Često odlazim u supermarket kupiti smrznute morske plodove, izbor je bogat a cijene su pristupačne, niže nego u ribarnici. Danas moraš gledati na svaki potrošeni euro. Domaćice tragaju za specijalnim cijenama, svaki dan distribucijske kuće nude robu u režimu popusta. Svijet supermarketa je zadivljujući, kad je more u pitanju imaš cijeli planet na dlanu.

  OUN-ova organizacija za prehranu FAO osmislila je sistem brojki, oceani i mora podjeljeni su u zone i svaka zona definirana je brojkom. Istočni dio Atlantskog oceana podijeljen je u dvije zone, sjeverna s brojem 34, južna s brojem 47, zapadni dio s 31, odnosno s 41, zapadni dio Indijskog oceana nosi broj 51, istočni broj 57, Mediteran je obilježen brojem 37 a opet unutar njega nova razdioba pa je Jadran obilježen brojkama 17 (sjeverni) i 18 (južni), itd.itd…

  U većini konfekcija utisnut je broj FAO-a pa kupac može doznati odakle dolazi proizvod: škampi, lignje, hobotnice, školjke, kozice….

  Najčešće kupujem kozice, već pripremljeni repovi, vrlo su ukusni, malo češnja, šaka pomidorina, bijelo vino, 400 grama kozica, špageti i evo gotov ukusni ručak za samo par minuta kuhanja.

Svi ribari isti

Konfekcija očišćenih repova kozica od 400 grama košta od pet do sedam eura, maksimalno osam eura. Mislim, ovo je još zemlja blagostanja, potrošiš deset eura i dobiješ ukusan ručak. Živimo u globalnom društvu, trgovina ne poznaje granice, moderni sistemi zamrzavanja morskih plodova osiguravaju visoke standarde kvalitete, ako ne pretjeruješ u potrošnji možeš dogurati do stote. Zapadni potrošači su izuzetno izbirljivi, domaćice sve više kontroliraju, odnosno čitaju sve informacije o proizvodu koje su utisnute na ambalaži: zona podrijetla, postoci kemikalija, datum izlova i prerade,itd. itd…

  Kad pomislim na more misli se usredotočuju na ribare, vjerojatno to dugujem činjenici što sam rođen u ribarskom mjestu: mislim na vrše, na mreže, koče, na ribarske brodove koji svaki dan isplovljavaju i uplovljavaju u luke, život ribara je težak, ali u svakom kutku kugle zemaljske taj je život izgradio vlastiti svijet, vlastitu kulturu, svi su na kraju ribari svijeta isti.

  To je u biti osnovna poruka FAO-ve podjele morskog dijela planete na brojke, neka vrst šifriranog sistema unutar kojeg živi i obnavlja se svijet ribara. Mislim, radi se o organizaciji koja djeluje u sastavu OUN-a koja je utemeljena da bi zaštitila, među ostalim, kulturne i bio razlike.

  Jednog dana, ponukan raznim informacijama, otišao sam zaviriti u 57. zonu FAO-ve podjele mora i oceana i dublje ušao u svijet Bangladeša, zemlje koja se prostire na ravnici ušća dviju rijeka, Gange i Brahmaputra čije se vode slijevaju u Bengalski zaljev. Zemlja je jako siromašna, broj oko 160 milijuna stanovnika, 80 posto njih živi s manje od dva eura na dan, i gle čuda u zadnja dva desetljeća postala je jedan od najvećih svjetskih izvoznika kozica zahvaljujući, među ostalim, i poticajima FAO-a i Svjetske banke. Otkrio sam da veći dio kozica koje ja konzumiram potječu iz te zemlje. Prodor u svjetsko tržište povlači automatski i bijeg iz neimaštine i gladi?

Potrošnja u usponu

Svjetska potrošnja kozica u stalnom je usponu, u Bangladešu djeluje mreža od 153 tvornica koje prerađuju kozice namjenjene izvozu, cijeli sustav proizvodnje zapošljava oko dva milijuna radnika. U Manchesteru braća Iqbal, Bilal i Kamal Ahmed utemeljili su 1976. godine tvrtku Seamark koja je danas jedan od najvećih uvoznika kozica iz Bangladeša namijenjenih europskom tržištu. U 2013. godini ubacili su na europsko tržište 65.000 tona kozica tipa black tiger, ostvarili promet od oko 400 milijuna eura. Dio tih kozica dolazi i na naše hrvatsko tržište. Black tiger je ukusan, čim dotakne vrelo ulje crna boja pretvara se u ugodnu crvankastu, koriste ga hotelijeri za naše turiste, jeftin je i lak za pripremu a mi smo uvozna, potrošačka zemlja.

  U tvornicama gdje se prerađuju kozice radnici ostvaruju dnevna primanja koja se kreću od 0,50 do maksimalno 2,50 eura, rade od 12 do 16 sati na dan, nedjelja je uključena. U tvornicama se masovno koristi maloljetna radna snaga, na uzgajalištima djeca od pet do deset godina mrežama tragaju za mladicama kozica. Ovih nekoliko podataka sami su po sebi iritantni, sasvim su dovoljni da svatko pametan mrzi kozice i njihovu glupu crvenkastu boju. Međutim to je tek početak priče jer je industrija kozica u Blangladešu izgrađena na sramotnoj eksproprijaciji seljaka, na pretvaranje stotine tisuća seljaka u najamne radnike ovisne o kretanju cijena kozica na svjetskom tržištu. Jer, zna se, ako uslijed povećanja ponude cijena kozica padne s deset na četiri eura za kilogram, razlika se obije na leđa proizvođača. To znaju, u izmjenjenim i boljim uvjetima i naši ribari. S obzirom na ogromni srazmjer između cijene kozica i dnevna primanja eksproprirani seljaci, da bi preživjeli, ne jedu kozice, rade da bi zarađenim novcem (od 0,50 do 2,50 eura na dan) kupili rižu, povrće i ono malo mesa, uglavnom prinuđeni kupiti ono što su nekad, kao seljaci, proizvodili.