Foto S. Drechsler
Kod Šveđana na deponiju ne završi gotovo ništa, A ono što mi nazivamo »smećem«, njima je pravo blago jer osim što 99 posto svog otpada recikliraju ili pale, još oko 800 tisuća tona otpada za svoje spalionice godišnje uvezu, najviše iz Norveške
Anderssoni, nazovimo ih tako jer je riječ o najčešćem prezimenu u Švedskoj, četveročlana su obitelj iz Stockholma, grada veličine Zagreba, s oko 770 tisuća stanovnika. Fredrik i Maria Andersson mjesečno zarađuju po 22 tisuće kuna svaki, neto, što je prosječno primanje u Švedskoj, i imaju dvoje tinejdžera. Svaki član obitelji Andersson, kaže švedska statistika, godišnje proizvede 460 kilograma otpada, no na odlagalištu će od te, povelike količine »smeća«, završiti samo oko četiri i pol kilograma, ostalo će pametni Šveđani reciklirati ili pretvoriti u energiju.
Usporedbe radi, u obitelji Horvat iz Zagreba svaki od članova će u godinu dana iza sebe ostaviti 390 kilograma otpada, od čega će čak 350 završiti na odlagalištu. Da smo bogatiji, i otpada bi kod nas bilo više, na »smetlištu« ništa manje.
Kad Anderssoni napune svoju kantu za smeće, odnosno spremnike u kojima su već u stanu odvojili različite vrste otpada – staklo, papir, plastiku, ostatke hrane i ostalo, spustit će se u prizemlje zgrade pa sortirani otpad ubaciti u za to predviđene velike spremnike, a ono što nisu uspjeli sortirati, ubacit će u otvor u kojem će vakuum njihovu vrećicu povući u podzemne cijevi i odvući ju dalje, u nekoliko stotina metara udaljen podzemni spremnik kojem ne smetaju ni ljeto ni snijeg, i iz kojeg će specijalni kamioni taj otpad isisati te ga odvesti u lokalno postrojenje za termičku obradu. Ili kako to mi zovemo – spalionicu.
Ružno ime
Već na prvu, nama se ta postrojenja ne sviđaju pa nemamo niti jedno, a i dali smo im ružno ime. Šveđani protiv spalionica nemaju ništa, dapače, imaju 32 širom zemlje, u njima spaljuju 50 posto svog otpada, i iz njih dobivaju energiju.
Dovoljno je reći da spaljuju čak i kanalizacijski otpad, pa doslovno ništa ne bacaju.
»Živim 300 metara od spalionice, i ne smeta mi ni u kom pogledu. Riječ je o vrlo čistim postrojenjima, tihim i modernim. Većina ih je kod nas smještena vrlo blizu gradova, tamo gdje je i najviše otpada. Nisu ništa lošije od komercijalnih industrijskih postrojenja, dapače. Mislim da je bilo koji aerodrom, pogotovo kad je buka u pitanju, puno problematičniji od spalionice otpada«, jedno je švedsko svjedočanstvo iz brojnih tekstova u toj državi napisanih o spalionicama.
Od preostalih 50 posto otpada koji ne spaljuju, 33 posto završava u reciklaži, a 16 posto su ostaci hrane, od kojih Šveđani proizvode biogorivo za svoj gradski javni prijevoz. Samo jedan posto otpada će otići na odlagalište – željezo, keramika i porculan, koji se ne mogu spaljivati, ali će ih se zato samljeti te, jednako kao i pepeo od sagorijevanja u spalionicama, koristiti kao građevinski materijal u cestog radnji.
U svojim spalionicama Šveđani otpad pretvaraju u toplinsku energiju za više od 800 tisuća kućanstava, i u električnu energiju za njih oko 250 tisuća. Samo Stockholm svakog mjeseca prikupi preko 990 tona bačene hrane koju pretvori u 115 tisuća kubika plina što se koristi kao pogonsko gorivo za autobuse u javnom gradskom prijevozu.
U svakoj od tih spalionica otpad, dok gori, grije vodu u velikom bojleru, stvarajući paru koja pokreće turbine, a turbine proizvode električnu energiju. Dio pare nastavlja kolati do kondenzatora u kojem se opet pretvara u čistu zagrijanu vodu, i odlazi u gradske radijatore.
Samo 135 kuna
Ovaj sustav prikupljanja otpada Anderssoni mjesečno plaćaju 135 kuna, šezdesetak kuna više od Horvatovih u Zagrebu, obitelji koja će s računom za smeće proći jeftinije, ali će, jer ne žive u zemlji sa »cirkularnom ekonomijom«, zapravo biti na velikom gubitku.
»Nismo mi ništa pametniji od drugih, nego smo samo 70-tih godina prošlog stoljeća shvatili da je vrijeme da nešto učinimo«, poručili su nam Šveđani na ovih dana održanom »Waste 2 energy« (prev. Otpad u energiju) forumu održanom u Zagrebu.
Kako je pojasnio Stefan Noreen, viši savjetnik švedskog ministra za poduzetništvo i inovacije koji je u Zagreb stigao s nekolicinom inženjera iz tamošnjih spalionica otpada, Švedska je na vrhuncu naftne krize prije četrdesetak godina, tada potpuno ovisna o uvozu fosilnih goriva, odlučila istražiti i u svoju korist upregnuti alternativne izvore energije.
Danas iz obnovljivih izvora proizvodi čak polovinu potrebne energije, dok Hrvatska, bogata vodom, vjetrom i suncem, te biomasom, tek 17 posto. Ono što mi nazivamo »smećem«, za Šveđane je pravo blago, jer osim što 99 posto svog otpada recikliraju ili pale, još oko 800 tisuća tona otpada za svoje spalionice godišnje uvezu, najviše iz Norveške.
Danska i Njemačka
»Znam da spomen postrojenja za termičku obradu otpada izaziva zabrinutost, no riječ je o tehnologiji koja danas otklanja svaki rizik«, naglašava Noreen, ističući kako čovječanstvo općenito mora mijenjati obrasce svoga razmišljanja i ponašanja. Jedno postrojenje za obradu 250 tisuća tona otpada godišnje, pola onoga što proizvede Stockholm, trebalo bi raditi 120 godina da proizvede onoliko štetnog dioksina koliko ga proizvede nekoliko velikih vatrometa – podatak je Ronnyja Arnberga, savjetnika u Švedskom istraživačkom institutu za okoliš.
Unatrag tri godine, Hrvatska je u nove spremnike za sortiranje otpada na ulicama, reciklažna dvorišta i nabavu komunalnih kamiona, investirala preko pola milijarde kuna, pa i 80 posto građana sad ima dostupne spremnike za primarnu selekciju. Brojke za prošlu godinu, očekuju u Ministarstvu zaštite okoliša, trebale bi pokazati napredak, no one do 2013. kažu da svake godine stopa prikupljenog odvojenog otpada raste za samo tri posto. Na bolje nas rezultate može natjerati samo kontinuirana edukacija i, nema sumnje, sustav naplate koji će nam omogućiti da, ako sortiramo više, platimo manje.
Sve ono što izgara tijekom spaljivanja otpada višestruko se pročišćava u filterima postrojenja, a van izlaze štetne emisije koliko, još je jedna ilustrativna usporedba, godišnje proizvede 14 automobila.
Švedska je unatrag dvadeset godina svoje emisije štetnih plinova smanjila za nevjerojatnih 99 posto, iako proizvodi više otpada nego tada, i ima jače gospodarstvo. Iz svake tone otpada proizvedu dva MWh topline i 0,75 MWh električne energije.
To znači da bi tona otpada, koliko obitelj Horvat proizvede u godinu dana, tu obitelj i kod nas cijele godine mogla opskrbljivati strujom te djelomično toplinom! Četiri tone otpada, kažu podaci, energetski vrijede koliko i jedna tona nafte ili 1,6 tona ugljena. Mi smo i od prve spalionice, međutim, još jako daleko, što zbog sporosti donošenja takvih odluka, što zbog otpora javnosti.
Zapravo, prvo je uzrokovano drugim. Prva spalionica planira se sagraditi u zagrebačkom Resniku, čemu se lokalno stanovništvo već dugo protivi iz više razloga. Jedan od njih je i, povijesno opravdana strepnja da kod nas sve baš i neće biti odrađeno »švedski« – pošteno i čisto, bez upletanja nečijih sebičnih, i opasnih interesa.
