Samir Barać: Dinamo i Hajduk nisu hrvatski sport

Samir Barać/Foto S. DRECHLSER

Zakon u svojoj suštini mora zaštiti male i velike, ali u biti mora zaštititi male zbog svega onoga što se dešava na velikom polju. Neće mali sportovi biti žrtve nečijega previranja. A to se trenutačno dešava u Hrvatskoj – kaže Samir Barać

RIJEKA » S 84 glasova za i 26 protiv prijedlog nacrta izmjena Zakona o sportu uvršten je u hitnu saborsku proceduru, što samo po sebi ukazuje i da će uskoro ti isti ljudi taj isti prijedlog i usvojiti. Zakon o sportu, dakle, promijenit će se na inicijativu udruge »Naš Hajduk« i Hrvatskog nogometnog kluba »Hajduk«, a sve s primarnim ciljem da se osnaže pozicije posrnulog dalmatinskog diva u Hrvatskom nogometnom savezu, što predlagači, uostalom, i ne kriju. Da nije apsurdno bilo bi smiješno. I ne samo zbog toga što predlagači izmjena dolaze iz redova navijačke udruge dijelom povezane s Torcidom, koja je nakon velikog derbija na Poljudu priredila lijepo iznenađenje splitskim »plavcima« (zanimljivo, jedan od prijedloga je i da se onemogući klubovima da kreiraju svoje crne liste), već i zbog toga što u isto vrijeme Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta priprema novi Zakon o sportu, koji bi baš ovih dana trebao ići u redovnu proceduru. Ono što čitavoj priči daje dodatnu notu apsurdnosti jest činjenica da su sportaši i oni ljudi koji sport žive 24 sata dnevno – konsternirani. I prijedlozima udruge »Naš Hajduk« i onima resornog ministarstva.

Kako će preživjeti riječki sport?   – Problem koji se nameće je trenutačno da je Rijeka je napravila iskorak sa sportskim objektima i grad se time zaista može ponositi. Ono čime smo mi kao RSS zabrinuti jest pomanjkanje sredstava koja su svake godine sve manja i manja. Upravo zbog toga inzistiramo da se kroz strategiju utječe na sport kroz lokalnu samoupravu i da se mi onda znamo ponašati. U Rijeci je situacija takva da nam održavanje objekata odnosi velik dio kolača. S jedne strane Rijeka je tu u prednosti pred ostalim gradovima koji to tek moraju riješiti, ali mi je nepojmljivo da zbog sportskih objekata pate sportaši. Tu moramo napraviti jedan korak više i razlučiti što mi u stvari želimo. Objekte i rekreativce ili objekte i dobar natjecateljski pogon.

   – Nakon što je prijedlog izmjena Zakona o sportu ušao u hitnu proceduru došli smo u situaciju da ponovno bez adekvatne analize, usuglašavanja s lokalnim sportskim zajednicama, krovnim institucijama, ljudima koji su svakodnevno u sportu, i bez ikakvih konzultacija pokušavamo progurati neadekvatan zakon, što apsolutno ne rješava problem sporta. Taj Zakon jedino ide u korist onih koji ga predlažu i to je najsmješnije od svega. Sport pokušava biti neovisan i nepolitičan, a sve ukazuje da to nije tako. Sport je u najvećoj krizi od hrvatske samostalnosti. I to zbog nedostatka financijskih sredstava, nepraćenja glavnih institucija, a tu u prvom redu mislim na lokalni sport, zbog krize upravljanja na relaciji Hrvatski olimpijski odbor – Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta… Zakon o sportu je u nekom procesu donošenja, Kineziološki fakultet je dao jedan prijedlog, udruga »Naš Hajduk« drugi, vaterpolo, košarka, nogomet, rukomet neki treći prijedlog. Nitko ne uvažava ničije mišljenje, nitko ne gleda drugoga, svi misle samo na sebe. Ne mislimo na široko što znači sport.   

Kriza odlučivanja

   Osim toga, nepojmljivo mi je da udruga navijača može kontrolirati Zakon o sportu. Naravno, mi živimo u demokratskom društvu i svatko ima pravo na svoje mišljenje. No, je li to mišljenje dobro? Hoćemo li se mi sportaši baviti Zakonom o kulturi? Ne želim da se itko uvrijedi, ali činjenica da su saborski zastupnici prihvatili da ovakav prijedlog Zakona uđe u hitnu proceduru meni ukazuje na to da smo mi na svim granama u teškoj krizi odlučivanja.

– Ako prođe Zakon bit ćemo u velikom problemu. Mi u tom slučaju kao Riječki sportski savez možemo sve proglasiti profesionalcima i ugasiti RSS. Ili ćemo smanjiti stipendije do te mjere da više nemamo natjecatelje amatere nego natjecatelje rekreativce. I to će dovesti do gašenja sporta. Budimo amateri, uvedimo olakšice. Zašto oporezivati ionako male stipendije mladim sportašima? Da se na takav jedan način uvedu olakšice automatski bi se uvelo mnogo više reda, uostalom svi bi se okrenuli legalnim računovodstvima.

   Najžalosnije od svega jest što je prvi motiv uništiti Zdravka Mamića. A gdje je tu sport?   – Ono što mene jako boli jest to da mi Zakon o sportu trenutačno temeljimo na borbi protiv jakog »Dinama« ili ga temeljimo na borbi za jačanje slabog »Hajduka«. U 98 posto slučajava sport je sve ostalo, sve ono što nisu »Dinamo« i »Hajduk«. Na koji je način to riješeno u nekim drugim državama? Imamo primjer Engleske u kojoj je nogomet izdvojen iz tamošnjeg Zakona o sportu, imamo primjer Njemačke u kojoj ne postoji Zakon o sportu, već je sve to ustrojeno kroz djelovanje udruga. Moramo donositi zakone koje realni sektor, a on je jedini životan, može ispuniti. Ne može nam se desiti da je nama jedan od prijedloga novog Zakona, a ne mislim tu sada samo na udrugu »Naš Hajduk«, bude da svatko mora završiti KIF da bi bio trener. OK, ali što se dešava? Sedamdeset posto hrvatskih klubova jedva preživljava i nema za odlazak na putovanja, kako će oni izmisliti 50.000 kuna za trenera koji je završio Kineziološki fakultet. Mi se moramo prilagoditi i ne smijemo ubiti one ljude koji su petnaestak, dvadeset godina u sportu, časno rade svoj posao, a nemaju zvanja. Postoje mnoge zemlje koje su to jednostavno regulirale kroz institut referenata za sport. Zakon u svojoj suštini mora zaštiti male i velike, ali u biti mora zaštititi male zbog svega onoga što se dešava na velikom polju. Neće mali sportovi biti žrtve nečijega previranja. A to se trenutačno dešava u Hrvatskoj.   

Apsurdni prijedlozi

   Jedan od apsurdnijih prijedloga jest da svaki sportaš, bez obzira na dob, koji prima stipendiju od 2.500 kuna ili veću bude proglašen profesionalcem?

– To nije normalno. Za politiku je sport nužno zlo, o njemu se priča samo kada se ostvare neki rezultati. Ali kada govorimo o statusu sporta mi dođemo u situaciju da političari i ministarstvo financija misle da je sport u sivoj zoni i da moraju napraviti takve regule u kojima će se sve to staviti u nekakve zakonske okvire. To je nemoguće. To se odnosi i na klubove koji imaju više od deset posto tih nazovimo ih profesionalaca. Prijedlog je da ti klubovi automatski dobiju status profesionalnog kluba. Osim toga, nemoguće je da ljudi kojima je posao trenera drugi posao i tjedno s djecom rade po pet sati državi daju ista davanja kao i da rade puno radno vrijeme. Ministarstvo financija i Zakon o radu to moraju riješiti. Zašto kod nas nitko ne razmišlja o uvođenju posebnog postotka poreza kod sporta, kao što je slučaj u mnogim zemljama koje su na taj način privukle i ulagače i natjerale klubove da rade transparentno. U Hrvatskoj Ministarstvo financija nikada nije sjelo za stol sa sportašima, a mi ne možemo funkcionirati bez poreznih olakšica. Mađarska je jedan fiksni postotak dobiti uvela u poreznu olakšicu ako je taj novac namijenjen mladima. Italija je kroz njihov olimpijski odbor potpisala ugovor s nogometnim savezom gdje se od nogometa uzima postotak za funkcioniranje sportova. Turska ima porezne olakšice za ulaganje u sport. Mi ćemo prenormiranošću sporta izgubiti volontere, entuzijaste koji drže klubove i troše svoje vrijeme, a nerijetko i novac. Izmijenjeni su zakon o sportskoj inspekciji, Zakon o udrugama, Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja registra udruga RH, Uredba o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa od interesa zaopće dobro, Zakon o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih organizacija. A gdje je sport?

Volonter sam u Riječkom sportskom savezu, apolitičan sam i imam pravo na svoje mišljenje. Nelogično je da je sport dio ministarstva znanosti i obrazovanja. On je neravnopravan partner u toj priči. Sport se jedino može mjeriti s turizmom. Zašto? Prvo, i sport i turizam su promotori svoje zemlje. Drugo, mi smo dodana vrijednost turizmu. U svim ostalim resorima mi nismo dodatna vrijednost, mi smo nužno zlo, opterećenje. Znanosti i obrazovanju ne možemo biti ravnopravan partner. Štoviše, sve obrazovne institucije su apsolutno bez razumjevanja prema sportašima i njihovim prilagođenim programima.

   A sport je temelj zdravog društva, utječe na razvoj mladih ljudi, na emocionalno stanje nacije, radi nevjerojatnu promociju za državu. Sport u svojoj domeni ima nevjerojatno širok spektar djelovanja i poruka. Kada negdje otputujemo jedina poveznica s Hrvatskom je – sport. Ne želim biti sebičan niti zvučati podcjenjivački, naravno da tu ima velikana iz znanosti, medicine, kulture, velikih ljudi koji su ostavili traga, ali unatoč svima njima na prvom pjedestalu prezentacije države je sport.     

Kriza institucija

   Zašto se uopće u Hrvatskoj toliko forsira taj famozni status profesionalca?   – U Europi nitko nema definiran status profesionalnog i amaterskog sportaša i uopće ne znam zašto smo se toga uhvatili. Nikome to nije jasno. Dobro, svi znamo zašto smo se uhvatili toga tko je profesionalac, a tko nije, ali opet ponavljam, nije sport u Hrvatskoj Zdravko Mamić, nije to ni »Hajduk«, ni »Cedevita«, ni »Primorje« ni HNK »Rijeka« ni »Medveščak«. Što je s ostalima? Govorimo o različitim mjerilima, a sve želimo staviti u isti koš. To je nemoguće.  

Samir Barać, predsjednik Riječkog sportskog saveza i legendarni kapetan hrvatske vaterpolske reprezentacije, koji je u karijeri osvojio sve što jedan sportaš osvojiti može gost je večerašnjeg talk showa Orlando (21 sat) na Kanalu Ri. Glavna tema, naravno, bit će aktualna hrvatska sportska problematika, donošenje novoga Zakona o sportu, ali i situacija u riječkom sportu.

  Ono što je jedan od trenutačno najvećih problema sporta jest bezvlašće koje na neki način vlada, a također se može osjetiti i u ovom prijedlogu kojega je udruga »Naš Hajduk« uspjela progurati u Sabor. Hrvatska ima Nacionalno vijeće za sport, MZOS i HOO, a dopune i izmjene Zakona gura udruga »Naš Hajduk«?   – Sport ima krizu institucija i to je definitivno točno. Ne želim omalovažavati ničiji trud kada su u pitanju ljudi koji u radnim komisijama sudjeluju u promišljanju sporta, ali nemoguće je da u tim radnim skupinama ne postoji niti jedna osoba, niti jedan čovjek iz sportskih saveza gradova i županija ili iz nacionalnih saveza ili olimpijci. Ne postoje. I onda se mi pitamo zašto status sporta nije reguliran.      

Strategija

      Gdje sadašnja situacija vodi?   – Vodi krahu, lošem imidžu sporta i gubitku mladih. U prvom članku Zakona o sportu stoji da je sport od iznimne važnosti za Republiku Hrvatsku. Papir svašta trpi. U realnom sektoru to se ne može ni na koji način osjetiti. Pa zar nije nevjerojatno da donosimo zakon prije nego donesemo strategiju sporta? Strategija daje smjer, a zakoni se moraju prilagoditi tom smjeru. Što mi želimo od sporta? Želimo imati deset Sandri Perković i Blanki Vlašić, odličan vaterpolo, rukomet, nogomet. Sve to želimo, ali kada vidimo koliko za to treba izdvojiti novaca nastaje druga priča. I postajemo nacija koja traži profesionalizam i rezultate u amaterskim uvjetima. Zato što nemamo strategije ne možemo do sredstava iz europskih fondova, lokalne zajednice nemaju smjer, lokalna samouprava nema preporuku koliko izdvajati. Ovako svake godine smanjujemo novac, lokalne samouprave jedva preživljavaju zbog održavanja objekta i apsolutnog standarda, a imamo dvije krovne institucije, MZOS i HOO, koje su apsolutno zanemarile lokalni sport.

– Nemamo strategiju, nemamo cilj, nemamo smjer, ali imamo kazne. Svaka čast. Male klubove uglavnom vode volonteri, pa zar će si netko od njih dopustiti da odgovara. Što sa predsjednicima raznih zadrova, cibona, splitova, mladosti… Sada će netko odgovarati za njihove dubioze? Apsurd.

   A lokalni sport je baza?   – Lokalni sport je 90 posto baza sporta, a naš glas se nedovoljno čuje. Mi smo taoci razdvojenosti sporta i odnosa MZOS-a i HOO-a. Svi mi koji smo godinama u sportu, svi vrhunski sportaši, svi zaboravljaju jednu važnu stvar. Zaboravljaju kako su počeli. Nisu svi počeli u »Dinamu«, »Hajduku«, »Rijeci«… Osamdeset posto sportaša je počelo u malim sredinama, koje su iznjedrile velike sportaše.    Veliku krivnju za sadašnje stanje snosi HOO?   – Hrvatski olimpijski odbor mora se ponašati kao krovna insitucija hrvatskog sporta, mora se pobrinuti za sve sportaše, on ne smije biti svrha samome sebi. Moram se zapitati što ima lokalni sport od HOO-a? Lokalne zajednice i gradske uprave zbog teške ekonomske situacije ukidaju programe za sport i tako onemogućavaju konstantan ciklus sporta. I nama nakon svega dođe HOO i pita nas na čijoj smo mi strani? S kojim pravom me zoveš samo kada ti treba moj glas? Što si napravio za lokalni sport? Jesi li me pitao koliko mi novaca treba i kako preživljavamo? Lokalni sport je prepušten na nemilost lokalnim samoupravama. Evo moj prijedlog, neka se HOO brine o olimpijskom sportu, a lokalne zajednice o neolimpijskim sportovima. Pitam se tko bi se tu prvi pobunio?

Samir Barać: Dinamo i Hajduk nisu hrvatski sport

Kriza odlučivanja

Apsurdni prijedlozi

Kriza institucija

Strategija

Lidlova super ponuda