Teršelič: Od devedesetih nema mjesta za Hrvate antifašiste i Hrvate partizane

Dok je primjerice samo na području Berlina i Brandenburga 15 muzeja i institucija sjećanja na nacionalsocijalističku diktaturu u razdoblju od 1933. – 1945, u Hrvatskoj je to posve neadekvatno učinjeno, a ljudi ubijani baš i samo zato što su bili Srbi, Židovi, Romi, ljevičari...

U povodu skandalozne izjave eurozastupnice Ruže Tomašić, voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta Vesna Teršelič za naš list komentira za naš list eskalaciju govora mržnje u hrvatskom javnom životu. 

 Osim pisma Europskome parlamentu predsjednika saborskog Odbora za vanjsku politiku Milorada Pupovca, Documenta i Građanski odbor za ljudska prava jedini su izjavu Ruže Tomašić o »čišćenju« Srba iz Hrvatske nazvali najvećom opasnošću za ovu zemlju. Nije li opasno i to što su samo te dvije organizacije upotrijebile tu primjerenu kvalifikaciju?

  – Koliko znam, druge inicijative pripremaju kaznenu prijavu, što znači da bi moglo biti još reakcija. Stvarno jest riječ o velikoj opasnosti, jer govor mržnje narušava već ionako krhko povjerenje. Svo vrijeme od priključenja Europskoj uniji, 1. srpnja 2013., nazadujemo u prihvaćanju drugoga. Isključivost šire mnogi važni političari, i to je itekako ostavilo traga. Nakon razbijanja i uklanjanja ćiriličnih ploča u Vukovaru, te prikupljanja potpisa za referendum o ograničavanju prava nacionalnih manjina zagarantiranih zakonom došao je do toga da je Ustavni sud vratio loptu u Vukovar, premda je problem iz tog grada upućen institucijama na nacionalnoj razini kako bi ga one rješavale. To je loptanje vrlo nezdravo, a vrlo se često događa.

U previše situacija vrlo su važna pitanja prepuštena lokalnoj razini, a ona se s njima teško nosi, baš zato što je Hrvatska opterećena nasljeđem prošlosti, kako iz Drugog svjetskog rata, tako i iz vremena jugoslavenskog socijalizma i tadašnjeg političkog nasilja, pa i iz Domovinskog rata. Tu je potrebna proaktivna politika i konkretne akcije vladinih institucija, a mi smo se, recimo, prije dva tjedna, kad je premijer Milanović održao dobar govor u Jasenovcu, pitali je li on premijer ili aktivist za ljudska prava. 

 Premijer mora voditi

Možete li objasniti tu dilemu? 

  – Govor premijera Milanovića u Jasenovcu stvarno je mogao održati i netko od aktivista za ljudska prava, ali uloga premijera nije da samo govori, nego da u vladi koordinira sve što je potrebno kako bi se stalo na kraj govoru mržnje, demonizaciji antifašizma i zaboravu žrtava genocida nad Srbima i Romima, Holokausta nad Židovima, i prešućivanju likvidacija Hrvata partizana i antifašista drugih nacionalnosti.

Premijer je taj koji u dnevnoj komunikaciji s Ministarstvom obrazovanja, znanosti i sporta trebao poticati kreiranje programe za škole, davati preporuke za terensku nastavu i u proračunu predvidjeti neophodna sredstva za njih, on je taj koji je u dnevnoj komunikaciji s Ministarstvom kulture, koje odlučuje hoće li Spomen područje Jasenovac ostati jedina ustanova u Hrvatskoj koja štiti sjećanje na žrtve i antifašističko nasljeđe, ili će se pak, u najmanju ruku, u županijskim centrima organizirati spomen sobe i zbirke, te obnoviti barem neki od tri tisuće srušenih i oštećenih antifašističkh spomenika.

Pamćenje zločina i heroizam važno je lokalizirati jer su tragovi svuda oko nas. Obilasci i satovi povijesti nisu važni samo zbog sjećanja na žrtve, nego i zato što nove generacije imaju pravo učiti povijest utemeljenu na činjenicama. One, također, trebaju zauzeti stav prema nasilju, i onome iz Drugog svjetskog rata, i iz socijalizma i iz Domovinskog rata, ali i danas. Ako kao društvo ne nađemo način kako se odgovorno postaviti prema počinjenim zločinima, i ako ne gradimo odnose utemeljene na poštovanju dostojanstva čovjeka, solidarnosti i ljudskih prava, nećemo ni izaći iz krize, ni osloboditi kreativne društvene snage, niti stvoriti društvo mira, sigurnosti i blagostanja. 

 Predsjednica Republike najavila je odlazak na Bleiburg. To može zvučati zloslutno, ali i ne mora: ona i ondje može reći što se uistinu dogodilo, i događaje smjestiti u historijski točan kontekst, zar ne?   – Tako je. Važno je govoriti na mjestima stradanja, pa i na mjestu s kojeg je Križni put krenuo. Predsjednica bi, naravno, na Bleiburgu mogla govoriti o različitim mjestima stradanja, i opisati ih u točnom kontestu. Oni koji su bili na Križnom putu djelomice su pripadali egzekutorima, stražarima u Jasenovcu i onima koji su vodili ustaške postrojbe. Ali, s njima su bili i članovi obitelji, ljudi koji su pobjegli u strahu, nisu bili krivi za počinjene zločine. Neki od njih su ubijeni. Vrlo je važno utvrditi činjenice o svim zločinima, kako bi se skinuo bar dio tereta koje hrvatsko društvo nosi. Po mom mišljenju, predsjednica ima odgovornost odlaziti na mjesta stradanja i slati jasne poruke, u kojima će jasno govoriti tko je stradao, zašto, i tko je počinitelj tih zločina. 

 Netko manje optimističan rekao bi da takvih snaga u hrvatskom društvu trenutno nema.  – Građani predlažu i povezuju se, ali to, naravno, nije dovoljno. Svjedočimo nizu vlada koje se time ne bave, koje eventualno obilježavaju važne datume, kakav je proboj iz ustaškog logora Jasenovac ili Dan antifašističke borbe, ili odu na mjesto sjećanja na Križni put. Usprkos tome, i usprkos sada već dokumentiranim i istraženim zločinima i broju žrtava, u Hrvatskoj se uvijek iznova dopušta revizionizam.

Glas koncila primjerice objavljuje feljton o navodnim sumnjama oko broja žrtava logora Jasenovac, prekršajni sud u Kutini prvostupanjski oslobađa predsjednika HČSP-a koji je prijetio ravntaleljici JUSP Jasenovac, što je uvredljivo za obitelji žrtava, ali i  za sve u Hrvatskoj koji poštuju patnju drugog i ljudska prava. Institucije na to moraju reagirati a političari se trebaju javno oglasiti i to izvan konteksta komemoracija. Kazneni zakon omogućuje reagiranje na revizionizam, ali se to iznimno rijetko koristi. 

 Znamo li za Dotrščinu

Najavljena je izgradnja spomenika žrtvama Holokausta. Hoćemo li svjedočiti vrhuncu cinizma, u kojemu bi taj spomenik na neki način prešutio, pa onda i minimizirao, žrtve genocida nad Srbima i Romima u Jasenovcu?

Najava gradnje spomenika žrtvama Holokausta otvorila je i pitanje mjesta na kojemu postavljati memorijale te vrste u glavnom gradu. Kakva je vaša ideja?    – Živim u Zagrebu. Na Trgu žrtava fašizma je zgrada u vlasništvu HAZU, a već godinama stoji prazna, nema novca da se primjereno obnovi. Tu su za Drugog svjetskog rata bili Ustaška nadzorna služba i sjedište Gestapoa, tu su ljudi zatvarani i mučeni. Poslije rata u toj je zgradi bio studentski dom Moša Pijade, studenska poliklinika i Studentski list. Mislim da se na tom mjestu može povezati sjećanje na mučene i ubijene, uz dokumentiranje građanske inicijative kojom smo devedesetih tražili povrat imena Trga žrtava fašizma. Bar bi se dio zgrade koja se sad ne koristi mogao urediti za obrazovne programe. To je pravo mjesto i za muzej. U depoima Hrvatskog povijesnog muzeja je niz predmeta vezanih uz žrtve i počinitelje zločina koji sad nisu izloženi iz zbirke nekadašnjeg Muzeja revolucije, što je dobar temelj. Savez antifašističkih boraca i antifašista ima i dobru zbirku dokumenata. Mislim da bi se u zajedničkom naporu fakulteta društvenih znanosti, muzeja, organizacija za ljudska prava, Antifašističke lige i vlade moglo osmisliti program obrazovnog tipa, što bi bilo važno za sve, a, na kraju krajeva, i za turiste, posjetitelje Zagreba.

  – Problematična je tendencija, kojoj svjedočimo godinama, da nakon sustavne demonizacije antifašizma u devedesetima i šutnje o počinjenim zločinima, postupno u javni prostor jest pušteno sjećanje na Holokaust nad Židovima, ali se vrlo rijetko govori o zločinima nad Srbima, Romima i ilegalcima i partizanima, ili samo dobrim ljudima koji su naprosto pomagali susjedima, pa zbog toga odvedeni i likvidirani na Dotrščini i drugim stratištima. Koliko ljudi danas zna da je Dotrščina mjesto stradanja tisuća Zagrepčana?

Gimnazijalci ga sustavno ne posjećuju. Čine to tek na inicijativu građanskih inicijativa, Srpskog narodnog vijeća, Židovske općine, Saveza antifašističkih boraca… Škole same to ne rade, premda tamošnji Spomen park vrijedi vidjeti i zbog skulptura Vojina Bakića, Branka Ružića, Stevana Luketića i Koste Angelija Radovanija a ovih se dana moglo sudjelovati i na festivalu poezije otpora.

Jako je mnogo toga što bi trebalo činiti. Neću, naravno, reći da ne treba postaviti spomenik žrtvama Holokausta, jer tko bi mogao biti protiv toga? Ali, ako to posluži kao još jedan simbolički korak umjesto svih konkretnih programa za obrazovanje ljudi svih generacija – tada to nije dobar korak. Jer, nas opterećuju izljevi govora mržnje, koji redovno prate nogometne utakmice, izražavaju se brojnim grafitima vrijeđajući sve prolaznike, a ponekad se čuju i u političko-medijskom prostoru. 

 Ni blizu stavova u Njemačkoj

Vjerojatno ćemo se složiti da tek memorijalno-edukativni napor ni izdaleka nije dovoljan da se suzbije ovaj val revizionizma i poruka mržnje, kojega je izjava Ruže Tomašić samo jedan od simptoma. Potiče li opozicija taj val, i da li ga se pozicija boji? Zašto političari ne reagiraju?

  – Sasvim je sigurno da ni pozicija ni opozicija ne čine što bi trebali, a većina javnih poruka političara nije ni blizu stavovima koje primjerice zauzimaju premijerka i predsjednik Njemačke. Hrvatska mora biti svjesna da baštini i nasljeđe narodnooslobodilačke borbe, ali i nasljeđe ustašluka i NDH, i da se u političkim istupima mora uvijek i jasno isticati odgovornost institucija Hrvatske za pamćenje i žrtava i zločina te ulagati u stvaranje novih obrazovno-dokumentacijskih inicijativa i ustanova na lokalnoj, županijskoj i nacionalnoj razini.

Dok je primjerice samo na području Berlina i Brandenburga 15 muzeja i institucija sjećanja na nacionalsocijalističku diktaturu u razdoblju od 1933. – 1945, u Hrvatskoj je to posve neadekvatno učinjeno. U tom ću kontekstu spomenuti nedavni odlazak predsjednice u Jasenovac, i sadržaj poruke koju je uputila, u kojoj nije imenovala ni žrtve ni počinitelje zločina. To je krivi put.

U Hrvatskoj je vrlo važno govoriti što se dogodilo, jer se iz toga razabire da su ljudi ubijani baš i samo zato što su bili Srbi, Židovi, Romi, i zato što su ih percipirali kao ljevičare i komuniste, što neki jesu, a neki nisu bili. Zaboravlja se da je među njima bilo jako mnogo Hrvata. To se često zaboravlja, jer se od devedesetih crta slika u kojoj nema mjesta za Hrvate antifašiste, Hrvate partizane, i za razumijevanje da je u najvećim bitkama narodnooslobodilačke borbe građena suradnja među Hrvatima i Srbima. Također, prešućuje se da su se Židovi u Hrvatskoj koji su preživjeli rat, u najvećem broju pridružili partizanima, jer su se samo njima i mogli pridružiti.

Također je potrebno ne zaboraviti da su, nažalost, Židovi uhićeni, sprovedeni u logore i ubijani na mjestima poput ustaškog logora smrti Jadovno još i prije nego što je na vrhu nacističke Njemačke donesena odluka o »konačnom rješenju« židovskog pitanja. Tako je na sastanku na jezeru Wannsee kod Berlina, u zimi 1942., na kojemu je takva odluka donesena, Hrvatska navedena kao zemlja koja treba poslužiti kao primjer: ustaše su tako brzo ubijali da neke Židove jest spasio ustanak i narodnooslobodilačka borba, ali je za neke već bilo kasno, jer su već bili ubijeni u Jadovnom i drugim stratištima.