Konačno je pozornica čista. Gotove su sve uvodne borbe, podijeljeni su udarci i iznad i ispod pojasa manje bitnim igračima. Sad na političkoj sceni više nema »Ruže protiv Tonina«, »Sabe kontra Penave« ili »Ive i Kolinde«. Sad su na sceni samo SDP i HDZ, koji, uz sekundažu političkih partnera, ulaze u pravi, uvjerljivo najbitniji politički okršaj u zemlji.

   A opći odnos birača lijevog i desnog centra u Hrvatskoj, vidjeli smo, staje u manje od dvije tisuće od preko dva milijuna glasova. Dakle, razlika je manja od jednog jedinog promila. Čeka nas stoga bjesomučnih desetak mjeseci konstantne političke kampanje bez rukavica, kakvu ova država još nije vidjela. Čeka nas direktan okršaj Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka.

Olovna kugla s Pantovčaka

Čisto kao statistički kuriozitet, valja zabilježiti kako je u »uvodnim borbama«, HDZ odnio uvjerljivu pobjedu rezultatom 3,5:0,5. Karamarkove trupe osvojile su najviše glasova na dvije serije euroizbora, te u bitci za Pantovčak, dok su rezultati lokalnih izbora bili jednostavno »too close to call« i svatko tko tvrdi drugačije jednostavno laže i to vjerojatno s političkom motivacijom.

   No, sve je to sad daleko, daleko manje bitno od onog što slijedi. Sve je to bio samo uvod, zagrijavanje. Najveća posljedica tih okršaja je Grabar Kitarović na Pantovčaku (valjda u utrci za drugi mandat neće ponavljati obećanje o »preseljenju u Visoku«), što bi, u kontekstu kampanje za parlamentarne izbore trebala biti komparativna prednost za HDZ. Doduše, kako je predsjednica krenula s javnim istupima nakon pobjede, teško se oteti dojmu da bi se ta prednost mogla rekordnom brzinom pretvoriti u – kuglu oko noge. Olovnu.

   Ne računajući akcije Grabar Kitarović, međutim, situacija u SDP-u pred parlamentarne izbore nemjerljivo je zanimljivija od stanja u najvećoj oporbenoj stranci. Tamo je, nakon sjajno odrađenih uvodnih borbi pozicija vodstva potpuno neupitna. Uz skute stranke koja, čini se, punom brzinom juri na vlast, svijat će se narednih mjeseci mnogi, a otpasti neće nitko. Bit će, doduše, zanimljivo pratiti priču o »gospodarskom programu« koji HDZ već dugo priprema, no ne bi valjalo isključiti ni mogućnost da taj predizborni dokument vidimo tek negdje u kampanji za izbore 2019. godine. Ili još kasnije.

Spačvarije

No, ono gdje je prava akcija ipak je SDP. Idealna situacija za tu stranku nakon poraza Ive Josipovića bila bi ostavka Zorana Milanovića. I preuzimanje iste od strane »nove snage«, energičnog, probojnog političara, koji se neće libiti HDZ-u uzvratiti punom snagom, kad god i gdje god to bude potrebno. Kvaka je u tome, što se nevjerojatno plastično pokazalo u samo nekoliko dana od 11. siječnja, da u vrhu SDP-a postoji samo jedan takav političar. A ime mu je Zoran Milanović.

  Tonino Picula je spreman preuzeti stranku ako to od njega članstvo zatraži? Zatraži?! Gdje, pod prozorima europarlamenta? Iblera? Možda da se članovi stranke ritualnim klanjanjem u pravcu Bruxellesa preporuče Piculi za preuzimanje kormila? Zlatko Komadina je, pak, kuvertirao kandidaturu za jednom, nekad? I priča o tome da SDP mora biti više socijaldemokratski, a manje neoliberalan? Što je ono Komadina socijaldemokratski napravio u, recimo, HŽ Cargu dok je bio ministar? Ah da, ništa. Ni socijaldemokratski, ni liberalno ni nikako drugo. Nekako izgleda da bi mogli njegovu (i ne samo njegovu) listu konkretnih socijaldemokratskih poteza iščekivati otprilike koliko i gospodarski program HDZ-a. Ostali potencijalni Milanovićevi oponenti unutar SDP-a se ne usude ni javiti. A kamoli zatražiti promjene u stranci i onda svom silom jurnuti na HDZ.

   Probem SDP-a je, jasno, i sam Milanović, jer se radi o čovjeku koji ima neopisiv talent za stvaranje neprijatelja tamo gdje ne treba i u vrijeme kad bi morao stvarati – saveznike. A brutalan obračun sa Slavkom Linićem, korištenjem jadne metode s pričom o navodnim malverzacijama u jednoj slavonskoj firmi, sasvim sigurno je najlošiji i strateški i taktički potez otkad vodi SDP (a ima tome već osam godina).

   Stoga, ta stranka, sa još uvijek nelošim izgledima da na izborima krajem godine, ili početkom iduće, izbori još jedan mandat ima prije svega golemi problem sa samom sobom.

   Naime, ratne sjekire između Milanovića i velikih dijelova stranačke mašinerije, ne samo da su iskopane, nego se već i ritualno javno pokazuju. Dobar dio SDP-a djeluje na takav način da se već čuje trljanje ruku pred Milanovićev izborni poraz, kojeg smatraju neminovnim. Onda će se, istina, biti lakše obračunati s njim (mada ne treba isključiti ni mogućnost da Milanović, ako zbog ničeg, a ono zbog inata, bude opasan faktor i na stranačkim izborima nakon mogućeg silaska s vlasti).

Otužne »pobjede« u Zagrebu i Rijeci

Na to što će se u SDP-u u slučaju izbornog poraza dogoditi nuklearni rat i opća diferencijacija ne bi trebalo trošiti previše emocija. Njihova stranka, njihova stvar – ukoliko će, za razliku od HDZ-a, ostati u okvirima demokratskog »granatiranja«. Međutim, teško je ipak naći pravu riječ kojom bi se opisala tolika razina neodgovornosti SDP-ovih velikaša prema stanju u zemlji. HDZ Tomislava Karamarka je najdesniji u povijesti. Srećom, okolnosti (još) nisu takve da bi se »stranka opasnih namjera« mogla realizirati (i) u ratu za teritorij susjedne zemlje, kao devedesetih. No, da postoji plastična opasnost od toga da bi moglo doći su sumraka demokracija i novog višedesetljetnog teturanja po dnu društveno-političkog razvoja, to je prilično jasno.

   U takvoj situaciji zvati se socijaldemokratom, a iščekivati pad Zorana Milanovića kako bi ga se lakše »riješilo« unutar stranke nije samo neodgovorno i kukavički, nego zaprepašćujuće otužno.

   Ozbiljna stranka – što SDP nije, barem dok nas ne uvjeri u suprotno, u situaciji u kojoj desnica sve manje otvoreno prijeti ulicom, cenzurom i represijom, bi stala pod jedan barjak, bez obzira na to tko ga nosi i narednih godinu (ili manje) dana potrošila u to da osvijesti u širokim biračkim masama pred kakvim se ponorom ova zemlja nalazi.

   U SDP-u, pak, Milanović umjesto da poziva na jedinstvo oponente gleda s prezirom, a ovi, ozbiljnog izraza lica uvjeravaju javnost kako su rezultati u Rijeci, gdje je kandidatkinja desnice dobila skoro 36 posto glasova (ej, u Rijeci!), ili u Zagrebu, gdje je prebacila 48, zapravo – sjajni.

  »Ili mi, ili oni«, konstatirao je Milanović nakon prvog kruga predsjedničkih izbora. Nekako izgleda da bi tu maksimu mogao slobodno prvo primjeniti na vlastitu partiju.