Povijesne nas obljetnice dodatno dijele prema ideološkom opredjeljenju

Bez Srba nema pomirenja: Nemoguće zajedništvo dok se revidira povijest

Zdenko Duka

Ni SDP se nije borio za Srbe, za krajiške nimalo, a za gradske Srbe tek tu i tamo, koliko je to već trebalo da bi se demokratičnijim stavovima - razlikovao od HDZ-a. SDP se zapravo politički prao od navodnog srpskog i jugoslavenskog pedigrea



U ovo vrijeme pri kraju travnja i u svibnju i povijesne nas obljetnice još dodatno dijele prema ideološkom opredjeljenju. Pogotovo u ovoj izbornoj godini i pogotovo poslije primanja Hrvatske u EU, nakon kojeg smo u stalnom procesu desničarske revizije povijesti Drugog svjetskog rata i novih pokušaja afirmacije zločinačke Nezavisne Države Hrvatske.


   Prošlog je tjedna bila 70. obljetnica proboja logoraša iz Jasenovca, 4. svibnja je 35. obljetnica Titove smrti, 9. svibnja slavi se 70 godina od antifašističke pobjede, a onda će 16. svibnja biti obilježavanje 70 godina Bleiburga. Sve okrugle obljetnice.


   Jasno je da odlazak predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović u Jasenovac u potpunoj samoći i njena poruka u knjizi »kao predsjednica RH i kao čovjek bezpridržajno osuđujem zločine mučenja i ubijanja koja su se ovdje događala« relativizira ono što se događalo jer ne proziva one koji su zločine naređivali i činili, tj. ustaše i NDH. Morala se ipak očitovati o toj obljetnici ali nije izravno osudila one koji su u Jasenovcu klali i na druge načine ubijali Srbe, Židove, Rome, Hrvate i sve druge koji su im se suprotstavljali.




   Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko bio je nešto jasniji od predsjednice, ali je i on relativizirao zločine jer ih je odmah stavio u isti rang s političkim, komunističkim zločinima. On je na Facebook profilu napisao da još jednom snažno osuđuje holokaust i izražava duboki pijetet svim žrtvama nacističkog režima, uključujući i one pale u vrijeme NDH.


»Isto tako osuđujem sve progone i likvidacije na nacionalnoj, vjerskoj i političkoj osnovi koje su u 20. stoljeću provodili totalitarni režimi – nacistički, fašistički i komunistički«, napisao je Karamarko. Ali, najavio je da će doći u Jasenovac u siječnju, kad je Dan sjećanja na žrtve holokausta.


Prema tumačenju povjesničara Tvrtka Jakovine, to znači da Karamarko želi Jasenovac vezati samo uz stradanja Židova, a ne i uz ubijanja i stradanja Srba kojih je ubijeno najviše.


   Svojedobno je kolega Danko Plevnik napisao da je Hrvatska učinila samo etničku lustraciju i to kao pomirenje svih Hrvata, a lustraciju svih Srba.


   Druge lustracije nije bilo a u vezi etničke lustracije, naravno da Plevnik nije pretjerao. U devedesetima je Franjo Tuđman zagovarao i proglasio politiku pomirenja Hrvata, što mu je ujedno bio opći poziv na obranu Hrvatske. S druge strane to je pomirenje u stvari bilo i logična posljedica ratne agresije iz Srbije. Tako su se u toj ratnoj situaciji za kratko bili »pomirili« »ustaše« i »partizani«.    Ali, Tuđman nikad nije išao na pomirenje Hrvata i Srba u Hrvatskoj. On nije uopće nikad imao taj plan. Smatrao je da se krajiški Srbi ne mogu pomiriti s hrvatskom državom, osim primjenom gole sile, što je i bila Oluja 1995. godine. Pomirenje svih Hrvata upravo je značilo odstranjenje Srba, to je ta jednostavna nacionalistička pa i šovinistička logika i malo tko može osporiti da se upravo prema takvoj logici postupalo.   

»Kriva« nacionalnost


No, pustimo Tuđmana. Nije niti Račanov SDP uložio bilo kakav ljudski i politički napor da pokuša razgovarati s krajiškim Srbima i da ih pokuša uvjeriti da su oni naši, hrvatski državljani i da moraju imati i da će imati i dalje ista prava kao i Hrvati te da ih tako pokuša pokolebati i izvući iz Miloševićevog ratničko-huškačkog utjecaja.


   SDP se nije borio za Srbe, za krajiške nimalo, a za gradske Srbe tek tu i tamo, koliko je to već trebalo da bi se SDP mekšim i demokratičnijim stavovima – razlikovao od HDZ-a. SDP se zapravo politički prao od navodnog srpskog i jugoslavenskog pedigrea.


   Iako – jako bi teško tada Srbe bilo uvjeriti u to da im se ništa neće dogoditi, da će biti ravnopravni s Hrvatima, kada je hadezeovska Hrvatska počela primijenjivati standardne pritiske ne bi li oni otišli – otpuštala ih je s posla zbog »krive« nacionalnosti, podgrijavala je opću nacionalističku atmosferu u kojoj su Srbi stigmatizirani kao oni koji su tobože u ranijim desetljećima vladali Hrvatskom. Onda je i osveta za to razdoblje bila samo jedan korak dalje. Bez obzira na Miloševićev fašistoidni zločinački stroj nije ni danas posve promašeno pitanje – je li se rat u Hrvatskoj ipak mogao izbjeći?


   Pomirenje po krvi, po naciji, uvijek i barem na neki način, isključuje iz zajedništva one koji su druge nacije a onda ih i ugrožava. Predsjednik Tuđman je prije početka agresije i rata – a po analogiji sa Svetozarom Pribičevićem – pokušao sam naći predstavnika hrvatskih Srba u Milanu Đukiću i njegovoj Srpskoj narodnoj stranci. No, taj je pokušaj propao jer Đukića nisu podržali ni krajiški ni gradski Srbi.    Kad se priziva novo »zajedništvo« u Hrvatskoj, na čemu je, čini se, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović dobila izbore, onda je to modificirano pomirenje svih Hrvata iz devedesetih. Da bi i preostale Srbe u Hrvatskoj uspjela podvesti pod to staro tuđmanovsko zajedništvo, odnosno ‘zajedničarstvo’ kako su odmah bili primijetili pojedini komentatori, pokušala je Srbe proglasiti Hrvatima. »Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne ispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina«, kazala je predsjednica, odmah nakon što je izabrana, u intervjuu bosanskohercegovačkoj televiziji BHT1.   

Slijepa mržnja


Da Srbi zapravo budu Hrvati htjeli bi i u Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara iako im to nije prva opcija. Prva opcija, barem za neke od njih, bilo bi istjerivanje. Barem prema izjavama predsjednika Stožera Tomislava Josića koji žali što i istočna Slavonija s Vukovarom nije doživjela Oluju nego pak mirnu reintegraciju 1997. godine, najbolje bi bilo da Srba u Vukovaru i istočnoj Slavoniji uopće nema. Mjesecima su se razbijale ploče s ćiriličnim pismom na službenim institucijama, stalno se tvrdi da Srba u Vukovaru nema 33 posto te da već i zbog toga nemaju pravo na ćirilićno pismo.


   Zajedničarstvo, dakle shvaćanje hrvatstva očima Hrvatske demokratske zajednice znači ono što je Karamarko prije godinu dana opisao kao poštovanje Domovinskog rata, branitelja, dr. Tuđmana i Gojka Šuška a ostala bi mišljenja u javnosti bila zabranjena. Možda bi se zbog takvih, drukčijih mišljenja išlo i u zatvor, što je kao prijedlog za razmatranje bio iznio predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić.   


Još neriješena trakavica u vezi toga hoće li se program obljetnice Oluje održavati isključivo u Kninu ili ipak i u Zagrebu i te kako zadire u hrvatsko-srpske odnose. Kad se inzistira samo na Kninu, onda se Oluja shvaća ne samo kao ratna pobjeda i oslobođenje zemlje nego i istjerivanje oko 250.000 Srba. Nema žala zbog egzodusa, dapače. Zato Srbi dolaze u Vukovar, ali ne žele doći u Knin.



Te nevjerojatne, opasne budalaštine još su i finije varijante onog što plete crno, paraobavještajno podzemlje koje internetskim potjernicama već tjera izvan zemlje najprije još one preostale Srbe a onda i sve one druge čije su svjetonazorske lepeze šire od životnog creda sabranog u jednostavnosti pokliča »Bog i Hrvati« i »Za dom – spremni«.


   Ono što se sada plete i priprema – a što vrlo vjerojatno ipak ne može i neće uspjeti niti u jednoj formi – to nije fašizam, ali su to nedemokratske, totalitarne i opasne fašistoidne tendencije koje se u nekim vrlo nepovoljnim okolnostima mogu i prometnuti u fašizam. Toliko je slijepe mržnje koja se očito rađa iz višedesetljetnih frustracija ovog društva koje nikako da trasira put za ekonomski napredak.


   Zoran Milanović je prošle nedjelje u Jasenovcu bio izravan i kazao je o NDH, o Jasenovcu i o autentičnosti hrvatske vojske u Drugom svjetskom ratu napokon ono što bi svaki hrvatski premijer i svaki hrvatski predsjednik trebao reći. To da su temelji hrvatske državnosti u razdoblju Drugog svjetskog rata bazirani na temeljima odluka ZAVNOH-a a nasuprot proglašenju NDH 1941. te da je bila samo jedna hrvatska vojska – to su bili hrvatski partizani i partizani Hrvatske.


   Jer, želimo tome dodati – druga tumačenja su revizija povijesti i rehabilitacija fašista.


   Konsenzus svih oko glavnih političkih pitanja, ne samo političkih stranka nego i sindikata i poslodavaca, bio bi dobrodošao kako bi Hrvatska u jednom razdoblju mogla bez unutarnjih opstrukcija provoditi dogovorenu politiku. Ali, ne može se očekivati od hrvatskih Srba a i više od polovine Hrvata da podržavaju i njeguju Šuškovu »doktrinu«.