Gallagher uspješno zaziva prošlost Oasisa, ali i grupe i autore kao što su Beatles, T. Rex, David Bowie, Rolling Stonesi, ELO, Primal Scream, Stone Roses ili The Smits čiji gitarist Johnny Marr i gostuje na albumu
Nije nimalo čudno što je u prvom tjednu objavljivanja drugi solo album britanskog glazbenika Noela Gallaghera, ploča »Chasing Yesterday«, osvojila prvo mjesto britanske ljestvice najprodavanijih albuma. Naime, još tamo od 1994. godine kada je Noel uz brata Liama i grupu Oasis objavio odličan album »Definitly Maybe«, britanska publika i kritika s puno entuzijazma prihvaćaju gotovo sve što rade mančesterska braća, a kad se toj općoj naklonosti doda činjenica da na novom albumu stariji brat Gallagher uspješno zaziva ne samo prošlost grupe Oasis već i sjećanja na grupe i autore kao što su Beatles, T. Rex, David Bowie, Rolling Stonesi, ELO, Primal Scream, Stone Roses ili The Smits čiji legendarni gitarist Johnny Marr i gostuje u završnoj pjesmi albuma, onda je jasno da je Gallagherova »potjera za prošlošću« (tako je moguće prevesti naslov albuma) bila uspješna.
Duh devedesetih
Temeljne teme ovog albuma – žalovanja za danima mladosti – danas 47-godišnji Gallager najdirektnije se dotiče u pažnje vrijednoj »While the Song Remains the Same« iz čijih je stihova preuzet i naslov albuma i iz kojih se jasno vidi kako bi autor želio ne samo da »pjesme ostanu iste«, već i mnogo drugih stvari. Nažalost, to nije moguće, priznaje u žestoko rockerskoj »You Know We Cant Go Back«, jednoj od onih koje na ovom albumu jako, jako podsjećaju na pjesme s prvih albuma grupe Oasis. Druga od njih, ujedno jedna od ponajboljih na albumu, je brza i žestoka »Lock All the Doors« koja duh devedesetih čuva i u činjenici da je napisana još 1992. godine. Na tom je tragu, a to znači da će je fanovi grupe Oasis itekako prihvatiti, »In the Heath of the Moment«, prvi singl s albuma, snažni kotrljajući rock idealan za koncerte i ispucavanje energije, baš onako kako je to sredinom devedesetih radio gitaristički britpop.
Noel Gallagher rođen je 29. svibnja 1967. godine, a iz njegove biografije zanimljiv je podatak da je radio kao tehničar za mančesterski čuveni bend Inspirtal Carpets. Njegov pet godina mlađi brat Liam osniva grupu The Rain pa im se Noel pridružuje, mijenjaju ime u Oasis i 1994. godine objavljuju sjajni »Definitly Maybe«, godinu potom još bolji (»What’s the Story) Morning Glory?« koji ih čini zvijezdama da bi »Be Here Now« iz 1997. godine i danas ostao najbrže prodavani album britanske rock glazbi. Nakon tog veličanstvenog početka slijedi lagani pad koji je završen 2008. godine kada objavljuju posljednji album »Dig Out Of Your Soul« i prestaju s radom.
Kad je pak riječ o povratku u prošlost kroz prisjećanje na radove Gallagheru dragih autora, onda je nedvojbeno najdojmljivija uvodna »Riverman« koja počinje stihovima koji evociraju Beatlese i prekrasnu Harrisonovu »Something«, a sličnost s Beatlesima vidljiva je i u činjenici da je svoju pjesmu Harrison posvetio svojoj tadašnjoj supruzi Patty Boyd, a Gallagher baladu »Riverman« namjenjuje svojoj životnoj družici Sari Macdonald.
I dok se ovom snenom baladom prepunom dobre međuigre gitara, orgulja i saksofona, Gallager zahvaljuje Beatlesima, »The Girl With X – Rey Eyes« mali je hommage glam rocku, kako u zvuku, tako i u tekstu koji vuče na svemirske teme Davida Bowiea. Slična joj je, mada znatno manje uspješna, »The Right Stuff« za koju je sam Gallagher rekao kako ju je radio po uzoru na neke pjesme Stonesa i grupe T. Rex. »The Dying of the Light« dokaz je da malo psihodelije uvijek dobro dođe, a bogata orkestracije uz tekst o bezuspješnim pokušajima pobjede nad vremenom i prolaznošću malo vuče na pristup kakav je glazbi imala britanska skupina Electric Light Orechestra. Ljubitelji dobrih rifova i ritmičnosti kakvu je nudio rock sedamdesetih bit će oduševljeni boogie rock zvukom i glam rock podlogom pjesme »The Mexican«, a »Ballad of Mighty I«, drugi singl s albuma, čvrsti je dance rock koji spaja natruhe disco i klupske glazbe s rock podlogom pri čemu Johnny Marr idealno gitarom slijedi ljubavnu priču o mladiću koji bi za svoju dragu učinio sve, a ona ga i ne primjećuje: »Slijedio bih te do kraja svijeta, ali bih i onda morao stajati ispod tvog prozora«, jada se Gallagher.
Dok ide, ide
Uz ovih deset skladbi standardnog izdanja, novi Gallagherov album nudi pet dodatnih pjesama koje nisu ništa novo u odnosu na temeljni cilj albuma, ali nisu ni slabije od ostatka ponuđenog. Štoviše, jednostavna gitaristička igrica »Leave My Guitar« djeluje vrlo efektno i poletno, kao i dance rocku bliska »Do the Dammage«. Nedvojbeno, nakon debitantskog solo albuma »High Flying Birds« napravljenog s istoimenim pratećom grupom 2011. godine, Noel Gallagher napravio je još bolji, brži i rockerskiji album dokazavši kako i dva desetljeća nakon što je kao gitarist i prateći pjevač grupe Oasis osvojio svijet, zna i može napraviti dobru rock pjesmu. Svi koji su voljeli i vole prva tri albuma grupe Oasis i kojima je draga bila energija britpopa uživat će u gitarama, ritmu, refrenima i melodioznosti albuma »Chasing Yesterday« koji je vrlo uspješno povezao ne tako davnu prošlost i sadašnjost. Uostalom, kad već znaš da natrag ne možeš, najbolje je da radiš ono što si nekada radio. Pa dok ide, ide. A starijem Gallagheru – ide.
