
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Ovo što radi Milanović – »ako je on 100 posto Hrvat, ja sam 101 posto«, natjecanje u arhaičnom domoljublju, pogrešno je i osuđeno na neuspjeh
Aleksandra Kolarić, predsjednica Hrvatske udruge za odnose s javnošću o čemu predaje na mnogim veleučilištima i fakultetima u Hrvatskoj, diplomirala je povijest, s naglaskom na političku povijest.
Karijeristička šutnja
Predavanje o odnosima s javnošću nedavno je održala u pulskoj Gradskoj knjižnici, a potom su u raspravi zaredala »politička« pitanja polaznika radionice na koja je spremno odgovarala. Prvo ih je zanimalo kako to da se nakon lošeg iskustva u Vladi vratila na političku scenu.
– Dok sam radila u velikoj tvrtki nije bilo korektno javno politički govoriti. Zadnje tri godine sam mali poduzetnik i sada posljedice mojeg javnog političkog djelovanja snosim samo ja. Govorim i djelujem javno, jer se želim baviti politikom. Ja živim na tržištu zadnjih 13 godina, ne treba mi politika da me hrani. Politika me izuzetno zanima i mislim da u tome mogu biti dobra jer imam dosta širok raspon znanja i vještina, nužnih za politiku, od znanja iz političke povijesti do menadžerskih i komunikacijskih vještina, naglašava Kolarić.
O izbacivanju iz SDP-a kaže da je sukob eskalirao nakon teksta koji je lani u rujnu objavila na Indexu o Lex Perković. Nešto smo potpisali, kaže, vezano uz kazneno-pravnu suradnju i zatim taj dogovor s EU-om jednostrano promijenili, a razlog do danas premijer nije nikome objasnio.
Tri scenarija za SDP
Iz toga je, kaže, naučila da nema te situacije koju ne možeš okrenuti u svoju korist: »Zahvaljujući tom izbacivanju zbog verbalnog delikta, dobila sam javnu političku i medijsku prepoznatljivost. Neki mi kažu – iskorištavaš poziciju žrtve. Ne, nisam nikad pristajala na poziciju žrtve u životu, uvijek sam bila borac. Prije će biti da nikad ne smiješ podcjenjivati protivnika. Meni je komunikacija struka, a Milanović se za mjesto najgoreg mogućeg komunikatora ‘natječe’ s Karamarkom. Dogodilo mu se da sam postala simbol onih koji su o neodgovarajućem načinu vođenja stranke i države progovorili u pravo vrijeme«.
Na predstojećim parlamentarnim izborima, prema istraživanjima javnog mnijenja, kaže da je veća mogućnost da SDP izgubi nego da dobije izbore. Ako HDZ dođe na vlast, naglašava, to je povratak agresije i isključivosti u javni prostor i retrogradna politika okrenuta prošlosti. Za SDP, pak, vidi sljedeće scenarije: ostanak Milanovića na čelu, dolazak novog lidera i/ili reformu stranke.
– Ako ostanu Milanović i njegova klika, to neminovno znači daljnje slabljenje stranke i nastavak pada povjerenja i vjerodostojnosti. Za pretpostaviti je da će se u takvoj situaciji formirati neka nova lijeva stranka, između lijevog centra i ljevice. Druga je mogućnost da na unutarstranačkim izborima pobijedi netko drugi, ali je ključan sadržaj te nove političke pobjede. Svi koji se spominju u medijima ili bi se mogli natjecati za lidera SDP-a govore o »preuzimanju stranke«, nitko o sadržaju. Previše je tu »ja«, a premalo SDP-a, ocjenjuje Kolarić.
HDZ-ova krađa u zaborav
Na pitanje kako to da su građani zaboravili na krađe HDZ-ovaca, kaže da je očito da se na tome više ne dobivaju izbori.
– Ljudi zaboravljaju, odvajaju činjenicu od aktera. »HDZ nas je pokrao« u svijesti građana postalo je »političari su nas pokrali«. Karamarko jest djelomično izmijenio strukturu vodećih ljudi stranke, promijenili su retoriku i teme nakon Sanadera, promijenili su stratešku orijentaciju, snažno udesno, ali HDZ nije prošao katarzu, bez obzira kakve bajke pričali javnosti. Svaka stranka ima svoj politički »istočni grijeh«. Grijeh HDZ-a je definitivno krađa, nakrali su se u svim oblicima i vremenima i nikada se nisu ni ispričali građanima za to. Drugi dio njihova grijeha je nacionalizam, povremeno u izuzetno ekstremnim oblicima, teškoj netoleranciji svega što je različito. Tu spada privatizacija domoljublja i optužbe o »lošim« Hrvatima.
SDP-ov »istočni grijeh« je percepcija dijela glasača da nismo dovoljno dobri Hrvati ili dovoljno dobri domoljubi. Zato je za SDP dugoročno strateški ključno otvoriti razgovor o sadržaju suvremenog koncepta domoljublja. Ovo što radi Milanović – »ako je on 100 posto Hrvat, ja sam 101 posto«, natjecanje u arhaičnom domoljublju, pogrešno je i osuđeno na neuspjeh. Sadržaj domoljublja mora postati suvremen, a za to je potreban politički napor, da u javnosti otvorimo raspravu o tome što je to danas domoljublje tj. kakvu to Hrvatsku danas želimo. Koncept »dobrog« Hrvata ili građanina Hrvatske treba postati marljiv i odgovoran pojedinac, onaj koji plaća svoj porez, reciklira svoje smeće, javno se zalaže za toleranciju, poštuje pravnu državu… To su suvremeni koncepti domoljublja – prihvaćanje vlastite odgovornosti za zajednicu, a ne samo etnička pripadnost. Koncept domoljublja ne smije biti zasnovan samo na naciji već na pripadnosti zajednici i želji da ta zajednica bude bolje mjesto za život.