ZAGREB Nema Hrvatska toliko »Končara« koliko posrnulih industrija treba spasiti i koliko su veliki problemi u tim tvrtkama, tako nam je prije tri tjedna u neslužbenom razgovoru nakon sjednice Vlade jedan ministar komentirao činjenicu da Vlada ponovno poteže za dionicama »Končara« u pokušaju da osmisli nekakav plan restrukturiranja u Borovu kako bi barem privremeno spasila tu tvrtku.

Manje zaposlenih

Rezignirani komentar našeg sugovornika iz Vlade samo pokazuje da su i u Banskim dvorima svjesni s koliko slabim »oružjem«, koliko god »Končar« sam za sebe bio jak i stabilan, napadaju desetogodišnje propadanje dviju kompanija koje zajedno zapošljavaju gotovo tri tisuće ljudi i koje su zadnje preostale industrije u svojim regijama, vukovarskoj i kutinskoj.

Ni danas naš sugovornik, kad smo ga podsjetili na te njegove riječi, nije ništa optimističniji. Izuzev brodogradnje, za koju je Hrvatska morala pronaći rješenje pod pritiskom Europske komisije, a pitanje je koliko je i ono dugoročno te Diokija koji je u stečaju završio prije godinu dana, a javnost ga se sjeti tek kad zbog Dine postoji kakva sigurnosna prijetnja, Vlada na dnevnom redu ima iste posrnule industrijske tvrtke kakve je imala i na početku mandata.

Iste one za koje je rješenje pokušala naći i vlada Jadranke Kosor, iste one za koje je rješenja, očito ne dugoročna, smišljala vlada Ive Sanadera i iste one s kojima se mučila vlada Ivice Račana, pa i pokoja Vlada prije nje.

Razlika je jedino u tome što te tvrtke danas imaju gotovo dvostruko manje zaposlenih, ali i što su financijske mogućnosti države toliko iscrpljene da je pitanje ima li uopće snage spasiti još pet-šest tisuća preostalih radnih mjesta.

  Pitanje je što se ponovo može postići s idejom dokapitalizacije Petrokemije i radničkog dioničarstva kad je i jedno i drugo nekoliko puta oprobano u toj kompaniji, zadnji put prije sedam godina, a danas se potvrđuje da je to bio put u novu propast i za tvrtku i za preostalih tisuću i šesto radnika.

Isto je i s Borovom, ako njegova sudbina ovisi o kreditu jamčenim dionicama »Končara« i pozajmici HEP-a da se deblokira račun, kako je to bilo krajem prošle godine, ni više od tisuću radnika te tvornice nema razloga za optimizam.

Gašenje te dvije tvrtke bio bi zapravo kraj obućarske i petrokemijske industrije u Hrvatskoj, uz dužno poštovanje izuzecima iz tih branši koji su uspjeli pronaći svoje niše na izvoznim tržištima.

Bez radikalnih poteza pitanje je mogu li te industrije uopće preživjeti do kraja mandata ove Vlade, koliko god će Milanovićev tim nastojati pronaći novih »končara« da ih spasi.

Premalo vremena

Isti broj ljudi strepi za svoja radna mjesta i u šibenskom TLM-u, pa iako tvrtka nije u vlasništvu države i najavljen je dolazak novih vlasnika, poučak u sisačkoj i splitskoj željezari govori da je sa svakim novim vlasnikom samo padao broj radnika. Makar nije vlasnički uključena u taj slučaj, Vlada neće moći mirno spavati ni ako stvari u nekadašnjem aluminijskom divu ne krenu na bolje.

  Uz to neće moći još dugo odgađati rješenja ni za tvrtke izdvojene iz »3. maja« čiju sudbinu nije riješila kad je prije dvije godine privatizirala brodogradilišta, pozivi da se konačno počne ponašati kao vlasnik mjesecima stižu i iz Kaštelanskih staklenika.

U malo preostalog vremena Vlada zapravo mora odlučiti što će biti s ostacima ostataka metalske, petrokemijske, obućarske, poljoprivredne industrije u njezinom vlasništvu. Problem bi po uzoru na dosadašnje Vlade najlakše bilo prebaciti na sljedeću, samo je pitanje mogu li te tvrtke još toliko preživjeti. Ako ne, onda to znači još pet-šest tisuća nezaposlenih industrijskih radnika.