Malo je koji bazen gluposti toliko dubok i izdašan kao onaj u kojem se može zagrabiti za kritikama Vlade Zorana Milanovića. Kakvih li samo ludorija tamo ima, čovjek bi se mogao dobro smijati danima da se ne radi, u krajnjoj konzekvenci i o potencijalnoj budućnosti njegove vlastite kože. O pričama o »jugofiliji« i sličnim majmunarijama koje sa stvarnom svijetom imaju isto toliko veze kao i krucijalna zapreka ekipi oko udruge Vigilare za suradnjom s Ružom Tomašić, da je, naime, Ante Starčević podržao Francusku revoluciju, ne treba trošiti previše riječi. Kao ni Tomcoidnim tezama da Zoran Milanović, glavom, bradom i latinskim jezikom osobno stoji iza Marijane Mirt ili Slavice Šote.

  Ima tu i kritika za koje ipak treba malo pojasniti koliko su besmislene: kao, primjerice zamjerke zbog gospodarskog pada u prvom dijelu mandata (a koje ignoriraju novu krizu u kojoj je upala cijela EU i koja je, uostalom, bila i razlog da su svi analitičari prognozirali značajan minus BDP-a u 2012. godini – prije izbora u Hrvatskoj 2011.). Ili priča o potrebi tzv. bolnih rezova – iako je baš ta i takva politika dovela do toga da se ekonomija EU zabrinuto promatra iz cijelog svijeta već godinama. Ili, o bože, sjećate li se toga, prave javne histerije radi toga što je državna uprava kupovala – mobitele (nakon isteka postojećeg dvogodišnjeg ugovora). Navodno se državni novac arči i na blokove, kemijske. Užas. Ili, priča o iznevjerenom Kukuriku obećanju o reformi lokalne samouprave – kojeg nikad nije ni bilo, bar ne za ovaj mandat.

  Ili, osobni favorit za vrhunac svih bedastoća – javna histerija protiv platformi za bušenje Jadrana, podcrtana zelenim. I dvostruko podcrtana savršenim ignoriranjem činjenice da s talijanske strane Jadrana odavno postoje stotine bušotina, a nekoliko ih ima i pored obale Istre, gdje su, kao što se vidi svakog ljeta, uspješno uništile tamošnji turizam.

  E da, deralo se i dere po Banskim dvorima iz svih oružja, često streljivom punjenim samo zlom namjerom i(li) manjkom informiranosti i viškom (suvišnog) udivljenja vlastitoj inteligenciji.

Nagrađivanje nerada

Istina je, međutim, da se pred smiraj mandata ove vlasti s punim pravom može reći – Vlada koju vodi Zoran Milanović nije dobro obavila svoj posao.   

  Nema potrebe za ovu analizu sad nabrajati sve stvari koje su, ipak, postavili na svoje mjesto i dobro odradili. Ima ih. I to ne malo. A stigne se i još nešto posložiti do jeseni (ili zime, ovisi kad će izbori).

  No, ono što nisu obavili, a što je još jednom postalo vrlo očito posljednjih dana tolikog je opsega i toliko štetno da će se, na kraju dana, pozitivna ocjena moći ispisati samo uz veliku knedlu u grlu.

  Vlada Zorana Milanovića razočaravajuće je, a možda i odsudno, podbacila u sređivanju državnog aparata. I to je, između ostalog i onim na što se kani obavezati Europskoj komisiji u proceduri prekomjernog deficita, vrlo jasno i javno priznala. Prava je tragedija da tek sad, tri godine i tri mjeseca nakon što su na vlasti, ministri Kukuriku koalicije pokušavaju stati na kraj samovolji u državnim agencijama i institutima. Da su tek sad ustanovili da treba ujednačiti tamošnju neprohodnu šumu plaća (isto je i u ostatku državne uprave), da su tek sad zaključili da treba postaviti limit na cijene službenih automobila (solidnih 170 tisuća – a dosad se nabavljalo i »bebica« za pola milijuna kuna), da su tek sad zaključili da ima previše šefova, a premalo radnika i da nema smisla da u nekim agencijama imaju poslovne prostore veličine iznadprosječno velikog stana četveročlane hrvatske obitelji – po glavi zaposlenika. Podsjeća to dosta na čuveni sastanak Milanovića sa šefovima javnih poduzeća nakon pola mandata kad im je poručio – dosta je bilo zezanja, sad morate početi raditi. Ponavljam – nakon pola mandata.

  Sad smo prevalili i četiri petine istog, a unatoč svim clean startovima, dubinskim snimanjima i zasukanim ministarskim rukavima – tek sad, dakle, Vlada vidi da joj agencije i javne ustanove arče novac. I to vrlo ozbiljnu količinu novca – milijardu kuna godišnje.

  Tek sad, zaboga, nakon četiri petine mandata, se izlazi s prijedlogom da se na stalan dio plaće u državnoj upravi doda i varijabilni, onaj koji bi ovisio o učinku. Dosad se, dakle, tri godine i tri mjeseca, zapravo, nagrađivao nerad. Sindikati će se buniti? Naravno da hoće. Ali, ovakav ili onakav dogovor sa sindikatima – ili izostanak istog – ulazi u opis posla svake Vlade. Inače možemo odmah imenovati Vilima Ribića premijerom (i uživati u sudaru istog sa stvarnošću).

  Koliko kaos i cirkus vladaju u ovom segmentu državne vlasti sasvim slikovito pokazuje primjer jubilarne nagrade za prošlu godinu. Naime, iako je Vlada s dijelom sindikata postigla sporazum o smanjenju njene osnovice na 500 kuna, u nekim sektorima je svejedno isplaćivana po staroj osnovici od 1.800 kuna. Pritom nije do kraja jasno tko je naposlijetku tu postupio protupravno, jer su na snazi možda u isto vrijeme bila dva kolektivna ugovora. Ali, svejedno, ako je stav Vlade da je osnovica 500, a netko je u svom sektoru dozvolio isplatu od 1.800 kuna, taj ministar je trebao letjeti – jučer. Nepotistički mailovi ili posuđivanje novca iz blagajne ministarstva za ovo su kirikiriki od grijeha, iako su možda medijski atraktivniji. Ali, za rad jedne ekipe nema goreg od situacije kad neki njeni dijelovi toleriraju ovakav kaos i odstupanje od zajedničke politike.

Karamarko, zaista?

Kako Vlada slabo može utjecati na globalne ekonomske prilike, bez obzira na atraktivnost potencijalnih brojki o rastu BDP-a (koji je, hvala na pitanju, stajao sjajno u vrijeme Ive Sanadera, pa smo vidjeli gdje nas je to dovelo), jedna od najbitnijih sastavnica njenog posla je sređivanje sustava državne i javne uprave. Kako se pokazuje u ovom nervoznom foto finišu pod pritiskom Europske komisije, Vlada Zorana Milanovića taj posao ne da nije dobro obavila, nije ga ni načela.

  I tu se opet, neizbježno, valja vratiti na glavnu konkurenciju na političkom tržištu. Tomislav Karamarko na prvi pogled s pravom zamjera Vladi zakašnjeli pokušaj rješavanja nepotrebnih troškova javnog pogona. Ali, samo na prvi pogled. Jer je taj isti Tomislav Karamarko sjedio i u Vladi pod čijom se komandom bujanje istih događalo (i bilo bogato poticano), i u Vladi koja je na rezanju tih, mutiranih troškova napravila uglavnom isto onoliko koliko i Vlada Zorana Milanovića. A to je malo i ništa.

  E, ali nisu jedine kritike HDZ-a i Karamarka na račun neuspješne vlasti ono u čemu je HDZ bio još puno gori.

  Lupa Karamarko i po jugofiliji i mobitelima…