Demokracija u SDP-u i HDZ-u: Karamarko kao Tito, Milanović kao Bakarić

Foto D. LOVROVIĆ

Karamarko se unutar svoje stranke ponaša i vlada kao tradicionalni partijski organizacijski sekretar. Bavi se organizacijom, a ne ideologijom. Milanović smatra da je najpametniji, ali istovremeno želi biti i najmoćniji, vođa i učitelj u jednoj osobi

Do parlamentarnih je izbora još relativno kratko razdoblje. Oni se mogu održati čak i prije ljeta, mada je to samo teoretski moguće, najvjerojatnije će biti ujesen, a krajnji je rok za njihovo održavanje veljača sljedeće godine. Dva suprostavljena politička bloka predvode SDP i HDZ, stranke koje imaju vodeću ulogu u domaćoj politici sve tamo od kraja devedesetih.

  Ove dvije stranke imaju puno međusobnih razlika, ali čini se i puno sličnosti koje svoje izvorište imaju još tamo od kraja osamdesetih i početka devedesetih kada se stvarala moderna politička scena u Hrvatskoj.

  Profesor Žarko Puhovski kaže da HDZ u ovom trenutku ima puno bolju organizaciju dok je kod SDP-a ipak nešto veća razina unutarstranačke demokracije, iako ni ova stranka s tim baš ne pretjeruje.

  – HDZ danas ima puno jednostavniju ideologiju koja se onda puno lakše prenosi ljudima različite razine obrazovanosti. S druge strane SDP je puno sofisticiranija stranka, ali nema nikakvu ideologiju. I treća je razlika u tome da je HDZ dok je bio na vlasti puno lakše izlazio na kraj sa svojim koalicijskim partnerima nego je to uspijevalo SDP-u, smatra Puhovski.  

 »Zna se, HDZ«

Dodao je da je HDZ imao početkom devedesetih najuspješniju političku dosjetku koja se mogla čuti, a to je »Zna se, HDZ«.

  – Bio je to genijalni slogan. Nitko ništa nije znao, a svi su znali sve. Razlika je između dvije stranke i u tome što je HDZ imao, a vjerojatno i danas ima, više članova bivšeg SKH nego što ih ima u SDP-u. Ovi koji su iz SKH prešli u HDZ naravno nisu nikakvi uvjereni komunisti. Oni su ionako u SKH bilo samo zbog moći i osobne koristi i početkom devedesetih samo su promijenili stranački dres kako bi ponovno bili u stranci koja je vezana uz moć. S druge strane u SDP je tijekom ovih 25 godina ušlo puno mladih ljudi koji nisu ni mogli biti članovi SKH, kaže Puhovski. Dodaje da se to nasljeđe nekada jedine stranke po nekim primjerima može vidjeti u obje stranke.

SDP izgubio je prve parlamentarne izbore u Hrvatskoj. Tada se ova stranka zvala SKH stranka demokratskih promjena. Nakon tog poraza članstvo se podijelilo na četiri dijela. Onaj najveći se pasivizirao i prestao se baviti politikom, drugi se preko noći prebacio u HDZ, treći je prešao na srpsku stranu u takozvanu Republiku srpsku Krajinu, a ostaci ostataka ostali su uz Ivicu Račana. Na izborima 1992. godine stranka je jedva preskočila prag od četiri posto. Međutim, simbolični je uspon započeo na predsjedničkim izborima 1997. godine kada je tadašnji kandidat SDP-a Zdravko Tomac bio drugi ispred Vlade Gotovca dovevši tako SDP po prvi puta ispred dotad najjače stranke oporbe, HSLS-a. Usljedio je uspon koji je kulminirao uvjerljivom pobjedom na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. godine. S druge strane nekadašnji članovi SKH koji su prešli u HDZ nisu zbog svoje partijske prošlosti imali bilo kakvih problema u toj stranci. Prva tri premijera iz redova HDZ-a – Stipe Mesić, Franjo Gregurić i Josip Manolić nekadašnji su članovi SKH.

  – Na primjer Tomislav Karamarko danas se unutar svoje stranke ponaša i vlada kao tradicionalni partijski orgsek, odnosno organizacijski sekretar. Bavi se organizacijom, a ne ideologijom. Kao Tito u SKJ. Jer Tito bi znao otvoriti neki plenum CK s riječima – drugarice i drugovi, pripremamo nove mjere koje će značajno poboljšati život naše radničke klase, a više će vam o tome reći drugovi Bakarić i Kardelj. To je bilo to, podjela rada. A HDZ nema ideologa, nema ni svog Suslova ni Kardelja ni Trockog, smatra Puhovski.

 Tko spominje demokraciju?

Dodao je da s druge strane ni SDP nema nikakve ideologije jer na čelu stranke ima čovjeka koji želi oponašati Bakarića.

  – On želi biti najpametniji i najsposobniji. U totalitarnim sutavima je to možda i moguće postići, ali u demokratskim nije. On smatra da je najpametniji, ali istovremeno želi biti i najmoćniji. Želi biti vođa i učitelj u jednoj osobi, smatra Puhovski. On smatra da i SDP i HDZ vuku popudbinu od nekadašnjeg SKH u još jednom slučaju.

  – Recimo demokracija u HDZ-u nikada nije postojala. Jedino je Jadranka Kosor 2012. ušla u unutarstranačke izbore s obećanjem jačanja demokracije unutar HDZ-a. I ona je te izbore izgubila. Osim nje demokraciju nitko nije ni spominjao. Što se tiče SDP-a oni jesu napravili iskorak u smislu da predsjednika i kandidata stranke za predsjednika Republike biraju svi članovi stranke. Ali s druge strane predsjednik stranke kontrolira vodstvo stranke i oni ga bespogovorno slučaju. A to baš i nije neka demokratska praksa, smatra Puhovski. Dodao je da je zanimljiva činjenica da je u zadnjih 20 godina SKH, što se tiče unutarstranačke demokracije, bila na višoj razini nego današnji SDP i HDZ.

  – A to je bilo zbog toga jer je SKH bio jedina stranka. U samom društvu nije bilo nikakvog pluralizma. On se počeo dopuštati jedino unutar vladajuće stranke, kaže Puhovski.   Politolog Pavle Kalinić kaže da problemi s razinom unutarstranačke demokracije kakva danas postoji u HDZ-u i SDP-u imaju svoje izvorište u činjenice da su obje stranke na neki način povezane s nekadašnjim SKH i načinom vođenja stranke demokratskim centralizmom gdje je samo jedan vođa, a ostali su sljedbenici.

 Bez programa

– Na primjer pogledajte samo prve parlamentarne izbore koji su održani u travnju 1990. Sve tri grupacije koje su na njih izašle na neki način su frakcije nekadašnjeg SKH KPH. Na primjer HDZ s Tuđmanom i Manolićem proizlazi iz SKH pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Koalicija narodnog sporazuma koju su predvodili Savka Dapčević Kučar i Miko Tripalo bili su izdanak SKH kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih. I na kraju je tu bio Ivica Račan koji simbolizira SKH iz osamdesetih godina, smatra Kalinić.

  Po njegovom mišljenju između HDZ-a i SDP-a postoji još jedna sličnost.

  – HDZ ima tu priču da se bavi nacionalnim pitanjem, a SDP da je protiv rigidnog nacionalizma. Međutim, to su sekundarne stvari. Obje se stranke u važnim stvarima ponašaju identično. A to je da nemaju nikakav program. Sve se svodi na to da se dižu beskonačni krediti i da se troši i pljačka sve ono što je stvoreno prije 1990. godine. Grade se autoceste bez plana, dižu ogromni kratkoročni krediti koje onda nema tko vraćati. Sve te njihove ideološke rasprave su nekakav mišmaš ideja, a s druge je strane Hrvatska koju oni vode, zemlja koja nema ni proizvodnje, ni tehnologije, ni vojske ni obavještajnih službi, smatra Kalinić.