Šarmantni Zdravko Čolić, jedna od najvećih regionalnih glazbenih zvijezda, nastupit će na Ljetnoj pozornici u Opatiji 25. srpnja u 21 sat na koncertu nazvanom »Gala večer 2«.  Ulaznice će biti puštene u prodaju već od sutra. Njihova cijena će biti 160 kuna za stajanje i 300 kuna za VIP. Na dan koncerta cijena ulaznica će biti povećana i iznositi će 190 kuna za stajanje i 350 kuna za VIP. Prodajna mjesta su online www.ticketshop.hr, Tisak Media centri diljem Hrvatske i Dallas Music Shop Rijeka. 

Imate šezdeset i tri godine i četrdesetak godina karijere no to se uopće ne osjeća u vašem glasu, ponašanju na sceni i van scene. Odakle vam još uvijek tolika energija? – Dobro ste primjetili: što sam stariji, koncerti su mi sve duži. Ali ne nastupam pretjerano puno, baš svaki dan.  Bavljenje glazbom sam sveo u neke »decentnije okvire«. Manje putujem, manje nastupam, biram prostore. U ovom »poslu« važan mi je osjećaj obaveze prema publici, pjesmama, suradnicima i konačno prema samom sebi i zato moji koncerti toliko dugo traju. A energija? Ne znam, to mi je valjda dragi Bog poklonio, a ima tu, vjerujem, i ponešto gena. Ta energija je dio mog karaktera, mog temperamenta. Koliko je imam toliko je izbacim na koncertu. Znate, imam pomalo lošu perifernu cirkulaciju, pa sam zato hiperaktivan na sceni, zagrijem se na »radnu temperaturu«. Treba mi malo vremena da se dovoljno zagrijem. Što se više zagrijavam, to sam bolji. Najbolji sam na sceni u trećem satu koncerta (smijeh). Na svakom koncertu htio bih izvesti »sve svoje pjesme«, ali je to fizički nemoguće jer ih je »bezbroj«. 

Kostur koncerta

Sjetite li baš uvijek tekstova svih pjesama na koncertu?– Ne baš uvijek! Ponekad se jednostavno zablokiram, ali se onda snađem, okrenem mikrofon prema publici i pustim da te riječi kojih se trenutno ne mogu sjetiti publika umjesto mene otpjeva…

Planirate li za svaki koncert unaprijed što ćete na njemu otpjevati ili to zavisi od atmosfere i publike?– Uvijek imam »kostur« koncerta da bi bend i mix pult znali što slijedi. Bez set liste bila bi to čista improvizacija i to nijedan profesionalac ne smije sebi dozvoliti. 

Jako mladoliko izgledate. U čemu je tajna?– Prehrana, puno hodanja – prelijen sam da trčim – zdrav život, smiren obiteljski život, život bez puno stresa i nerviranja. Moram vam ispričati jednu anegdotu o mom izgledu, o tome što je o tome rekla jednom moja pokojna majka. Prije desetak godina bio sam na turneji po Australiji. Jeo sam samo ribu koju jako volim, varivo, povrće i lako kuhanu zdravu prirodnu hranu. Naravno uz malo dobrog stolnog vina. I tako petnaestak dana. Za to vrijeme cijeli organizam mi se revitalizirao. Riješio sam se i suvišnih kilograma šetnjama pored mora. Majka me po povratku u Sarajevo skoro nije prepoznala. Samo je rekla: »Sine ali si mi se lijepo pomladio. Mogao bi ti malo češće ići u Australiju!«. Ali šalu na stranu, presudna je genetika. I moji roditelji su u starosti jako mladoliko izgledali. To sam valjda od njih naslijedio…

U samo jedanaest mjeseci 2010. godine izgubili ste majku i oca. Kako ste se oporavili od toga?– Reći ću vam kratko: samo vrijeme liječi sve rane. Vrijeme, samo vrijeme. To sam moraš preboliti. Tu ti nitko ne može pomoći.

Oguglala na obožavateljice

Vaša publika su oduvijek bile pretežno djevojke i žene. Za vama i danas luduju mame, ali i kćerke. Što mislite zbog čega ste zanimljivi i današnjoj mladoj publici?– Pa čini mi se i zbog mojih ploča koje nalaze kod svojih roditelja. Prenose me izgleda u obiteljima od majke do kćerke, s koljena na koljeno (smijeh). Mislim ipak da je kvaliteta pjesama presudna sviđam li se nekome ili ne. Jedna tinejdžerka je rekla nedavno kad je čula moju pjesmu na radiju »Uh mama što dobro pjeva ovaj novi pjevač«. A čula je pjesmu »Gori vatra« koja je nastala još prije njezinog rođenja (smijeh).

Je li vam osim grudnjaka na pozornicu i doletilo i nešto teže?– Jest bogami jednom u Nikšiću jedan kamen. Balavurdija se međusobno gađala. Čak se i milicija skrivala. Ostao mi je mali ožiljak sve do danas. Izdržala moja bosanska glava. Puk’o kamen umjesto nje (smijeh).  Takvi slučajevi su dio tamne strane karijere. Eto događa se. A pjevačima doleti na pozornicu stvarno svašta: od rajčica do jaja. Imaju makar što za pojesti nakon koncerta (smijeh)

Je li vaša Sandra ljubomorna na obožavateljice?

– Nije. Navikla je da je to dio mog posla. Između dvije osobe koje se vole najvažnije je povjerenje. Sandra zna da su obožavateljice prirodna pojava na estradi i uopće se ne uznemiruje zbog njih. Mi smo se već dugo znali prije braka, još od 1989. kad smo se upoznali u Brelima, tako da je ona već i prije braka oguglala na obožavateljice. 

Mnoge su patile za vama. No, da li su i vas neke ostavljale ili odbijale, da li ste i vi nekad bili neupješni u ljubavi i patili zbog toga?– Ja sam se  trećom ozbiljnom vezom oženio. Jedna od tih ljubavi bila je djevojka baš iz vaše iz Rijeke s kojom sam hodao sedam godina, druga je bila djevojka iz Beograda s kojom sam hodao četiri godine, a treća je Sandra koju sam oženio pred dvanaest godina. Između tih dugih veza bilo je kratkih veza i vezica. Što se tiče razočarenja, naravno da sam ih imao kao i svatko drugi. Nema tu veze jesi li popularan ili nisi. U ljubavi to nije važno. Neke su mi se jako sviđale, bio sam zaljubljen u njih ali jednostavno nisam bio njihov tip muškarca bez obzira što sam tda bio ludo popularan. Takav je život. Nisam previše patio. U prosjeku kao i svi drugi. Patnja je uostalom dio ljubavi. Ne postoji osoba koja nikad nije doživjela razočaranje, ne postoji osoba koja nikad nije bila nesretno zaljubljena.

Ritual prije koncerta

Kako tumačite silnu popularnost i nakon gotovo četvrdeset godina karijere? Je li za to zaslužan vaš glas, izgled, šarm ili ipak samo i samo pjesme? 

– Pjesme su za svakog pjevača s dugom karijerom ipak najvažnije. Možeš ti biti lijep kao Brad Pitt ali ako nemaš dobre pjesme nećeš ostaviti nikakvog traga.  Osim pjesama tu je i način interpretacije koji se mora razlikovati od onog što je kliše, standard, te boja glasa i ponašanje na  sceni…

Oni koji vas dobro poznaju kažu da ste jednaki i na sceni i privatno: srdačan, šarmantan, neposredan, veseo, iskren. Jednostavno ste, kažu, takav bez glume, poze, nadmenosti... – Svak’ je takav kakav je. Ima i jako nadmenih pjevača s jednim hitom ali ja nikad ne bih mogao biti takav. Ljudi to prepoznaju i cijene. Ali nisam ni ja privatno baš totalno druželjubiv. Ne volim se družiti s ljudima koji samo pričaju o poslu, koji stalno kukaju, koji isijavaju negativnu energiju.

Prakticirate li neku vrstu karantene prije koncerta? Kako izgleda vaš dan kad imate neki veliki koncert? Imate li neki ritual pred sam koncert?– Imam ritual. Ne volim da mi itko ulazi u garderobu sat i pol vremena prije koncerta. To je vrijeme kad sam sam sa sobom, kad raspjevavam glasnice, kad hodam po garderobi, opuštam se i nastojim ne misliti o ničemu drugom na ovome svijetu nego samo o koncertu koji eto samo što nije počeo. Najviše mi smeta kad mi netko uđe u garderobu, prekida mi koncentraciju i počne s nekom pričom koja je mogla čekati i do nakon koncerta. A ujutro? Ujutro nakon svega se osjećam vrlo dobro, vrlo opušteno, sretno.

Biti na sceni tri sata je i izuzetan fizički napor…– Ma naporno je čovjeku i samo stajati ili čak sjediti puna tri sata, a kamoli pjevati, gestikulirati, plesati i kretati se po sceni tri sata! 

Okružen ženama

U vašoj obitelji su same žene: žena Sandra (50), kćeri Lara (8) i Una (13).  Imate li vi uopće prava glasa u svojoj vlastitoj kući?– Teoretski imam ali redovno sam u svemu nadglasan. Ponekad se udružim sa ženom da makar bude neriješen rezultat jer se kćerkice drže zajedno i redovno nas nadglasavaju kod odlučivanja o bilo čemu.

Vaša supruga se ljuti jer kćerkicama ne znate reci ne. Mislite li da ste ih previše razmazili? – Istina je. Ima Sandra pravo. Teško im mogu reći ne. Skoro nikako. Trebao bih  više držati ženinu stranu. Tko ima zadnju riječ u kući? Pa Sandra. Mislim da tako treba biti. Pogotovo jer mene često nema doma, putujem, održavam koncerte, snimam u studiju… 

Emocija u prvom planu

Kako to da nimalo ne zapadate u rutinu?– Nema teorije da zapadnem u rutinu jer je kod mene za vrijeme koncerta uvijek emocija u prvom planu.

Svojevremeno ste nakon uspješnog učešća na »Evroviziji« bili pred potpisom ugovora sa svjetskom diskografskom kućom »Warner Brothers«. Pred vama je bila moguća svjetska karijera, ali nakon što ste dva puta odbili da se preselite u Njemačku sve je stalo. Žalite li zbog toga?– Žalim. Trebao sam pokušati. Bio mi je to veliki izazov. Dobio sam ponudu da tamo ostanem i radim, ali sam se vratio jer sam previše vezan za ovo podneblje, za moju obitelj i moje prijatelje.

Taj život vani nije mi baš odgovarao. Bit ću vrlo otvoren i iskren: ja sam u to vrijeme za jugoslavenske prilike fantastično zarađivao, imao sam ogromnu popularnost i veliku karijeru ovdje tako da mi se ideja da primam plaću vani u tuđem svijetu daleko od svojih i neizvjesno čekam hoće li se malo po malo ostvariti neka međunarodna karijera tada nije nimalo dopadala. 

Biste li opet nastupili na »Euroviziji«?– Ne bih! Nekad je na »Euroviziji« bila bitna pjesma, samo pjesma. Danas je to televizijski cirkus. To je zabava za jednu noć. Nisu to pjesme koje će ostati. Nivo kvalitete pjesama je mnogo, mnogo slabiji nego nekad.  

Što vam još predstavlja izazov nakon puna četiri desetljeća vrlo uspješne karijere? Imate li neku glazbenu ili životnu neostvarenu želju?– Imam. Priznajem da mi je neostvarena želja da snimim makar jednu pjesmu za svjetsko tržište, da mi se makar jedan singl plasira na neku svjetsku top listu. Uostalom zar to nije san svakog pjevača?! Volio bih snimiti neki singl za strano tržište, na engleskom, njemačkom ili talijanskom jeziku, ubosti neki hit tipa »Gangam Style« ili neki duet s nekim stranim izvođačem. Želio bih da taj duet ostane, da ne da bude trenutni hitić. Pogotovo bih volio snimiti duet sa stranom pjevačicom, od Talijanki recimo s Laurom Pausini i Giannom Nannini, koje izuzetno cijenim, a od talijanskih muških izvođača s Erosom Ramazzottijem ili Zuccherom.