Posljedica predsjedničke promjene – odlazak Ive Josipovića s dužnosti predsjednika Republike i stupanje na dužnost Kolinde Grabar Kitarović – uvelike je promijenjena arhitektura odnosa unutar hrvatske politike. Prvu promjenu u odnosu na ono što je govorila u kampanji osjetit će Grabar Kitarović. Ono što je govorila, posebno o ekonomskom stanju, mnogo je šire od uskih ustavnih ovlasti koje predsjednik Republike ima.

  Dapače, u ekonomiji ovlasti uopće nema. S obzirom na ono što je govorila u kampanji ona će se i dalje morati držati ekonomskih i socijalnih tema, barem prve godine svoga mandata, inače će ubrzano gubiti vjerodostojnost. Time u izbornoj godini može pokušati pripomoći svojoj donedavnoj stranci, a sebi, ne bude li se verbalno pretjerano za letavala, teško da može napraviti ikakvu štetu. Može se kritički pozicionirati prema Vladi pri čemu njeno inzistiranje na tim temama teško može biti uzrok suštinskog sukoba na liniji Pantovčak (Visoka, možda?) – Banski dvori. U konačnici, kao svaki predsjednik države nakon Franje Tuđmana, Grabar Kitarović o ekonomskoj politici može govoriti što god hoće, činiti uglavnom ništa. Eventualni mnogo ozbiljniji sukob između predsjednice Republike i Vlade može izbiti u onim područjima u kojima su ovlasti podijeljene – obrani, sigurnosti i vanjskoj politici.

  Grabar Kitarović će vrlo brzo morati pokazati koliko se kao predsjednica distancirala od HDZ-a. Jasno je da će ona kao osoba i predsjednica i dalje dijeliti neke konzervativne vrijednosti za koje se zalaže njena donedavna stranka. No, tek će morati pokazati koliko se može djelatno odijeliti od HDZ-a i njegove dnevne, stranačke politike. Njeni prethodnici Ivo Josipović i Stjepan Mesić s time nisu imali poteškoća, ona tek treba potvrditi da kroči stazom koju su utabali prethodnici.

 

 Karamarku nije lako

Vlada je, sudeći prema izjavama Zorana Milanovića, svoju poziciju prema predsjednici vrlo jasno definirala. Kako je prije mjesec dana izjavio u Saboru zajedno će raditi u okviru zakona »dakle Vlada 99 posto, predsjednik ono malo što ima, to je tako i to će biti tako«. Grabar Kitarović je u kampanji govorila da će lupiti šakom o stol, ustavno preambiciozno je najavljivala i da će sazvati sjednicu Vlade, a premijer joj je odgovorio javno upućenim pozivom na svaku sjednicu Vlade. Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi na sjednici Vlade radila Grabar Kitarović u trenutku kada se raspravlja primjerice o Prijedlogu uredbe o vrijednosti iznosa za utvrđivanje naknade za pružanje sekundarne pravne pomoći za 2015. godinu. O tematskoj sjednici Vlade na kojoj bi se raspravljalo o ekonomiji, a što je želja Grabar Kitarović, premijer za sada, koliko je poznato ne razmišlja. Poželi li biti malo zločest Milanović bi mogao organizirati i takvu tematsku sjednicu i ispuniti želju Grabar Kitarović, tek toliko da se vidi koliko je boravak predsjednika države na sjednicama Vlade besmislen. Iskriti bi na relaciji Vlada – predsjednica Republike moglo zbog otvaranja radova i polaganja kamena temeljaca. Prvi sukob te vrste već je izbio zbog mosta za Čiovo i Vlada je jasno dala do znanja što je čija ovlast. Ako Vlada priprema neke projekte i njihovo financiranje, poput izgradnje mosta, onda će radove otvoriti netko iz Vlade. Grabar Kitarović bi, prirodno, htjela otvarati radove i rezati svečane vrpce. Time bi na sebe preuzela u očima javnosti ugodan dio posla vezan uz konkretne uspjehe i postignuća, a još bi mogla i nabrajati što je sve započeto i dovršeno otkako je ona predsjednica. No, gledanje takvog filma neće joj dopustiti niti jedna Vlada, ni Milanovićeva ni bilo koja druga, pa ni HDZ-ova.

  Situacija se korjenito promijenila za predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka. Paradoksalno, ali njegova je pozicija bila jednostavnija prije nego što je Grabar Kitarović kročila na Pantovčak. Naprosto, ni Josipović ni Vlada Zorana Milanovića nisu bili njegova »krvna grupa«. Karamarku je bilo lako kritizirati i Vladu i predsjednika Republike, pa i govoriti da je bivši predsjednik Josipović barem suodgovoran za ekonomsko stanje u zemlji, bez obzira na to što nema ovlasti u ekonomiji. Što će sada činiti ne poboljšaju li se ekonomski pokazatelji? Prigovarati predsjednici da je suodgovorna za ekonomsko stanje? Teško zamislivo.

 

 Tegoban teret

  Karamarko može biti tegoban teret Kolindi Grabar Kitarović u provedbi njene politike. Iz njenog je inauguralnog govora (kojega ona naziva poslanicom čime se evidentno želi udaljiti od razdoblja i nasljeđa Mesića i Josipovića i približiti Tuđmanovoj ikonografskoj ostavštini) u javnosti snažno odjeknuo poziv na zajedništvo. U osnovi, njen je koncept zajedništva prilično nejasan i nedefiniran. Nije jasno radi li se o zajedništvu u raznolikosti ili o tome da svi trebaju puhati istu notu u isti rog, nije jasno trebamo li biti zajedno ili svi trebamo biti za jedno. Nadalje, pozivi na zajedništvo imali su sasvim drugačiji smisao za vrijeme rata, jer tada se radilo o državi, nego li danas, jer danas je riječ o društvu koje je nužno pluralno i kojim dominiraju u osnovi nepomirljive razlike (suprotni, pa i isključivi vjerski, politički i filozofski nazori) koje uspijeva objediniti liberalna demokracija. Međuitim, jasno je da će joj u ostvarenju poziva na zajedništvo Karamarko biti suparnik, a ne saveznik.  

 

 Josipovićeve ambicije

Na koncu, u ovoj kratkoj skici promijenjenog stanja odnosa unutar hrvatske politike postoji još jedan faktor koji, za sada, valja uračunavati u jednadžbu i to kao veliku nepoznanicu. Riječ je bivšem predsjedniku Republike Ivi Josipoviću. On evidentno ima političkih ambicija, s obzirom na to da je do prije tri dana bio predsjednik države te ambicije naprosto ne smiju biti male, ali je potpuno nejasno kako će ih on ostvariti. Njega zanimaju, kako je sam kazao, ambiciozne reforme koje je predložio, odnosno provedba onoga što je on zacrtao u svojoj neostvarenoj ustavnoj reformi. Da bi ih ostvario potrebna mu je snažna politička platforma, nju trenutačno nema, a upitno je hoće li ju imati. Nakon ovoga tjedna evidentno je da svoje ambicije neće ostvarivati kroz svoju bivšu stranku SDP u koju se ne kani vratiti. ORaH i Mirela Holy zatvorili su mu vrata (a nije znano ni je li on ikada namjeravao kročiti kroz ta vrata), a na vidiku nema niti jedne političke snage, barem anketno relevantne, koja bi odgovarala Josipovićevim ambicijama. Moguće je da će pokušati učiniti nešto pomoću nečega što se u ovoj zemlji već poodavno izlizano i ofucano naziva »trećim putem«. U takvoj bi varijanti Josipović mogao biti potencijalno opasan za vladajuću koaliciju kojoj bi (iako nije jasno s kime) mogao oteti dio glasova na parlamentarnim izborima. U takvoj bi varijanti Josipović mogao biti opasan i za sebe samoga i završiti vlastitu političku karijeru. Onih 1.084 milijuna glasova koje je dobio u drugom krugu predsjedničkih izbora za njegovu političku budućnost ne znače ama baš ništa. Dražen Budiša je u drugom krugu predsjedničkih izbora 2000. godine osvojio 1.125 milijuna glasova, imao je iza sebe organiziranu i snažnu stranku koja je bila dio vladajuće koalicije, a nakon parlamentarnih izbora 2003. godine otišao je u političku mirovinu.