Kako u današnjoj Hrvatskoj (pokušati) diskvalificirati protivnika koji vam stoji na putu i koji vam priječi ostvarenje cilja? Vrlo jednostavno, samo ga treba optužiti za nešto tako iracionalno kao što je nevoljenje države.

U suvremenoj se Hrvatskoj odnos prema državi i društvu ne mjeri time poštuju li se njeni zakoni, plaćaju li se uredno porezi, radi li se na poboljšanju ičega ili se pokušava spriječiti pogoršanje koječega nego se mjeri voljenjem države pri čemu onaj koji nekoga optužuje da državu ne voli, ili je ne voli dovoljno, ima taj državni ljubavomjer u svojim rukama i podešava ga kako mu drago.

Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Tomislav Karamarko učestalo one koji mu smetaju proziva jer oni, eto, ne vole (hrvatsku) državu. U sad već glasovitom tekstu objavljenom u »Globusu« za nevoljenje države imenom i prezimenom prozvao je Žarka Puhovskog jer »oni (Puhovski i njemu slični, op.) Hrvatsku nisu voljeli onda kao što je ne vole ni sada«.

Na nišanu Karamarkove državoljubne puške često je i vladajuća koalicija iako kada govori o njoj najradije koristi zamjenicu »oni«. Mnoge je svoje govore posvetio »njima« i »onima«, pa tako i nedavno održan govor u Kanadi.

Ustvrdio je Karamarko »mi se borimo za Hrvatsku. Ovo vrijeme neodoljivo podsjeća na devedesete godine. Opet isti, uvjetno rečeno, neprijatelj, u drugim uvjetima, pokušava isto, negirati hrvatsku državu. Oni ju ne vole. Njima je i hrvatska himna nešto smiješno, možda i suvišno, kao i hrvatski barjaci. To je ta borba«.

Karta emocija

Dakle, prvi razlog za prevođenje sadašnje vlasti u opoziciju, što je logičan Karamarkov cilj kao opozicijskog političara, jest to što ona ne voli državu, a ona ne voli državu zato što Karamarko kaže da je ne voli. Od te optužbe (ako to ona razumski uopće jest) nemoguće je braniti se. 

 Ako je voljenje države nužan preduvjet za obnašanje vlasti, onda je, logična je konzekvenca Karamarkova stava, da vlast obnašaju oni koji državu najviše vole, a u tome, nema sumnje, HDZ-u nema premca. Ta stranka toliko voli državu da je ponekad zaguši svojim zagrljajem.

Pitanje koje prethodi Karamarkovom voljenju države, koju on očito shvaća primarno simbolički (himna, barjak, a ne tako davno i registarske oznake), a ne sadržajno, jest zašto bi se uopće državu trebalo, moralo voljeti i je li državu moguće voljeti.

Valja nam se vratiti u 17. stoljeće i prisjetiti se čemu nas i danas poučava Thomas Hobbes. On je točno zaključio da država nastaje zbog zaštite i sigurnosti pojedinca, a u njegovo doba riječ je bila o fizičkoj sigurnosti, dakle zaštiti života i tijela.

U preddržavnom stanju svatko može zlostavljati ili ubiti bilo koga i to nekažnjeno. Država je stvorena baš zato da bi se takvo stanje eliminiralo. Naravno, nastanak države ima svoju cijenu i ona se plaća, kolikogod to naizgled paradoksalno zvučalo slobodom. Ta cijena izražena je u pristanku na obvezu poštivanja zakona (u suprotnom slijedi kazna) i u plaćanju poreza.

Od Hobbesova vremena do danas stanje se promijenilo utoliko što je pojam sigurnosti proširen. Više nije riječ samo o elementarnoj fizičkoj sigurnosti pojedinca za koju je država zadužena (baš kao i za to da pronalazi i kažnjava one koji tu sigurnost narušavaju) nego i nizu drugačijih tipova sigurnosti poput ekonomske, socijalne, zdravstvene, obrazovne, okolišne.

Iz cijelog tog koncepta razvidno je da država nije plod ljubavnog čina, pa i ne bi trebala biti nešto što se »voli«, nego racionalne odluke – odricanje od dijela slobode i autonomije pojedinca u zamjenu za sigurnost koju si pojedinac sam ne može zajamčiti.

No, u Karamarkovu slučaju svejedno je zna li on kako i zašto je nastala država ili ne i koja je njena svrha. On ne optužuje vladajuće da nisu domoljubi (jer vjerojatno svaki od njih to jest) nego da ne vole državu. Za njega je ta optužba marketinški najjednostavnija metoda pomoću koje namjerava doći na vlast.

Ostale metode koje bi iziskivale ekonomske parametre, raščlambe i programe, odnos prema društvenim pitanjima, zaštiti okoliša, uređenju zdravstva, školstva, znanosti mnogo su kompleksniji, a pomoću njih ne može se tako jednostavno igrati na kartu emocija birača.

Vrdoljak i Karamarko

U tjednu za nama i vladajuća je koalicija iznjedrila svog pandana Tomislavu Karamarku. To je ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. On je na aktiviste koji su prosvjedovali protiv istraživanja Jadranskog mora i mogućeg posljedičnog crpljenja nafte iz njega primijenio istu metodu koju Karamarko prakticira, uz ostale, i na njemu.

»Moj je posao sačuvati rafinerije, kojih bez domaće proizvodnje nafte neće biti. Ti aktivisti žele zatvoriti Sisak, žele zatvoriti Petrokemiju, svu energetsku industriju u Hrvatskoj. Nek’ kvazi-ljubitelji Jadrana rade svoj posao, a ja ću svoj, no državu volim više od njih«, kazao je Vrdoljak. On, istina, nije otišao toliko daleko i kazao da aktivisti ne vole državu, ali je svakako ne vole onoliko koliko ju voli Vrdoljak.

Ono što je identično i kod Karamarka i kod Vrdoljaka jest to da istom metodom – voljenjem države – nastoje eliminirati prepreku koja im je na putu. Karamarku je ta prepreka Kukuriku koalicija i kada ju makne, pa makar i pomoću voljenja države, onda će ostvariti svoj cilj i biti na vlasti.

Okolišni aktivisti i udruge prepreka su Vrdoljaku u ostvarenju njegova cilja a to je bušenje Jadrana (ubrzo i kopnenog dijela Hrvatske) ne bi li se pronašlo i eksploatiralo naftu i plin. Metoda uklanjanja aktivističke prepreke je također voljenje države.

Vrdoljakova izjava sama po sebi je apsurdna. Da ju je mogao čuti Jan Hus vjerojatno bi rekao »o sancta simplicitas«. Aktivisti koji su se prepriječili Vrdoljaku uopće ne tvrde da vole državu, oni tvrde da vole prirodu i to netaknutu.

Stoga je njegovo licitiranje i stupnjevanje ljubavi prema državi naprosto besmisleno. Postoji određena razlika između Karamarka i Vrdoljaka. Dok je Karamarku država nešto simbolički vrijedno (himna, zastava), Vrdoljaku je država nešto što bi moglo biti stvarno vrijedno (naftne platforme).

Umjesto tog silnog voljenja države koje je očito ekskluzivno i isključuje onoga koji se zaljubljeniku prepriječi na putu bilo bi mudrije zalagati se za konstitucionalni patriotizam sukladno kojem bi se gajilo poštivanje, ne voljenje, temeljnih ustavnih vrednota. Jer, kad je o voljenju riječ, nitko navečer ne ide u krevet s voljenom državom.