Tu nema nikakve sumnje; za snimljeno u razgovoru s građaninom Požege, Orsat Miljenić bi trebao letjeti iz Vlade. Čak i da je ministar u zemlji koja nije hipersenzibilizirana problemom nezaposlenosti i stranačkog uhljebljivanja, ministar pravosuđa bi za priču o »signaliziranju«, davanju broja mobitela i rečenica poput »meni će biti najlakše ovu pravosudnu policiju« dobio crveni karton. Ovo što je Miljenić napravio i u čemu je uhvaćen nije ništa bolje (ni lošije) od čuvenog maila kojim je Mirela Holy htjela zaštititi »suprugu stranačkog kolege« od otkaza u HŽ-u. I zbog čega je izletjela od Vlade.

   Nikakva opravdanja tu ne »igraju«, ni priče o »špijunskoj snimci«, ni teze o tome da je Miljenić možda previše govorio, ali nije ništa loše doista napravio. Jest – čak i da nije imao namjeru zaposliti kćer gospodina s kojim je razgovarao, čak i da nije ništa slično doista nikad napravio u svojoj ministarskoj karijeri – ono što je izgovorio je sasvim dovoljno da javnosti poruči kako je političko dogovaranje posla legitimno i kako je to uigrana procedura. I zato bi trebao otići.

   To je, međutim, jasno samo u teoriji, na papiru. Praksa je nešto složenija.

SDP-u nema tko prigovoriti

Kako politika, naime, nije isključivo natjecanje u etici, iako bi se ista trebala podrazumijevati (još jedan teorijski pojam), Miljenić najvjerojatnije neće otići iz Vlade, zahvaljujući spletu okolnosti koje s njim nemaju veze, a idu mu u prilog (osim one da je dobar s premijerom, što mu sigurno ne odmaže). Naime, od etičkih zasada nekoliko mjeseci pred izbore mnogo su važnije, pogotovo političarima, posljedice. Konkretnije, utjecaj onog što se događa na broj glasača.

   Da, moguće je da će zbog Miljenića dio birača ljevice ipak dići ruke od SDP-a i glasati za neku od alternativa, ili ostati doma. No, kad se usporedi učinak amaterskog razgovora ministra pravosuđa s tatom nezaposlene stranačke aktivistice kao turn-off za birače, s onim što izvodi desnica, teško je vjerovati da će se ne-desni birači zbog ministrovog petljanja odlučiti na apstinenciju. Jer, SDP-u nisu glavni protivnici ni Josipović, ni ORaH, već desnica čiji lider vrlo razgovjetno najavljuje sveobuhvatno društvenu revoluciju kad dođe na vlast. Muljanje sa zapošljavanjem u usporedbi s najavljenom duhovnom lustracijom drugačije mislećih moglo bi se učiniti nedesnim biračima skoro kao nevina dječja spačka, radi koje malog strogo pogledaš i drugu sekundu zaboraviš na cijelu priču.

   Još konkretniji razlog za mogući (nezasluženi) Miljenićev spas je činjenica da SDP-u, jednostavno, od jačih konkurenata nema tko prigovoriti zbog stranačko zapošljavanja. Možda Mirela Holy? Ili Tomislav Karamarko, poznat po aferi »jednodnevnih špijuna«, koji vodi stranku čiji su članovi zapošljavani na nepostojećim poslovima (za masne novce). Dapače, svaki istup HDZ-a o političkom zapošljavanju u režiji SDP-a zapravo je beskrajno jednostavno pretvorljiv u plus za Milanovićevu stranku.

   Naposlijetku, Miljenićevu ministarsku glavu spasit će i kalendar, koji nam »signalizira« da smo u izbornoj godini, u kojoj nije najzgodnije nakon cijelog mandata bacati ministre vani. Da je svoj mobitel u svrhu sređivanja posla ministar pravosuđa davao bilo koje od ranijih Kukuriku godina, već bi bio bivši.

Orsat Miljenić, tko je taj?

Osim što je, dakle, kao uigranu praksu razotkrio »signaliziranje« za politički sponzorirana uhljebljenja, Miljenićev amaterski video uradak otkrio je i nešto što je ipak poprilično iznenađenje: politička scena u Hrvatskoj vrvi amaterima. Bavljenje politikom, naime, podrazumijeva i određene komunikacijske vještine, osjećaj za tajming kod povlačenja političkih poteza i »killing instinct« koji govori kad protivnika trebaš dokrajčiti. Slučaj Miljenić je, međutim, pokazao da takve vještine treba tražiti svijećom, i to s krajnje neizvjesnim ishodom.

   Prvo, koliko neoprezan moraš biti, pogotovo ako si član SDP-a, da javno, na cesti, daješ neprikrivena obećanja o tome da ćeš nekome srediti posao – nakon slučaja Sabo? Podsjetimo, bivši vukovarski gradonačelnik odletio je s funkcije, a mogao bi i iza rešetaka, jer ga je gradska zastupnica HDZ-a tajno snimala dok ju je nagovarao da podrži SDP. I pritom, kao u lošoj mafijaškoj komediji, spominjao poduzetnike spremne dati nekoliko desetaka tisuća kuna za mandat.

   Kad je Miljenićeva afera buknula, političari koji dolaze iz HDZ-a, i to najbitniji, pokazali su, međutim, da su još veći amateri od ministra pravosuđa.

   Naime, u utorak i srijedu su svi mediji objavili nemušta ministrova objašnjenja o snimljenom razgovoru, komentatori su zahtjevali »krv« i sve je podsjećalo na situaciju iz školskih priručnika; na aferu koja se danima ne može skinuti iz fokusa medijske pažnje i koja, stoga, zahtijeva dekapitaciju ministra (koga zanima detaljniji domaći primjer, neka se prijesti ili gugla »Žužul-Imostroj«). HDZ se čak nije trebao više javno izlagati, samo pustiti da javni pritisak odradi svoje.

   Ali, ne. Predsjednica države, koju je na izbore za tu funkciju lansirao HDZ, je doznala da će na sastanku Odbora za proslavu »Oluje« generali iz te operacije biti za mimohod, 4. kolovoza, pa je, kako ne bi ispalo da je (opet) promijenila stav, sazvala zagonetno izvanredno obraćanje javnosti.

   U hipu su svi zaboravili Orsata Miljenića, prvo išćekujući što će Grabar-Kitarović kazati, a onda se zabavljajući zezanjem na račun njene pretjerane teatralnosti i nedostatka sadržaja. Mimohod i Kolinda su u potpunosti prekrili medijski prostor.

   Samo dan poslije, kad se Hrvatska već navikla da je svađa oko mimohoda prošlo svršeno vrijeme, objavljen je »antikomunistički manifest« Tomislava Karamarka, u kojem ovaj ne govori ni o Miljeniću, ni o gospodarstvu, nego o komunistima, udžbenicima iz povijesti, Titu, Žarku Puhovskom, Golom otoku, nužnosti sveopće promjene društvene klime i obračunu s komunističkom indoktrinacijom i cijelom silom ideja s ruba realnosti, aktualnosti, pa i puke činjenične istinitosti.

   I zaboravi Hrvatska u hipu i mimohod i Kolindu, barem do poslijepodnevnih sati četvrtka dok ova nije najavila da ide u posjet Kumrovcu dan prije obilježavanja Dana mladosti, da bi samo dan poslije taj posjet otkazala.

   Orsat Miljenić? Tko bijaše taj?

Josipovićeva »ljevica, desnica, centralno«

Amaterizam političke klase vrlo jasno se, nadalje, personificirao i u liku i djelu Ive Josipovića. Čovjek koji je izgubio predsjedničke izbore, između ostalog, i zato što je zanemario svoje birače uporno se pokušavajući dopasti onima koji nikad za njega glasali ne bi, sad vrluda bespućima ideologije stvarajući svoju novu stranku. S kojom da želi obnoviti pravu ljevicu. Pa kao članove, podupiratelje i funkcionere navodi ljude koji su čisti liberali, poput Velimira Sriće, Mislava Žagara, Ante Nobila, ili Nikice Gabrića koji je do jučer vodio stranku kojoj je glavna kvaliteta trebala biti to što je lišena ideologije. I s njim će Josipović »spašavati« ljevicu?

   O, da, Josipović najavljuje da mu se u reanimaciji lijeve političke ideje pridružuju i bivši hadezeovci. Možda ovaj put i upali, tko zna, međutim ovo što radi Josipović doima se tako prokleto poznato…

   Uglavnom, amaterizam napada sa svih strana, a kampanja nije još ni počela, tek se nazire na obzoru. Evo i ugledni književnik/novinar Jurica Pavičić predlaže da se, kako bi se suzbilo političko uhljebljivanje, zabrani članstvo u političkim strankama, te da iste mogu imati samo simpatizere. Što bi sprečavalo da se političarima »signalizira« tko je simpatizer, nije razjasnio. Kao ni kako bi se to protiv svemoći stranačkih šefova izborili čistim većinskim izborima, koji udžbenički betoniraju ogromnu prevlast samo dviju najjačih stranaka.

   Dakle, do izbora je još sigurno koja stotina dana, a stvari već izlaze izvan okvira poznatih definicija bizarnosti.

   Vežite se, bit će to luda vožnja. I nema straha, za volanima sjede provjereni amateri.