Sumnje je u dijelu medija posljednjih dana izazvala činjenica da je Centar za suočavanje s prošlošću Documenta, koalicija nevladinih organizacija kojoj je Zoran Pusić predsjednik Upravnog odbora, dobila 250 tisuća kuna na natječaju Ministarstva vanjskih i europskih poslova (MVEP), koje vodi Pusićeva sestra Vesna. Pusić iznosi činjenice: »Documenta jest dobila taj novac na transparentnom natječaju na kojemu su sudjelovale različite udruge. Nisam znao za natječaj, niti da se na nj prijavila Documenta, jer se o tome na upravnome odboru ne raspravlja. No kad je vijest objavljena na index.hr, raspitao sam se. Donedavno je taj natječaj išao preko Nacionalne zaklade za civilno društvo, ali kada se radi o međunarodnoj suradnji, preuzeo ga je MVEP. Ja jesam predsjednik Upravnog odbora Documente, ali volonterski, a nisam ni član Documente: moja je udruga Građanski odbor za ljudska prava, kojemu sam predsjednik-volonter.

Novac od spomenutog projekta namijenjen je ovako: da pet ukrajinskih aktivista dođu u Hrvatsku kako bi proučavali naša iskustva s dokumentiranjem ratnih zločina, da tri aktivista iz Hrvatske odu u Ukrajinu na molbu Kuće ljudskih prava iz Kijeva kako bi Ukrajince podučavali o istoj temi, te za odlazak ukrajinskih aktivista na istok njihove zemlje, kako bi prikupljali podatke o žrtvama zločina. Novac od natječaja nema veze s financiranjem Documente, njime se ne plaćaju nikakve plaće, niti ikakve druge aktivnosti Documente. O svemu sam razgovarao i sa svojom sestrom, ministricom Vesnom Pusić. Prije svega, uopće nije znala da imam ikakve formalne veze s Documentom, jer je mislila da sam samo predsjednik GOLJP-a. Osim toga, po logici pretpostavke da smo nas dvoje u sukobu interesa zbog ovog natječaja, GOLJP i Documenta ne bi se smjeli prijavljivati ni na jedan natječaj Nacionalne zaklade za civilno društvo, jer ona novac dobiva od države, a Vesna Pusić je potpredsjednica Vlade. Što se novca tiče, GOLJP je prošle godine morao otpustiti tri vrsna pravnika, jer ih više nismo mogli plaćati. GOLJP je prijavio jedan projekt na Nacionalnu zakladu za civilno društvo, ali novac nismo dobili. To su činjenice.«

Opasno za građane

On strahuje da su danas »u opasnosti i Hrvatska i Europa«. Esktremna desnica sve je snažnija; na svakome koraku prepoznajemo ono što je Umberto Eco još 1995. nazvao »vječnim fašizmom« ili »ur-fašizmom«. No jedno je, smatra Pusić, ključno: prihvaćanje nasilja kao legitimnog sredstva politike granica je u kojoj demokratska politika degenerira u prijetnju slobodnome društvu. »Premda bi Hrvatska trebala biti svjesnija takvih opanosti, jer je relativno nedavno iskusila i agresiju i prijetnje marginalnih ekstremnih pokreta, toga ima i ovdje. Prije nekoliko dana, u središtu glavnog grada htjeli su postrojiti stranačku vojsku. Kome ta vojska treba, koga će ona tući?! Pa samo političke neistomišljenike, zar ne? I zato mi je drago da su mladi ljudi naslutili opasnost i organizirali prosvjed protiv takvog prijetećeg skupa, da ne činimo to neprestano samo mi, uvijek iste nevladine organizacije«, govori Pusić.

  Netolerancija, smatra Pusić, od samoga početka snažno obilježava društvo u samostalnoj Hrvatskoj. »Kao odgovor nadiranju opasnoga srpskog nacionalizma, Tuđman je ponudio tvrdnju da mu je drago što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, te ocjenu da je NDH bila i izraz želje hrvatskoga naroda za svojom državom. Bilo je jasno da ide na izravnu konfrontaciju, i da će u Hrvatskoj, slično kao u Srbiji, jačati nacionalizam i šovinizam. Umjesto da nastoji smiriti situaciju, HDZ je namjerno zaoštravao.« Takva je politika bila katastrofalna za zemlju. Ali, ako se tadašnje ponašanje HDZ-a i Tuđmana možda i može pravdati obranom od Miloševićeve agresivnosti – premda Pusić smatra da ne može – kako objasniti da Tomislav Karamarko istu tu politiku nastoji afirmirati u današnjoj Hrvatskoj, u potpuno promijenjenim uvjetima, u članici EU, sa susjedima koji također svi žele u EU? »To je direktno štetno i, kao što je već običaj, bit će popraćeno sve većim mahanjem zastavama i sve većim zaklinjanjem u domoljublje. A izjave čelnika današnjeg HDZ-a da se više neće smjeti kritizirati politika Tuđmana i Šuška, više-manje su otvorena prijetnja, nedostojna demokratske zemlje, a za građane vrlo opasna«, govori Zoran Pusić. Očito je, dakle, da nadolazeći mjeseci toga aktivista neće poštedjeti, premda je skupio četvrt stoljeća katkad donkihotovskih, ali uvijek časnih sukoba i nastojanja. Pusićevo životno geslo, rekli bismo, može se pronaći u posljednjoj rečenici već spomenutoga, znamenitog članka Umberta Eca »Kako prepoznati fašizam?« iz 1995: »Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja.«