Fotografija je stih u vremenu. Ako je film roman, fotografija je poezija, majstorstvo ovjekovječenog trenutka. Iz svake fotografije možemo iščitati mnoštvo detalja, doživjeti atmosferu, ponekad u rukama dobrog fotografa i osjetiti emociju koja će kadru dati dodatno bogatstvo, dimenziju više.

   Fotografije Petra Ćuće Grabovca imaju upravo tu dodatnu dimenziju, govore nam mnogo više od onih uobičajenih »tisuću riječi«. One govore o gotovo pola stoljeća jednog grada u kojima je kamera u rukama vrsnog fotoreportera bilježila sve važne, ali i naoko nevažne trenutke grada na Rječini.

   Politika je oduvijek, htjeli mi to ili ne, imala primat u pisanju povijesti. Fotografije političara su stoga neizbježan dokument vremena o kojem govorimo. Grabovčevo vrijeme prije svega obilježio je doživotni predsjednik bivše države, Jugoslavije, Josip Broz Tito koji je često dolazio u Rijeku i Opatiju, uglavnom vezano uz neku plovidbu brodom »Galeb« ili na proputovanju do Brijuna.

   Zahvaljujući Titu ovaj kraj su posjetili i veliki državnici druge polovine 20. stoljeća, od Hruščova, Brežnjeva i Che Guevare do etiopskog cara Haile Selasija, egipatskog predsjednika Nasera, vijetnamskog vođe Ho Ši Mina, indijskog državnika Nehrua, iračkog diktatora Sadama Huseina, ili Ahmeda Ben Belle, prvog predsjednika neovisnog Alžira.

Ispraćaji i dočeci

Grabovac je Tita pratio više od trideset puta, a prvi puta snimio ga je 1952. godine kada je Tito primio jednu od prvih delegacija na Brijunima – tursku. Kao još jedan kuriozitet, navedimo da je Grabovac na sprovodu slovenskog komunističkog lidera Borisa Kidriča u Ljubljani, u travnju 1953. zabilježio prvo pojavljivanje Jovanke Broz u javnosti.

   Zanimljive su i fotografije na kojima Tito s trsatske kule snima Rijeku, a Ćućo snima Tita. »Ponovite to isto, druže Tito« – znao bi reći Grabovac bivšem predsjedniku kako bi dobio bolju fotografiju i sigurno je bio među rijetkima koji su to tada smjeli izgovoriti.

   Pedesetih godina je brod »Galeb«, tada ponos ratne mornarice, kojim je Tito plovio u prijateljske posjete mnogim državama i njihovim predsjednicima ili vladarima, često uplovljavao i isplovljavao iz riječke luke, pa nije manjkalo ispraćaja i svečanih dočeka na Rivi koje je ovjekovječila kamera u ruci Petra Grabovca.

   Mnogi svjetski državnici dolazili su zbog Tita u Rijeku i Opatiju posebice u pedesetim godinama, a građani su često pozivani da izađu na ulice i pozdrave ugledne goste koji bi protutnjali u koloni automobila. Zahvaljujući učestalom prometu važnih delegacija i Titovoj intervenciji Rijeka je 1967. godine dobila i podvožnjak ispod pruge na Žabici.

   Razni visoki strani gosti posjećivali su i riječko brodogradilište »3.maj« pa je tako Grabovčev aparat sredinom lipnja daleke 1974. zabilježio i posjet kasnije obješenog iračkog diktatora Sadama Huseina koji je u Rijeku došao kao potpredsjednik Savjeta revolucionarne komande Iraka. Huseinov posjet škveru nije izazvao naročit interes radnika, za razliku od dolaska ruskog predsjednika Nikite Hruščova u »3. maj« u svibnju 1955. godine; dok je ruski lider u društvu Mikojana i Bulganjina prolazio brodogradilištem radnici ih nisu pozdravili pljeskom, već su značajno šutjeli u znak protesta protiv politike SSSR-a prema Jugoslaviji.

Riječki gradonačelnici

Drugu polovicu 20. stoljeća Rijeka pamti i po brojnim političkim skupovima od kojih su posebno masovni bili oni iz 1953. u vrijeme Tršćanske krize. Uz povike »Trst je naš« na današnjem Jadranskom trgu okupili bi se deseci tisuća Riječana, a na jednom takvom skupu Grabovac je ostvario i njemu posebno dragu fotografiju koju obilježava jedinstvena igra svjetla i sjene, pri čemu okolne zgrade na prosvjednicima tvore neponovljivu zvijezdu kao simbol duha vremena.

   Grabovac je po prirodi posla svojim fotoaparatom svjedočio o aktivnostima riječkih gradonačelnika, od Petra Klauzbergera i Ede Jardasa do kraja osamdesetih. Nezaobilazni gradonačelnici bili su i Nikola Pavletić, Dragutin Haramija, Neda Andrić i Vilim Mulc, nakon kojih u 80-ima dolazi red na Sergija Lukeša, Josipa Štefana, Ivana Brnelića, Zdravka Saršona i Željka Lužavca.