I dok u domaćoj političkoj javnosti traju polemike oko toga ima li Hrvatska dva kandidata za glavnog tajnika UN-a, aktualnu ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić i hrvatskog veleposlanika u Indiji Amira Muharemija, manje je poznato kako netko uopće može postati kandidat za tu funkciju i koja je procedura njegovog izbora.

Formalnu kandidaturu za glavnog tajnika Vijeću sigurnosti podnosi država čiji je on državljanin ili on sam kao pojedinac, ali uz podršku države. To je formalni uvjet da bi netko uopće bio kandidat o kojem se otvaraju konzultacije među članicama Vijeća sigurnosti.

Nakon toga posebno je važna uloga stalnih članica Vijeća sigurnosti – SAD-a, Rusije, Kine, Velike Britanije i Francuske koje se u međusobnim neformalnim konzultacijama izjašnjavaju koga ne žele kao glavnog tajnika. Nakon što takvi kandidati otpadnu, kreću daljnja usuglašavanja oko preostalih aspiranata za poziciju glavnog tajnika.

Uklapa se u kriterije

Dosadašnja praksa pokazala je da veliku ulogu ima regionalna skupina. Takvih skupina u svijetu ima pet i poželjno je da ona podrži svog kandidata. U zadnje vrijeme može se čuti da je red došao na istočnoeuropsku skupinu zemalja među koje spada i Hrvatska te da se očekuje da bi UN prvi put na toj funkciji mogao imati ženu. Pusić se definitivno uklapa u te kriterije, ali navodno u ovom trenutku ima puno manju podršku od glavne tajnice UNESCO-a, Bugarke Irine Bokove, njene zemljakinje potpredsjednice Europske komisije Kristaline Georgijeve te predsjednice Litve Dalie Grybauskaite. Čak dakle i da zaista padne odluka da Istočna Europa dobije glavnog tajnika, Pusić bi imala veliku konkurenciju. Mada, kažu upućeni, sasvim je moguće da sljedeći glavni tajnik koji će se birati ujesen 2016. godine bude iz Latinske Amerike, a ne iz Istočne Europe budući da je rotacija po regionalnim skupinama tek neformalno pravilo, a ne pisana pravna norma.

Pisana podrška jedne od Regionalnih skupina formalno nije nužan uvjet da bi Vijeće sigurnosti i Opća skupština imenovali glavnog tajnika. Ipak, bez obzira na to uobičajena je praksa da regionalne skupine ipak upute pismo podrške svom kandidatu, i s tim pismom potom se službeno upoznaju i članice Vijeća sigurnosti.

Članak 97. Povelje UN-a predviđa proceduru u dvije faze i kaže da će »glavnog tajnika imenovati Opća skupština na osnovu preporuke Vijeća sigurnosti«. U samoj Povelji ne postoji odredba koja bi sprječavala Vijeće sigurnosti da predloži više od jednog kandidata, ali Rezolucija Opće skupštine od 24. siječnja 1946. kaže da je poželjno da Vijeće sigurnosti izađe sa samo jednim kandidatom. I to se kroz praksu poštovalo kod svih dosadašnjih izbora. Međutim, upućeni kažu da se u diplomatskim kuloarima razmatra mogućnost da 2016. Vijeće sigurnosti predloži Općoj skupštini dva kandidata.

Preporuka u Rezoluciji

Vijeće sigurnosti svoj prijedlog donosi kroz formu Rezolucije. Ona se donosi na zatvorenoj sjednici Vijeća, budući da Pravilo 48 Privremenih pravila njegovog postupanja navodi da će »bilo koja preporuka Općoj skupštini u vezi imenovanja glavnog tajnika biti raspravljana i o njoj će biti donijeta odluka na zatvorenoj sjednici«. U slučajevima kada je bilo više kandidata, u Vijeću sigurnosti je održano glasovanje. Kada je pak bio razmatran samo jedan kandidat, Rezolucija se usvajala aklamacijom.

Na Rezoluciju Vijeća sigurnosti koja sadrži preporuku o imenovanju glavnog tajnika bilo koja stalna članica ima i pravo veta. I to na osnovi Rezolucije iz siječnja 1946. koja predviđa da Preporuka o imenovanju glavnog tajnika spada u odluke na koje stalna članica može staviti veto.

Dosadašnja praksa oko imenovanja glavnog tajnika bila je da je prvi korak taj da se predsjedavajući Vijeća sigurnosti neformalno konzultira s ostalim članicama Vijeća sigurnosti i potom odredi datum sjednice na kojoj će se donijeti Rezolucija s prijedlogom. U trenutku kad se članice Vijeća sigurnosti slože oko datuma, predsjedavajući Vijeća piše pismo predsjedavajućem Opće skupštine koji onda o tome obavještava njene ostale članice. Uobičajena je praksa da dva predsjedavajuća održe sastanak kako bi se dogovorili oko priprema za izbor glavnog tajnika.

Tajno glasanje

Nakon što Vijeće sigurnosti donese Preporuku predsjedavajući o tome obavještava svog kolegu iz Opće skupštine. Vijeće sigurnosti potom održava zatvorene konzultacije na kojima razmatra kandidate i pokušava utvrditi koji od njih ima najveću podršku članica. U skladu s Rezolucijom od siječnja 1946. kandidat mora dobiti barem devet glasova članica Vijeća sigurnosti. Obična većina u Općoj skupštini dovoljna je za imenovanje nominiranog kandidata, osim ako sama Opća skupština ne odluči drugačije. Glasanje je tajno.

Povelja UN-a ne određuje točno koliko će godina trajati mandat glavnog tajnika. Međutim, praksa je Vijeća sigurnosti da u Rezoluciji predloži njegovo trajanje. O tome definitivnu odluku donosi Opća skupština. Osim nekoliko prilagodbi tijekom prvih godina postojanja UN-a kroz praksu se uspostavilo da mandat glavnog tajnika traje pet godina.