Zašto građani Hrvatske žele pobjeći od povijesnih istina: Primorje i Istra ne srame se antifašizma

Foto Reuters

Tragično je to da se mi još uvijek vrtimo u krug, pa rasplićemo ono što se na ovim prostorima događalo prije 70 godina. Imbecilna je zabluda svih onih koji smatraju da mi prvo moramo razriješiti svoju prošlost, pa se tek onda okrenuti budućnosti 

Antifašizam, doduše, još nije izgnan iz domaćeg javnog prostora. Međutim, tendencije u društvu su takve da antifašističke borce, narodnooslobodilački otpor i izvojevanu pobjedu u Drugom svjetskom ratu treba spominjati što je moguće manje. 

    To se može ilustrirati s aktualnim društveno-političkim trenutkom, u kojem uglavnom nema puno sentimenta za sjećanja o tome da su se u ovo vrijeme 1945. godine vodile odlučujuće bitke za oslobođenje riječkog i opatijskog kraja od stravičnog terora fašističke i nacističke totalitarne ideologije koja je posebno okrutna upravo bila na ovim prostorima. Sloboda i ujedinjenje s maticom domovinom, Hrvatskom konačno su stigli 28. travnja, to jest 3. maja, za što su u prvom redu zaslužni antifašistički odredi na čelu s maršalom Josipom Brozom Titom. No, to se sve češće prešućuje, relativizira i revidira. Riječki gradonačelnik Vojko Obersnel ovih dana stoga upozorava: »Žalosno je kada 70. godina nakon svršetka Drugog svjetskog rata moramo objašnjavati ispočetka, tko je bio na pravoj, a tko na krivoj strani«. 

    Impresija je, štoviše, takva da se građani ove zemlje počinju sramiti ovih povijesnih istina, dok je zvijezda petokraka postala sotonizirani simbol velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991. godine, pa se – općenito govoreći – 70. obljetnica oslobođenja hrvatskih gradova od okupacije odvija potiho, čak pada u niži razred društvenih relevantnosti. 

    Tvrtko Jakovina, pročelnik Odsjeka za povijest pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, ocjenjuje da Rijeka, kao i mjesta u njezinom prstenu, te Opatija i Istra ipak ne pristupaju antifašističkim jubilejima s figom u džepu. Akademik i povjesničar Petar Strčić, također, drži da se u pojedinim krajevima Hrvatske ovoj obljetnici daje potreban dignitet, posebno ističe kvarnersko primorje, dok u drugim to ipak nije slučaj. 

Znati što obilježavamo

Ova obljetnica, kaže nam ovaj akademik, zaslužuje kudikamo veći pijete, s obzirom na strašne razmjere zločina koji su počinjeni u vrijeme okupacije. 

    – Ovaj dio Hrvatske ne srami se svoje antifašističke povijesti. No, jesu li ove obljetnice na razini 70. godišnjice oslobođenja – to ne znam. Međutim, ja inače smatram da ne bismo trebali organizirati neke posebno velike proslave, ali zato moramo dobro znati što to obilježavamo, u čemu je važnost tih datuma i kako se oni interpretiraju u današnjem vremenu.

U utorak, 28. travnja s početkom u 11 sati u Gradskoj vijećnici Grada Rijeke bit će održan okrugli stol u povodu 70. obljetnice oslobođenja Rijeke u Drugome svjetskom ratu. Organizatori su Savez antifašističkih boraca i antifašista Primorsko-goranske županije, Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Rijeke, Povijesno društvo Rijeka, Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija.

Naime, više ne postoji strah o tome da će netko ponovo odijeliti Sušak od Rijeke, ali moramo jedno znati – da se 3. maj 1945. godine nekim slučajem nije dogodio, riječko područje sasvim sigurno u Hrvatskoj danas ne bi bilo. To su činjenice i svi oni koji u njih sumnjaju ili ne vjeruju, o povijesti ne znaju ništa. U tom smislu obilježavanje 70. godina od oslobođenja Rijeke i Opatije za svih nas važan je datum. A posebno bi važan trebao to biti datum za sve narodnjačke i nacionalističke politike u Hrvatskoj. Međutim, kod nas je sve izvitopereno, pa tako i ovo, kaže Tvrtko Jakovina koji pritom ocjenjuje da je atmosfera u hrvatskom društvu čak sklona tome da negira sve ono što se ovdje događalo od 1941. do 1945. godine, kao i u poslijeratno vrijeme. 

    Petar Strčić apelira na hrvatske političke elite da bi morale više voditi računa o ovakvim obljetnicama, tim više jer su pojedini dijelovi zemlje 1945. vraćeni u korpus hrvatskog naroda. 

    – Hrvatskoj su pripojeni dijelovi zemlje koji su od 1918. godine bili u sastavu fašističke Italije. Za vrijeme rata živio sam gdje i danas, na Sušaku. No, tada sam imao šesnaest prezimena, jer fašisti nisu lako mogli talijanizirati naše prezime Strčić. Želim, naime, reći to da su fašisti, uz brojne druge zločine, pokušali provesti i odnarođivanje ovih krajeva. Ovaj kraj bio je protiv fašizma još dok je on nastajao. Često se zaboravlja spomenuti to da su i ovdašnji Talijani zdušno podržavali antifaši zam i narodnooslobodilački pokret; formirali su svoje jedinice, a brojni od njih dali su svoj život. Talijani su podnijeli veliku žrtvu i na tome im treba biti zahvalan, ističe Strčić.   

Fašizam je nečovječnost

Jakovina pak naglašava to da je pobjeda u Drugom svjetskom ratu temelj današnje Europe. Da nije bilo te pobjede, kaže, ne bi bilo niti ovako ujedinjenje Europe. Prema tome, Hrvatska mora odbaciti sve one tendencije koje idu protiv toga, jer su one neeuropske i necivilizacijske. 

Bivši predsjednik Stjepan Mesić danas je jedan od rijetkih hrvatskih političara koji glasno i bez zadrške upozorava na problem neofašizma koji buja u Hrvatskoj pod krinkom demokracije i pluralizma. Za to koristi svaku priliku. Mesić tako ocjenjuje da hrvatskom društvu prijeti fašizacija; povijesni revizionisti pokušavaju promijeniti ishod Drugog svjetskog rata, a nacističkoj tvorevini NDH osporava se genocidnost. 

    – Ne odlazim na nogometne utakmice; da posjećujem naše stadione vjerojatno bih i sam bio sklon ovakvoj ocjeni. Predsjednica Republike na pitanje kako komentira to što se na tribinama skandira »Za dom spremni«, odgovara da bi takve pojave trebalo ignorirati. Znači, na ustaške pozdrave najbolje je da više ne obraćamo pažnju, u Jasenovcu više nećemo spominjati žrtve ustaškog terora, ali ćemo zato Tita izbaciti iz njegove kuće u kojoj ćemo, međutim, ostati, zaključuje Tvrtko Jakovina. 

    – Međutim, brojna društva sklona su tome da prihvaćaju necivilizacijske iskorake, da ne žele učiti iz vlastite povijesti ili da se selektivno uspoređuju s drugima. Hrvatska se, također, po mnogočemu želi ugledati na Njemačku, ali ne i po pitanju kako se Njemačka odnosi prema svojoj prošlosti, to jest kako se Nijemci referiraju na ono što se događalo u vrijeme nacističke Njemačke. Tu praksu Hrvatska nikada ne bi kopirala. S druge strane, vezujemo se uz Njemačku tako da to zna biti neugodno i za same Nijemce. Drugim riječima, mi baš ništa nismo naučili o tome kako se suvremena Europa odnosi prema vlastitoj prošlosti, poručuje Tvrtko Jakovina. 

    U tom smislu prednjači politika okupljena oko desnog centra i HDZ-a. Šef ove stranke, Tomislav Karamarko, u sramoćenju simbolima antifašističke borbe, kao i samog vođe Narodnooslobodilačkog rata pokušava dobiti političke poene među radikalnom desnicom. Jakovina, međutim, ocjenjuje da ovakvom političkom diskursu gdjekad sekundira politička ljevica. Akademik Strčić napominje da se vrijednosti antifašizma ne mogu osporiti. 

    – Sama riječ antifašizam sve govori. To je, dakle, borba protiv fašizma, a fašizam je nečovječnost. U prošlom stoljeću suočili smo se s tri ideologije nečovječnosti. To su: nacizam, fašizam i staljinizam. Sve ove ideologije nanijele su čovječanstvu puno zla; ogroman broj ljudi je progonjen, milijuni su stradali. Nisu samo ubijani vojnici, već žene i djeca. Kod nas, na kvarnerskom primorju postojala su i dva fašistička koncentracijska logora, gdje su ubijani nevini, podsjeća Petar Strčić koji pritom ukazuje na loše udžbenike u našim školama koji ne govore na dobar, ponekad i točan način o antifašističkoj povijesti i NOB-u. 

Tito neodvojiv od antifašizma

Profesor Tvrtko Jakovina pak upozorava na to da Hrvatska mora voditi računa o tome što se događa u svijetu kojem nominalno sada pripadamo. On je danas posve drukčiji nego što je to bio prije 10, a kamoli 40 godina. 

    – Prema tome, tragično je to da se mi još uvijek vrtimo u krug, pa rasplićemo ono što se na ovim prostorima događalo prije 70 godina. Imbecilna je zabluda svih onih koji smatraju da mi prvo moramo razriješiti svoju prošlost, pa se tek onda okrenuti budućnosti. Takav horizont koji nam pojedine politike nude naprosto je uvredljiv. U tom kontekstu možemo gledati i micanje Titove biste s Pantovčaka. Posve je besmisleno to opravdavati time, kako predsjednica Republike kaže, da se diktatora Tita ne može izjednačavati s antifašizmom. Jer, tada u hrvatskoj povijesti nastaje golemi vakuum – Josip Broz bio je vođa antifašističkog pokreta. Ako Tita odvojimo od antifašizma, postavlja se logička dilema – pa tko je onda vodio NOB? Nakon tog čina i takvog objašnjenja, Kolinda Grabar Kitarović ne može više biti predsjednica svih građana ove zemlje, nego samo jednog dijela, poručuje Jakovina. 

    Ovaj povjesničar Kolindi Grabar Kitarović također zamjera odlazak u šator u Savskoj 66 i ugošćavanje fra Joze Zovka, hercegovačkog franjevca, jer su time poslane loše poruke i crkvi. 

    – Osim toga, ona je sada pokroviteljica Bleiburga. U Jasenovac je otišla tajno i nije spomenula zločine koji je ustaški pokret tamo počinio nad Židovima, Romima i Srbima. Dakle, Kolinda Grabar Kitarović napravila je čitav niz poteza koji nam najbolje govore o tome kakav bismo mi trebali gajiti odnos prema našoj povijesti i antifašizmu. Drugim riječima, to je posttuđmanovska, radikalno desna interpretacija prošlosti, u kojoj nema mjesta ni za koga drugog, osim za tzv. borce za Hrvatsku. To su, naravno, ustaše, smatra Tvrtko Jakovina.