Kako se Hrvatska snašla u prve dvije godine članstva u Europskoj uniji, odnosno ide li joj bolje ili lošije od drugih država, poput Slovenije, Slovačke, Mađarske, Češke, u njihove prve dvije godine, pitali smo pomoćnika ministrice vanjskih i europskih poslova Hrvoja Marušića. 

– Političke i ekonomske okolnosti u kojima se EU proširivala 2004. bile su potpuno različite od 2013. kada je Hrvatska postala punopravna članica pa su i usporedbe s drugim državama EU u prvom razdoblju članstva vrlo nezahvalne. Ali, postoje objektivni pokazatelji koji ukazuju na to da se Hrvatska vrlo brzo i uspješno prilagodila uvjetima EU članstva. Naime, tim eksperata koji je vodio Litvansko predsjedanje Vijećem EU, kao vanjski procjenitelji sustava europskih poslova u Hrvatskoj, ocijenili su ne samo da je sustav koji smo izgradili učinkovit, nego i da je iznenađujuće da smo u prvih 12 mjeseci članstva uspjeli učiniti ono za što je drugima trebalo nekoliko godina. Razlozi u velikoj mjeri leže u vrlo rigoroznoj pripremi kroz proces pregovora, koja nam je omogućila da u EU uđemo spremniji negoli što je to bio slučaj u prošlosti. Zatim u činjenici da smo u sustavu uspjeli zadržati veliki broj stručnjaka koji su stekli svoju iznimnu stručnost tijekom pregovora o pristupanju, bilo izravno u tijelima državne uprave, bilo neizravno kroz razne mehanizme. Te da smo i prije ulaska u članstvo imali mogućnost sudjelovanja u radu institucija EU, što nam je omogućilo da uđemo u teme i naviknemo se na metodologiju i dinamiku rada europskih institucija. 

Promjena politike prema BiH

Koji su, prema vašem mišljenju, uspjesi Hrvatske u EU u prve dvije godine?

– Najočitiji primjer stvarnog utjecaja Hrvatske je promjena pristupa EU prema Bosni i Hercegovini, što je izravan rezultat inicijative prve potpredsjednice Vlade Vesne Pusić i rada MVEP-a. Nikada se do sada nije dogodilo da je nova država članica, s relativno malim brojem glasova u institucijama EU, uspjela u tolikoj mjeri utjecati na neku politiku EU. Od ostalih konkretnih rezultata, mogli bismo istaknuti vrlo čvrsto pozicioniranje energetskih projekata RH u energetski okvir EU, mogućnost da Hrvatska sama odlučuje o GMO proizvodima, produljenje razdoblja korištenja EU fondova, ali i čitav niz manje zvučnih, ali ništa manje važnih izmjena pravne regulative vezane uz prehrambenu i drugu prerađivačku industriju kroz koje su više ili manje izravno spašena brojna radna mjesta u Hrvatskoj. Dakle, Hrvatska je barem u nekoliko navrata, već postigla cilj kojem streme sve zemlje, a rijetke u tome uspijevaju – utjecaj je nadišao našu fizičku veličinu. Hrvatska uspješno artikulira vlastite nacionalne interese i ugrađuje ih u sve važne politike i prioritete EU, poput npr. jedinstvenog digitalnog tržišta, Energetske unije, TEN-T mreže ili migracijske politike i činjenica je da sada sami krojimo svoju vlastitu i zajedničku EU sudbinu, zajedno s ostalim EU članicama. Hrvatski predstavnici na svim razinama, od one najviše u Europskom vijeću, do stotina radnih skupina na tehničkoj razini, potpuno ravnopravno sudjeluju u raspravama i konkretno utječu na politike i odluke koje se kreiraju u Bruxellesu. I također, ono što mnogi zaboravljaju, Hrvatska je sigurnija kao članica EU posebno imajući na umu nove sigurnosne izazove. Samim članstvom, hrvatska pozicija je snažnija i u bilateralnim i u multilateralnim odnosima, primjerice u trgovinskim pregovorima s SAD ili drugim velikim silama. Ulazak u EU je doista povijesno postignuće Hrvatske, a to će, ako već nije u potpunosti, biti jasno s vremenskim odmakom. 

Namjenska »partnerstva«

Koji su nedostaci u pogledu funkcioniranja Hrvatske u EU uočeni u prve dvije godine, što se mora poboljšati?– Prije svega to je fizički kapacitet koji će omogućiti kvalitetno i pravovremeno procesiranje informacija u EU okviru. U prijevodu to znači dovoljan broj vrlo sposobnih službenika, rukovoditelja i dužnosnika, koji će biti u stanju nositi se sa zaista iznimno zahtjevnim EU okruženjem. Kompleksnost predmeta, dinamika aktivnosti, te strani jezici su izazovi na koje postoji samo jedan odgovor – stručnost i motiviranost. Druga vještina koju moramo dodatno razviti je sposobnost stvaranja ciljanih, »namjenskih« partnerstava. Znati prepoznati tko je potencijalni partner u okviru određene politike ili u odnosu na neki određeni pravni akt, te moći brzo i učinkovito dogovoriti usklađeni pristup je od iznimne važnosti unutar EU, a naročito za manje države poput Hrvatske. Treća vještina na kojoj moramo poraditi je sposobnost multidisciplinarnog pristupa. Vrlo su rijetki primjeri kada je nekom pitanju moguće pristupiti iz perspektive samo jednog sektora.