam bio jedan od glavnih frajera u školi. Taj mi je pad značio ulaznicu u visoko društvo, društvo obrtničkih kćeri.Tako započinje svoju priču Tomislav Lovro Pavleka, osnivač međunarodnog Jazz festivala u Balama.
Bale su već odavno trebale imati trgove i ulice prepune jazza i postati jazz središte ovog djela Europe. Na žalost nisu. Tu se osvrćem na prof Đikića kad kaže da s devet ljudi ostvaruje bolje rezultate od Ruđera Boškovića instituta jer živi i radi među kreativnim ljudima. Najteže je stvarati i kreirati nezamislive projekte, projekte koji ne trebaju nikome a bez kojih nema napretka.
U njegov istarski dom, Kamene priče, koji je tamo počeo graditi prije petnaest godina, navraćaju priznati glazbenici iz čitavog svijeta. I ove godine Pavleka najavljuje renomirane izvođače na festivalu koji će se održati u Balama od 1. do 4. kolovoza, i u Vela Luci od 6. do 7. kolovoza. Kao profesionalac koji se okušao u fotografiji, Tomislav je 80-tih čak razmišljao o studiju režije na praškoj akademiji, čak je dobio i stipendiju, ali kako kaže, jedan se dan napio i umjesto u Pragu završio u Zadru. Tamo se zaljubio u Silvanu, jedanaest godina stariju djevojku, otvorio cvjećarnicu i prvi fast food restoran u bivšoj Jugoslaviji.
Zadar umjesto Praga
– Otišao sam u Zadar, jer mi je Zagreb dosadio. Trebao sam studirati režiju i već je sve bilo pripremljeno. Tada je na akademiji još predavo Miloš Forman, ali odustao sam. Kad je trebalo poći, ja sam sjeo u auto i umjesto u Prag otišao u Zadar. Bio je to početak lipnja i odonda živim uz more.
Pa što se dogodilo, jeste li se zaljubili?
– Zaljubio sam se u Silvanu, sjajnu ženu! No, osim ljubavi, bilo je tu još razloga. Filmski i kazališni svijet koji je postojao tada u Zagrebu nije mi se činio dovoljno profesionalnim. Imao sam sreću pa sam fotografiju napustio u školi primijenjene umjetnosti i prešao u zanatsku školu kod Velimira Zgage i Milana Fizzija, našeg najvećeg teoretičara analogne fotografije. Kod njega sam počeo učiti o profesionalnoj fotografiji i profesionalnom određenju, o onome što jest fotografija, a ne što bismo mi htjeli od fotografije. Vraćajući se iz takve škole na akademiju, nisam se našao u tome. Otišao sam u Zadar i upisao povijest umjetnosti i talijanski, a uz to otvorio i nekoliko firmi.
Festival nije matematički zadatak, niti mi to radimo zbog love. Činimo to da upotpunimo i osmislimo boravak turista koji dolaze u Hrvatsku, koja je dosadna. Ne možeš pametnog turista, koji je većinom danas takav zaplijeniti kostimom rimskog legionara s mačem u ruci i bauljati po gradu pa očekivati da on zbog toga više potroši.
Bila je to tvornica jeansa, cvjećarnica i prvi fast food restoran u Jugoslaviji?
– Da, bio je to pogon s dosta ljudi. U to vrijeme dobro smo živjeli moja Silvana i ja. Zarađivalo se neusporedivo više nego danas i mogućnosti su bile mnogo veće nego danas. Postojala je logika i red. Danas ga nema.
Pričate o redu, a čitav život živite nered ? Ili bolje, neki svoj neredni red?
– To je normalan slijed. Svaki nered mora završiti nekim redom. Postavljeni prisilni red čak ni neredom ne može završiti.
Nema pet trenutaka kad možeš zakoračiti naprijed u novu razinu, samo je jedan i ako ga ne učiniš ostat ćeš zauvijek na onoj razini kojoj stvarno pripadaš i nećeš učiniti skok prema višem biću. To je game! Ali ne znači da si i izgubio, ako nisi zakoračio! Različiti smo, podjeljeni na vrste.
Zbog toga volite jazz?
– Jazz je obrazac demokracije života. Ako život doživljavaš parcijalno po zonama, interesima i područjima. Podijeliš život u bitne sekcije, kao što to jazz čini s gitarom, trubom, saxom…
Sve objašnjavate na razini stvarnosti i racionalnosti, a ipak bih zaključila da pratite intuitivno ili je tu riječ o dobrom balansu?
– Teško je u životu izbalansirati bilo što, a kamo li ljudsko biće. Izbalansirati biće znači izbalansirati njegova raznorazna znanja. Izbalansirati emocije, intelektualno znanje, motoričke funkcije, osjete, percepciju i dopustiti svakoj sferi da raste nezavisno od drugih, da taj intelektualni jaz raste neopterećen kašnjenjem u emotivnom svijetu. Sve to pokušamo izbalansirati nije lako, ali to se opet uči na jednostavan način, pokušavajući osvijestiti sebe. Često ni ne znamo što je u prirodi naših osobnosti.
Svaki dan pofotkam par fotki za fejs. Sjajan je taj fejs – odmah imaš izložbu i odmah mi frendovi i kolege kliknu lajk. Meni je fejs fantastičan! Ako bih išta izabrao iz današnjeg vremena izabrao bih fejs! Otvorio mi je svijet, toliko sam pronašao pogubljenih prijatelja po svijetu. I festival radim preko fejsa. Baš dobra izmišljotina, unatoč tome što znam da dobro dođe i raznim službama, ali neka im. Svatko se mora nečim baviti.
Alkoholne pare
Opasan zidinama riječi kojima se unaprijed pripremio za ofenzivno- defenzivnu taktiku pred diktafonom, oponašajući stoljetni kamen uzidan u kamene kuće njegova doma, Kamenih priča, apartmanskog zdanja u Balama. U središnjem dijelu tog kamenog zaklona skriva se neobično dvorište, kao ruševina s razlogom i ukrasima u sebi. Baš kao i njegov vlasnik, koji ne skriva pustolovne i boemske faze kroz koje je propuštao život bez straha i računa. Zauzvrat, život mu je ostavio lijepe ožiljke. Tom ih iznosi svjesno, šarmantno i mangupski, tek u natruhama rezignirano, ali uvijek s punim stavom. I ne krije ništa, ni svoja pijanstva, ni svoje sevdahe…
– Jedan dio života bio sam pod teškim alkoholnim parama… Stalno sam pio.
Zašto? Od sreće ili …
– Nema to veze sa srećom, to je bio životni stil, faza. Kroz alkohol sam proživljavao kreativne i lucidne trenutke. Alkoholu mogu zahvaliti da postoji ovo u Balama, isključivo vinu i rakiji. Ovo trijezan čovjek nikada ne bi mogao napraviti. Prvo u uvjetima koji su tada postojali, koji sad postoje i uopće u ovoj sredini. To možeš samo pijan.
I kako je ta faza završila, osim ovim zanimljivim zdanjem?
– Zapravo nisam više imao s kim piti! Dosadilo mi je… Rijetko sam pio s prijateljima, većinom su to bile nekakve ispičuture koje su se grebale. Pristojno sam zarađivao, pa su mogli piti na moj račun. Valjda sam im bio zanimljiv.
Kad biste danas pili, s kim bi ste to činili? Je li važno s kim se zapiješ?
– Danas, iskreno, nemam s kim piti. Imam svog kuma s kojim sam se znao zapiti, ali sad je i on odustao. Mogao bih i sa svojim bratom piti i s rijetkim ženama, današnje žene nemaju tog sevdaha.
Žena sa sevdahom?! Kako ona izgleda?!
– Takve šetaju po Amsterdamu.. One se znaju napiti i znaju što će s time. Ne boje se, nemaju usađen kod krivnje. Nemaju problem grijeha. Naša žena i kad se napije, misli da je napravila nešto pogrešno. Ma, inače su kod nas ljudi stalno nešto krivi, boje se.
Živjeli ste u inozemstvu, petnaestak godina u Amsterdamu, smatrate li da se čovjek izvan granica ovih prostora manje boji?
– Činjenica je da kad bi ostavio našeg čovjeka u Trstu petnaest dana, on bi sigurno umro od gladi. Nema bazno znanje za preživljavanje na terenu koji nije njegov, koji nije kontroliran od roditelja, politike, sustava… Ne zna pitati za posao. U Balama sam 15 godina i nikada me nitko nije došao pitati za posao. Ja kad nisam imao što jesti, prvo što sam učinio otišao sam pitati po restoranima treba li im prati suđe. Ovdje bi svi nešto, a nitko ne bi ništa. Kad ovo govorim, ne kritiziram, to je tako.
Akademija svega
Ipak, u Balama se radilo. O tome svjedoči i nekoliko dokumetaraca i sve je visoko profesionalno napravljeno. Kako ste uspjeli u tako skromnim uvjetima?
– Ego uvijek djeluje kao mentalni blokator i blokira sve ideje. Radili smo i film, i kazališne predstave, i jazz festival, praktično bez novaca. Jer, ako taj festival košta pola milijuna kuna i ako ja dobijem od institucija i općina i države 70 tisuća kuna, onda znači da mi je ostatak još netko dao. Taj netko sam ja. Nikad me nitko nije pitao otkud mi novci za 40 minuta dokumentarca u high produkciji koji je HTV otkupio uz komentar da je to jedan od najbolje produciranih dokumentarnih filmova u konkurenciji na natječaju.
Evo, ja pitam, kako ste uspjeli?!
– Moji su prijatelji poput mene, vrsta ljudi koja je kreativna i koji ne odustaju od života zato što je netko negdje zasjeo pa ne da nikome misliti ni stvarati. Zbog toga smo odlučili pribjeći jednom bosanskom marifetluku, poput starih fratara trapista. Njih šestorica fratara su u Banjoj Luci napravili više nego čitav grad do danas. Hidroelektranu, najbolji sir, pivovaru, dvije gimnazije… Sve su to ostvarili kroz bratovštinu i njihov kodeks. Eto, i mi smo pribjegli tom triku da osnujemo bratovštinu koja se zove Akademija Svega i koja može sve. Članovi te bratovštine pokrivaju mnoge djelatnosti, od umjetnosti do znanosti… Kad odlučimo snimiti film, snimimo ga u roku od deset dana bez centa, jer imamo svu opremu, režisere, glumce, imamo sve što nam treba i ne treba nam nitko ništa dati. Tako se festival stvarao deset godina sam od sebe, zahvaljujući ljudima koji su to radili sve besplatno. Danas imamo nešto što je u hrvatskoj jako rijetko, samoodrživi festival. Svi smo se zavjetovali da ćemo to napravit bez naknade. Kad sve to uspije i završi, možda ćemo to materijalizirati, a možda i nećemo. Na taj način pomažemo sveopćoj evoluciji čovjeka na zemlji.
Dakle to vam je prioritet ?
– Da, pomoći čovjeku da evoluira, da izađe iz ove začarane priče.
Dalmacija ima snagu
Puni ste začudnih zaključaka, objasnite…
– Sve više mislim da je to dio procesa stvaranja novog čovjeka… I sam za sebe mislim da sam nekim čudom prošao kroz neka čudesna vrata i izašao do pozicije gde me je logika dovela do kraja puta. I onda kad sam shvatio da život traje dalje od te zadane logike, tada sam shvatio da postoji neka nova logika. Da uvijek ima dalje.
Koja je to nova logika?
– Novo vrijeme, novi čovjek, novi sustav…
Je li to za vas Lastovo, Šibenik, novi grad, nova žena, nova misao… Tamo se selite?
– U svakom slučaju Dalmacija. Ona ima snagu, čudesnu energiju. Godinama sam ljetovao u Bristu. Ti su mi ljudi postali nekako bliži i kroz njih mi sve izgleda smislenije.
Na koji način?
Lastovo je po mjeri čovjeka. Uvijek sam ga volio. Do Lastova treba znati doći, to traje dugo .. Cijeli jedan život. Na Lastovu nema nezaposlenih, nema problema u glavi. Kad si raštrkan po svijetu, pogubiš se. U životu sam promijenio dvadeset osobnih karti. Četiri države u kojima sam stvorio kompletan život i svaki put sam ga morao uništiti da bi ponovno započeo. Ne da mi se više. Ne pripadam nigdje, ja sam dio generacije koja je izdana.
– Tamo sunce drugačije sviće i taj maestral još nije pobjegao, ima svoj sat… Ne mislim da je rad stvorio čovjeka i da je to jako važna komponenta. Nikada nisam slavio rad. Mislim da što više radiš, imaš sve manje vremena za sebe i premalo vremena da zaradiš. Ljudi previše rade i misle da je to dobra logika, jer kad puno radim svi me hvale. Ali ti, radišni ljudi, zapravo bježe od nečega, rekao bih od onoga što im najviše treba.
Vodilja istina
Želite li time reći da se ljudi ne vole susresti sa sobom i svojim stvarnim htijenjima?
– Nikako. Susresti se sa sobom je tragičan, gotovo mučan proces dezintegracije. Prošao sam to. Prvi je put bilo najteže, kasnije mi je bilo puno lakše. Kad god bih osjetio da ego mnome vlada, na bilo koji način, potražio bih pomoć u tom dezintegriranom sebi i prisjetio se kako to izgleda. Tada bi mi bilo puno lakše sukobiti se s ogromnim egom.
Što vas je vodilo u vašim zemljopisnim, a onda i duhovnim putovanjima?
– Uvijek istina. Pokušavam intuitivno doći do mira. Zanima me samo mir, kad god naiđem na nemir – odbacujem ga. Što god taj nemir bio, ljudsko biće, država, sustav, žena… Jedini cilj je harmonija. Mi se ne poznajemo po rođenju, već se upoznajemo do kraja života. U ljudima i okolnostima tražim onog sebe koji mi najbolje odgovara. Svaki čovjek u nama izaziva različitu interakciju. Tako nešto je rekao i Heisenberg, Plank pa čak i Einstein… Dakle, puno mudriji ljudi su došli do toga da promatranjem čestica kreiraš smjer kretanja, i zato Dalmacija. Dalmacija dok me promatra, čini me takvim kakvim bih volio biti. Volio bih biti ribar koji lovi ribu i ima ženu koja je zna čistiti i koja je mudra… A ja da znam kakvo će vrime bit’ sutra. Samo me to zanima… Kad počneš živjeti u sebi, onda ta istina počne biti zabavna. Istina je meni osvježila život. Ona je puna humora, topla, ljudska, jednostavna.
Lijepo zamišljeno… I imate li ženu koja čisti ribu?
– Imam! Stefi, super curu koju sam našao na Lastovu. Stefi zna čistiti ribu i s njom sam onaj ja koji bih najviše volio biti.
Što vam je sljedeće na pameti?
– Želja mi je na svjetioniku na Lastovu organizirati lude koncerte. Pozvati vrhunske glazbenike da sviraju za nas pedeset.
Pa to je krajnji elitizam?!
– Da, bez sponzora, bez medija, bez pompe! Jednostavno džabe, toliko elitistički!
