PEKING/ZAGREB – Mlada i uspješna dizajnerica, arhitektica i glazbenica Miranda Vukasović jedna je od malobrojnih Hrvatica koja živi i radi u Kini, a u najmnogoljudniju zemlju svijeta došla je gotovo slučajno, namjeravajući ostati godinu dana.

Sada – nakon četiri godine u Pekingu, priprema svoju drugu izložbu i radi za uglednu međunarodnu arhitektonsku tvrtku.

Prvi susret s Kinom prije gotovo četiri godine bio je korak u sasvim drugačiji svijet.

»Joooj, bio je to kulturološki šok, htjela sam na prvi avion i doma, nisam nikad u životu vidjela toliku količinu ljudi i takve gužve. Trebalo mi je vremena da se naviknem na buku i guranje. Trebalo se na početku sporazumjeti a, vjerujte, nije bilo lako ni rukama ni crtežima«, kaže uz smijeh Miranda.

Miranda je svjetska putnica, rođena je u Zagrebu 1983. godine, diplomirala je dizajn u Milanu, bila na usavršavanju u Brazilu. Tamo se počela zanimati za urbanizam koji je magistrirala u Mexico Cityju.

U Italiji je radila s Renzom Pianom, jednim od najznačajnijih autora moderne arhitekture i dobitnikom Pritzkerove nagrade, a u Parizu s uglednim talijanskim arhitektom i dizajnerom Giannijem Ranaulom na unutarnjoj arhitekturi.

Potom odlazi u London gdje radi na urbanističkom projektu gradske četvrti Hackney, razvija ljubav za fotografije vezane za arhitekturu koje objavljuje u poznatim časopisima poput Blueprinta, te fotografira za slavnog arhitekta Normana Fostera.

U Peking je dospjela gotovo slučajno, dok je 2011. boravila u New Yorku.

»Tražila sam posao, iz šale se javila na nekoliko ponuda za Kinu, jer nikad nisam bila u Aziji. Nisam očekivala da će me itko zvati, ali u roku dva sata, nakon što sam obavila razgovor u pidžami preko Skypea, imala sam odličan ugovor. Rekla sam – OK, idem na godinu dana da malo vidim, što je postalo već skoro četiri godine«, kaže Miranda.

U Pekingu se kao medijski kustos bavi brendiranjem u uglednoj internacionalnoj arhitektonskoj kompaniji SPARK, a zadatak joj je ujedinjavanje stilskog izražaja svih tvrtkinih ureda – u Pekingu, Šangaju, Singapuru i Londonu. Također organizira kongrese, dodjelu nagrada, bavi se grafikom i prezentacijama.

Premda s impresivno međunarodnom karijerom, Miranda svojim najvećim dostignućem ipak smatra to što je zahvaljujući svom radu proputovala dosta svijeta, naučila jezike i upoznala druge kulture.

»Za nagradu sam dobila prekrasne prijatelje iz cijelog svijeta, koji su mi uvijek podrška i koje cijenim. To je predivan osjećaj – imati puno najboljih prijatelja!«, kaže svestrana umjetnica.

Ističe da sada u Kini ima i malo veću slobodu u radu, pa se nada da će to uroditi nekim dobrim inovativnim kreacijama.

»Voljela bih što više surađivati s ljudima kreativnih zanimanja i raditi na spajanju dva kreativna svijeta. Na taj način već živimo u globalnom svijetu gdje se puno ljudi bavi s puno stvari. Ne možeš opstati ako si jednostran, sve postaje fuzija, sve je multikulturalno«, ističe Vukasović, koja je na vlastitoj koži osjetila sasvim drugi svijet kada je došla u Kinu.

Priznaje da joj je u početku bilo nejasno kako netko razmišlja na način posve različit od zapadnjaka. »Mislila sam da postoji samo jedan način, ali shvatila sam da treba prihvatiti da nismo svi isti i da ne postoji samo jedan način razmišljanja. Nakon toga se čovjek puno bolje osjeća u Kini«, kaže.

Sviđa joj se što su Kinezi »malo luckasti«. Veseli su i znatiželjni, vole pomoći i pritom kreiraju vrlo pitoreskne situacije. Upravo takve situacije viđa na svom omiljenom mjestu u Pekingu – Jingshan parku iznad drevnog Zabranjenog grada.

»Fascinantan je, preporučujem svima koji dođu u Peking da ga posjete. Ljudi dolaze pjevati, svirati, vježbati thai chi. Nema predrasuda – hodaš po parku i svakih 100 metara imaš što vidjeti: opernu pjevačicu, malo dalje muški zbor koji pjeva komunističke pjesme, onda ‘dedek’ koji plese s radijom itd… Koriste ulicu, žive na ulici i druže se. Malo su otkačeni, a i stariji ljudi su u vrlo dobroj formi jer vježbaju, plešu, voze bicikl. I ‘simpa’ mi je kako nose ptice u krletkama u park i vješaju ih na drvo da se druže s drugim pticama«, puna je dojmova Miranda.

Dodaje kako im je najdraži oblik zabave odlazak u karaoke barove, a obožavaju snimati i »selfije«.

Samo se treba naviknuti na njihov način života i razmišljanja pa nestaju i sve predrasude. Tako je zavoljela i kinesku hranu koja je vrlo raznolika. Preporučuje onu iz provincije Yunnan s juga Kine u kojoj ima puno đumbira, limuna i gljiva, a od egzotičnih stvari korijen lotusovog cvijeta.

»Ima puno stvari koje nisam nikad probala«, priznaje uz smijeh – aluzija je to na zapadnjacima malo teže prihvatljiv običaj da se u Kini jede »sve što pliva, hoda i leti, a nije brod, čovjek i avion«.

Miranda kaže da nije nostalgičarka, a kad je pitamo što joj nedostaje iz Hrvatske, bez razmišljanja odgovara: »Bakini štrukli! Toga nema ni u jednom velegradu na svijetu«.

Kaže da su Kinezi u osobnim i prijateljskim vezama jako dragi i simpatični, te vrlo pažljivi, ali i sramežljivi. Na pitanje kakvi su u poslovnim odnosima, Miranda se uz smijeh hvata za glavu.

»Joooj meni. Recimo, što se tiče mog zanimanja imamo dosta problema oko ukusa i stila, treba vremena da im se objasni zašto je jedna solucija bolja od druge, imamo dosta diskusija. Nisu toliko fleksibilni«.

Zagrepčanka na privremenom radu u Pekingu primjećuje da Kinezi nemaju osjećaj za osobni prostor. »Svi se guraju ako su znatiželjni i približe ti se, nema tu baš neke intimne distance,« kaže Miranda koja se kroz pekinški prometni kaos probija na malom električnom mopedu.

Kina pruža velike mogućnosti za uspjeh, posebice u arhitekturi

Smatra da Kina mladim stručnim ljudima iz cijeloga svijeta pruža velike mogućnosti za napredak i uspjeh.

»To je odlično, ima puno prostora za kreativnost. Čitala sam nedavno knjigu o New Yorku 70-tih godina i činilo mi se kao da opisuje sadašnji Peking. Ima puno mladih ljudi između 26 i 29 godina koji otvaraju vlastiti biznis. Ima dosta umjetnika jer život još nije toliko skup. I ima puno više prostora za eksperimentiranje jer je doslovno sve ‘rad u nastajanju’«.

Kina ima razvijenu dizajnersku i arhitektonsku scenu jer sve je više kreativaca koji su putovali po svijetu i donose nove trendove. S druge strane, i kineska Vlada najavila je da želi uložiti više novaca u lokalne kineske arhitekte i umjetnike.

Zanimljivo je što je u Kini još uvijek sve dostupno. »Ako želiš upoznati svjetski poznatog umjetnika i aktivista Ai Weiweia – nije teško doći do njega. Svi znaju gdje mu je studio, može ga se posjetiti, on je tamo, radi, može se s njim popričati, sve još ima dimenziju otvorenog prostora… A sve je više umjetnika zainteresirano za Kinu, ako čitaš bilo koji internacionalni blog o arhitekturi, vidjet ćeš da je dosta članaka o Kini«, kaže Miranda.

Ona je također i glazbenica s vlastitim rock bendom. Zove se Soul Pollution i po pekinškim klubovima za malu, ali vjernu skupinu obožavatelja svira njezine pjesme te obrade rock, soul i blues klasika.

Dosad je imala dvije izložbe u Zagrebu, dvije u Londonu, jednu u Brazilu i jednu u Pekingu, gdje upravo sprema i drugu.

»Sve je više malih galerija koje drže stranci. I ja sam na poslu dobila dosta slobode da se sama iskažem. Ako želiš raditi i uspjeti – tu dobiješ priliku«, poručuje Miranda Vukasović.

(autor: Neven Leskovar)