RIJEKA Mogao je Edo Popović govoriti koliko ga je volja da biološka činjenica što ima sina koji još k tome piše i koji eto sjedi pored njega na javnom predstavljanju nema javnu nego intimnu relevantnost, ali svima je bilo jasno da se na botelu »Marina« ipak dešava nešto posebno.

Sin i otac Popović, otac i sin pisci, prvijenci kratkopričaški, ali i novi očev roman, pa još k tome uzajamno beta-čitanje dvojice pisaca koji itekako traže potvrdu ovog drugog… sve su to bile kote ovog nesvakidašnjeg predstavljanja u sklopu 8. riječkog sajma i festivala autora »vRIsak«, vjerojatno najoriginalnijeg i najupečatljivijeg programa Sajma. Šteta jedino što nije baš sve bilo sjajno koliko je moglo biti.

Novi registri

Problematičan je bio prostor salona u kojem su se događala dva sajamska programa. Salon se na ovim vrućinama činio hermetički zatvoren, za razliku od otvorene palube na kojoj se smjestio drugi program. Vrisak je tako dobio košaricu s palube, ali nije se snašao pa organizirao alternativu i rezultat su bili slabiji i slabije posjećeni programi.

I otac je priznao da je zato i uzeo pauzu od pisanja nakon iznimno uspješne prve zbirke priča, pauzu od 13 godina, jer nije htio pisati istu knjigu, a drugačije se pisanje nije dešavalo. U međuvremenu stvari su se promijenile i on je shvatio da bez aktivizma u književnosti nema ništa, što pokazuje i njegov recentni roman »Mjesečev meridijan«, u izdanju OceanMora.

– Meni je angažman nešto kao disanje, ne možemo se praviti mutavi i blesavi da ne vidimo što se događa oko nas. Mislim da ne treba šutjeti; u vremenima smo u kojima šutnja znači pristajanje. Mislim i da se mi stariji moramo krljati s tim, a da se ovi mlađi trebaju dobro zajebavati – rekao je stariji Popović.

Suprotno mjesto

Sven, autor zapažene knjige priča »Nebo u kaljuži« u izdanju Meandarmedije, moderatoru je Branku Čegecu otkrio da je današnja nova generacija pisaca dosta heterogena, onako kao što su kvorumaši bili, a možda još i više. Od njihovih stilskih karakteristika izdvojio je hermetičnost u poeziji, morbidnost, komponiranje snova…, riječju, odmak od stvarnosne proze, ali i činjenicu da je puno autorica. Čegec je potom pitao o njegovu mjestu u svemu tome.

– Ja sam na suprotnom mjestu; preglup sam za to pa pišem o onome što poznam: tulumima, slomljenim srcima i tako, a onda odlazim u nadrealizam – rekao je mlađi Popović.

Duboko je međusobno poštovanje dvojice pisaca. Jedan drugom čitaju tekstove, pa je tako Edo pratio nastajanje zbirke u dugih sedam godina. Koliko je trajalo i nastajanje njegove prve knjige. Sven je također čitao »Meridijan«, a otac je prihvaćao njegove sugestije.

– Meni je veliki kompliment što mi je Sven dao na čitanje svoje proze; ja ih svom ocu nikad ne bih dao. Prije dvije godine sam mu rekao da je knjiga spremna za objavljivanje. A budući da je Čegec bio i moj kritički čitatelj dali smo mu Svenovu knjigu. Moram reći još jednu razliku: mene su ondašnji mainstream mediji ignorirali, podržavali su me alternativni, ali kod Svena nije tako.

Jednako kao što danas ja ni na deset promocija ne mogu skupiti ljudi koliko on skupi na jednoj. Pa sam malo ljubomoran – kroz smijeh je zaključio ponosni otac.